Sledeći odlomak iz knjige „Plan grada” koju je napisao Miljenko Jergovic govori kako se stvarao sapun u NDH.

Iako je NDH uvjerena u ratnu pobjedu, uvjereni su ustaše, a zadugo i obični ljudi, iako su ustaše okrijepljene blagoslovima crkvenog vrha - jer je to, konačno, bila najkatoličkija zemlja u novijoj povijesti Europe, država bez ustava, kojom se vladalo prema crkvenim zakonima i pisanim Načelima hrvatskoga ustaškog pokreta - tako da je svaki zločin bio unaprijed oprošten, okajan i pomazan, u Jasenovcu su imali problem s kostima. Mrtvi, naime, ne iščeznu bez traga. Njemačka je svoje mrtve pretvarala u dim i u ništa, ali Hrvatska nije bila dovoljno bogata za krematorij. I težila je vlastitom putu prema novom europskom poretku, koji će nastupiti nakon što budu poražene azijatske horde istoka, i nakon što nestane judeo-komunističke i srbo-četničke opasnosti. Osim toga, u domovini je vladala nestašica sapuna.

Dominik Hinko Piccili ustaški je pukovnik, zapovjednik Radne službe u Jasenovcu i Midžićev kolega-inženjer. U veljači 1942, malo pred Midžićev dolazak u logor, suočen s prevelikim brojem leševa, Piccili od peći za pečenje cigle konstruira mali priručni krematorij koji, uglavnom, ne služi ničemu, osim pijanoj ustaškoj zabavi: sljedeća tri-četiri mjeseca u Piccilijevu peć povremenu ubacuju žive zatočenike. Ali kako ne postiže dovoljno visoku temperaturu, krematorij ne služi svojoj osnovnoj svrsi: zatiranju tragova. Nerentabilan je, i trebalo bi predugo vrijeme i ogromna toplinska energija da se živ čovjek u njemu pretvori u prah.

Tako se Hinko Piccili dosjetio sapuna. Odnekuda se sjećao da su srpski seljaci oko Slavonske Požege, odakle je rodom, od goveđih kostiju proizvodili sapun, koji su zatim prodavali na tržnici. I zašto se onda još bolji sapun ne bi mogao proizvoditi od srpskih kostiju? Trebao mu je samo vješt kemičar. Nalazi ga u Fuadu Midžiću, kojem donosi kantu masti na ogled. Ne govori mu čija je to mast. Samo ga pita može li se od te masti načiniti sapun. Vjerojatno bi mu i bez toga palo na pamet, ali već je ranije jedan logoraš prilikom čišćenja ekstraktora za mast pronašao ljudski zub, i svima je to ispričao. Nadnesen tako nad kantu s ljudskom mašću, dok smišlja što će reći pukovniku Picciliju, inženjer Midžić ne može a da ne misli o svojim mrtvim drugovima: recimo, o slikaru, svom sugrađaninu Danielu Ozmi. Ili o doktoru Ozrenu Novoselu, po kojemu će sve do 1990. nositi ime jedna zagrebačka bolnica. U toj su kanti, možda, i oni. (Koliko ljudi na kraju stane u jednu kantu s mašću? Koliko bi se kilograma sapuna moglo načiniti od svih njih, i koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša?)

Picciliju je poslao stručan i uljudan pisani odgovor: „Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotri...iti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije.” Piccilijevoj taštini ponudio je veliki dar, uvjerivši ga da nije prepoznato ljudsku mast. Ustaša je dar prihvatio. Ne zna se što je dalje bilo s ovom kantom masti.

Nakon petnaest mjeseci inženjer Midžić oslobođen je iz Jasenovca. Imao je požrtvovnu ženu, imenom Dževahiru, rođenu Kadrić. Imao je kćer koju nije vidio, jer se rodila po njegovom odlasku u logor. Djevojčica je nosila njegovo ime. Priča o njegovu oslobođenju je, kao i sve takve priče, mutna i neispričana. U zločinačkoj državi, koja nije imala ustava, a jedini zakon je bio zakon krvi. Ono za što je inženjer Midžić trebao biti triput strijeljan, i što iz njegove perspektive nije imalo cijenu, kod ustaša se moglo otkupiti novcem, protekcijom ili na neki treći, čovjekova uvjerenja nedostojan način.

Po izlasku iz Jasenovca vratio se u Sarajevo. Do samog kraja rata djelovao je kao ilegalac. Izbjegao je sve ustaške racije, izmakao i krvavoj Luburićevoj strahovladi, da bi se posljednjeg dana rata prihvatio zadatka čuvanja glavne sarajevske pošte, za koju se vjerovalo da bi je neprijatelj u povlačenju mogao zapaliti. (Ponegdje piše da je štitio Vijećnicu, ali to nije istina.). Tako je i poginuo, braneći poštu. Četrdeset sedam godina i osamnaest dana kasnije, Glavna je pošta konačno spaljena, u jednome novom ratu, koji je, možda, bio nastavak starog. U istom tom ratu Fuad Midžić izgubio je svoju ulicu, ostavljajući ljude da misle o smislu njegova junaštva.

A Dominik Hinko Piccili, građevinski inženjer i konstruktor krematorija u kojem su se pekli živi ljudi, nikada nije pronađen. Možda su i njega tih dana ubili, a možda je ostatak života proveo u sreći i rahatluku, negdje u Argentini ili Paragvaju. Njegove su danas sve ulice u kojima su stanovale njegove žrtve.