Diskusije : Romantični kutak

 Komentar
Nove godine
tajka
(trener)
23. decembar 2013. u 16.45
Nove godine

Tradicionalna Nova godina je dočekivana kao prvorazredno čudo, praznik nad praznicima. Verovalo se da će sve biti drugačije i bolje od prvog januara naredne godine kad se krene od početka. Redovno smo kitili jelku sa nekoliko lampiona, bombona, vatom koja je imitirala pahulje snega ali jedne godine nam na pamet pade maštovita ideja. Čuvali smo „zlatne” i „srebrne”omote od iskorišćenih čokolada i bombona koje su „pristizale” od gostiju i za praznike jer nas je privlačio njihov sjaj. Imali smo takođe orahe polupane i ne polupane pa smo ih sve uvili u ukrasne omote da bi ih okačili na jelku. Ta „zlata” su pažljivo slagana u našim sveskama i zajedno sa salvetama bila su retka vrednost. Još i sa osušenim cvetovima činile su našu privatnu kolekciju kojoj smo se povremeno divili pokazujući jedni drugima. Pretežno su devojčice skupljale takve ukrasne sitnice, mada sam se u jednom trenutku i ja menjao sa drugovima i drugaricama za neobične japanske salvete! Sve je izgledalo mnogo bogatije i šarenije, a kad se neposredno pred ponoć upale neizbežne prskalice uz nekoliko dogorevajućih sveća, jelka je u polumraku sobe izgledala čarobno. „Praznik za oči”, kako se često govorilo. Tako okićenu držali smo je sve do polovine januara da bi je imali za Božić i da „zakači” onu zabranjenu za slavlje Novu godinu od 14. januara za koju mama kaže da je važnija od katoličke. Usput nas opet opominje da ne pogrešimo kad se krstimo sa tri prsta po pravoslavnom običaju. Gosti nisu primetili slatku podvalu svojim površnim pogledima dok im nismo kasnije rekli jer ih je nekoliko pravih ukrasa zavaralo. Ja sam opalim poneku petardu mada je ćale gruvao iz lovačke puške dajući mi „zeleno svetlo” za buku koju smo zajedno dizali. Snega je kao po pravilu bilo za svaku Novu godinu, a ako je nekad kasnio, skoro obavezno bi ipak pao na sam dan dočeka da ulepša, osvedoči prazničnu atmosferu. Kakva je to Nova godina bez „snežnog belog pokrivača”?

A kad je jedne godine pala kiša preko već formiranog g snega, pa uz pomoć hladnog vetra sve to zaledila!? E to je bio događaj. Gde god da staneš ono pucketa tanki sloj leda preko neugaženog snega. Svi „čilageri” sa svojim ženama su bili srećni. Mislim kad uđu u kuću, ako su došli bezbedno bez padanja i povreda. Tu se onda odmah „s nogu” popije jedna „ljuta” za dobrodošlicu. Druga se ispija u sedećem stavu jer domaćin podseća da se ipak srećno stiglo „na dve noge”, a treća je za sreću pa se ne odbija jer „sama klizi”! Onda ili prestaje brojanje jer je nekulturno ili se prelazi na vino koje se hvali i diže u nebesa iako na kraju ipak spušta pijanog na ljudske niskosti. Ništa smešnije nego kad neki stariji padne pa se „prospe” po zaleđenom putu. Pomognemo mu da se pridignu dok on psuje sve svece i kukajući otresa sneg sa teškog kaputa pa kad ode onda recitujemo:

„Hokej na ledu, baba na dedu. Deda na babu, pade u livadu!”
Skoro sve je bilo dozvoljeno taj dan, tu noć. Ljilja koja je išla u nabavku vina malo bi ga probala „gucnuvši” kad je već bila blizu njega a Mira mi je krišom pokazala, da niko ne vidi, kako se uvlači dim od cigarete u sebe iskusno praveći bušne kružiće pri izduvavanju.

Trpeza je bila tradicionalno bogata srpskim specijalitetima. Preskakao sam supe i sarme pa odmah zavrtao prasencetu uvo i bivao ukoren od tate. On je voleo da gosti najpre vide kako to divno izgleda kao da ide na izložbu pa da se lepo iseče i postavi.

E pa onda me prođe volja i ne jede mi se više.

„Ima mesa k’o drva”,

ponosno će tata kad mama uredno sve poređa na beli stolnjak. Sad ne važi ono kad ona na naš „juriš” na ponekad izložene kolače na stolu kaže:

„Polako deco, nije to za najesti se. To je za goste kad dođu.”

Odrasli igraju narodna kola oko stolova podvikuju i podvriskuju dok se mi jurimo ispod njih iz sobe u sobu. Muškarci zvižde i viču na glas:

„Opaa! Obori!”

A žene ciče:

-„Iju-iju -ijujuuuu!”

Pa onda neki zvuk zadovoljstva i sreće kroz zube dok cupkaju u štiklicama:
„Ssssss!”

K’o zmije! Nemamo puno vremena da im se iščuđavamo. Matori su, valjda znaju šta rade? Svi nas više vole nego obično tu noć i svi nam se bezrezervno smeškaju. A u ponoć šok. Poslednjih pet sekundi stare godine se odbrojava kako televizijski sat diktira, pa onda sledi izliv oduševljenja, grljenja, ljubljena začinjen sa najlepšim željama, a podgrejan obojenim alkoholom. Došla je Nova godina, urla se okolo kao da je bilo šansi da nas mimoiđe. Kao da je samo nama došla, takva je to radost bila dok napolju pucaju iz svih malokalibarskih oružja. Mi se takođe utrpavamo u taj „kermez” jer nam prija količina ljubavi i emocija zbijena na jednom toplom mestu. Ne smeta nam puno zadah od vina pomešan sa cigaretama iz njihovih usta dok nas nekontrolisano cmaču, ljube u oči, u čelo u obraz.

„Al‘ što u uvo, jeboga?”

Luda noć. Ma šta luda, najluđa.
melody
26. decembar 2013. u 10.49
Jedne Nove godine, ne secam se vise koje, izadjoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile
prave, a ne plasticne.

Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbacenim sarenim kapama
od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.

Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?

Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom
ispod koga je svetlucala duga vecernja haljina, tako nestvarno tanka,
i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sasivena od magle i paucine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu drzala samo dva
jedva vidljiva zlatna kaisica. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik
kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka,
istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu,
poput najfinijeg nakita?

Prošla je pokraj mene ne primetivsi me, kao u snu. U prolazu
obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam
sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne,
ridja! Imala je ogromne tamne oci; u to sam siguran.

Zašto je napustila pre vremena novogodisnje slavlje? Da li je
neko ko je te noćibio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li
se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan
od retkih nocnih setaca koji je imao sreću da je vidi lično?

Ili je to bila Snezana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zašto je plakala?

Jesam li već rekao da sam ovu pricu napisao samo zbog toga da
je ona možda procita i javi mi se telefonom?

Već vise od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala
one noći

/M.K/

tajka
(trener)
26. decembar 2013. u 21.25
Aha znam tu priču)).
Duda42
(algebra)
28. decembar 2013. u 13.17
opet pantljichara.
vodena
(*)
31. decembar 2013. u 14.27
Secajuci se svog detinjstva zaista mogu da se identifikujem sa mnogo scena opisanih u temi :) Nekako je ispadalo da se jako često Nova Godina docekivala u kuci mojih roditelja koji su to oberucke prihvatali a za klopu su se uvek dogovorali pa je svako donosio po nešto i svaka porodica je imala po neki svoj „specijalitet” koji se željno iscekivao :) Pamtim stvarno gomile hrane. Kod nas u kuci se mnogo jelo i volimo da jedemo, u njihovom drustvu se mnogo jede i vecina voli da jede i uvek je posle nove bila gomila mesa, tanjira, polu pojedenih ruskih salata, nekih neidentifikovanih materija i sl:)

Alkohola nije bilo toliko. Nisu bili neki „pipici” koliko se secam. Bilo je, naravno, popijenog spricera, viskija i sl. ali je vecini muskaraca tip zaposlenja bio takav da su ili na Novu Godinu maltene trcali u „radnom odelu” ili da su već 1. Januara morali u njega ponovo da se uvuku, a zna se da fabrika trazi obrijanog i svezeg udarnika bez miomirisa iz usta :) Tako da se podvriskivalo vise uz masne viceve ili neke tiho politicke provokacije:)

MI deca smo uvek gledali nešto na TV-u, neku seriju, narodnjacki docek ili neku sličnu manifestaciju. Nije bitno sto je razlika između pojedinih nas bila i do 10 godina, mali i veliki svi se naguramo u sobu, litri koka kole, kusaj kolace i gledaj TV. Ko te pita:) Ja uopste ne znam o cemu smo mi pricali, ali su to bili toliko glasni razgovori kao da otkrivamo važne naučne cinjenice :)

Ali najgore je bilo ono „spustanje” 1. Januara :) Ne znam kako su se drugi osecali ali ja sam se vukla kao prebijena macka.

Komunizam je imao „boju”, to je neosporno i kad vidim ovu danasnju decu koja ne znaju sama da se zaigraju i mastaju ako nemaju neko tehnicko pomagalo, bas mi bude drago kada se setim naše ushicenosti malim stavrima.:)

Srećna vam svima Nova Godina i nemojte da zaboravite da u rusku salatu obavezno ide i jedna kasika senfa inače to nije to:)
Tekatokizukutaka
(Iダニエル)
31. decembar 2013. u 19.50
Tajka sve najlepse ti želim u novoj godini :)
tajka
(trener)
31. decembar 2013. u 21.30
A tek ja tebi))

Živa bila i lepo se udala!!!
tajka
(trener)
01. januar 2014. u 22.40

Bile su kafane stari i novi „Sinđelić”. Pored nove kafane nikao je lep fudbalski stadion koji je jedini od svih nižerazrednih klubova imao tribine sa tri strane. Ne znam šta je starije, stadion ili kafana ali znam da je mirisalo užasno dobro na ćevapčiće i pljeskavice. Tu nas je ćale nekad vodio na večeru kad bi bio dobre volje ali neuporedivo češće je sam svraćao sa društvom ispijajući špricere posle fudbalske utakmice. Samo kad se seti i kad mu proradi savest ko zna zbog kog greha, donosio bi nam u fišeku vruće ćevape kasno uveče. Tad mi nije bilo krivo što me bude u gluvo doba noći a on je verovatno hteo da odobrovolji mamu i da se opravda što ga nema dugo kući. Smažem svoje pa nastavim gde sam stao, to jest gde sam ležao jer tada su se zubi prali samo ujutro dok se umivamo, a vadili pomoću zavezanog konca za bravu. Otvore se naglo vrata i zub ostane da visi na tankoj uzici poštedivši dete bola i straha a unese se igra u ceo poduhvat! U kafani kad brzo smažem prvih deset ja prijavim da bih mogao još toliko i na sreću dobijem pa malo sporije jedem uživajući u dugom žvakanju mirišljivog mesa. Pošao sam sa tatom na doček Srpske Nove godine uz dogovor da se posle ćevapa i „kokte” vratim kući i odgledam omiljenu vestern seriju „Bonanca”. Večera dugo nije bila poslužena jer gosti nikud nisu žurili pijuckajući vinjake uz meze a serija samo što nije počela, pa sam ja prelomio odlučivši da ne propustim kaubojac posle koga ću se sigurno vratiti za moju porciju „ćevapa”. Hteo sam „i jare i pare”. Ostavio sam ih u pesmi i veselju pa odgledao svoju omiljenu seriju. E sad je bila druga situacija i dilema da li da se vratim ili da legmen da spavam. Već sam pomalo umoran a plašio me je mrak do kafane jer je noć uveliko zamračila sve obližnje sokake i ulice. Stomak je presudio pa sam zakucao na zaključana vrata ljubaznog gazda Bode. U to vreme slavlja takve vrste su bila zabranjivana i nije svako mogao da uđe u kafanu. Zapljusnuo me je sa ulaza primamljiv miris pečenog roštilja i luka izmešan sa dimom i veselom ciganskom muzikom. Divota jedna. Dok sam uz „koktu” čekao na večeru pomno sam pratio da li će kap iz sviračeve frule pasti u čašu na stolu. Tata se gurkao i domunđavao sa našom mladom stanarkom Slađom, smejući se mojoj „ljubavi” prema ćevapčićima. Dobro sam se najeo, nagledao svakakvih pijanih likova i naslušao čudnih boemskih pesama:

„Iz kafane pijan ja izlazim,
čudnovate ulice nalazim,
levo - desno, nigde moga stanaaa!
Oj ulice ala si pijanaaaaa!

Kapljica je najzad pala ali tik pored čaše koju sam ja tek tada kad su svi videli, pomalo razočaran pomerio ka sredini stola. Razdragani i raskopčani gosti su se glasno nasmejali a ja sam ustao i pošao na spavanje jer su me oči pekle od dima. Uverio sam usput nekog mladića da mogu sam da se vratim, da se ne plašim pa ne mora da me prati. Ipak sam trčao do kuće da bi strah kraće trajao. Posle svega, legao sam sit i zadovoljan.
AleksaJ
(.)
11. januar 2014. u 15.45
ако су просјаци овакви
тамо где си могу само рећи
тешко теби

dedjikan
11. januar 2014. u 15.03

Јасно Нино! Само морао си ти то простије да ојасниш ћенифа-ефендији.А и да додаш да не постоји турски лој јер лој је лој: било јагњећи, овчији, козији, говеђи итд. И, да једино постоје лојави турци.

AleksaJ
(.)
11. januar 2014. u 17.09
просјак одан племену

Србски Божићни ноктурно
dedjikan
07. januar 2014. u 02.32

СРБСКИ БОЖИЋНИ НОКТУРНО
(одломак из скице за поему коју посвећујем мом брату Ђ.Ј.)

Христос се роди!Зар то вапијемо
Скидани са коца пред сама свитања
Живот-бјежанија, дјеца - њино њемо

Склапање ручица - кад црна ноћ сања
Једно страшно - ништа! Христе боже свети
Твоје Родне јасле - зар не беху дивна
...бескрајна свитања?

Или само слама невернога кума?
Ја пред твојим ликом,ево, клечим,ридам
Ја покорна жртва мало сашла с ума

Јецам Оде теби с Влашићима скупа...
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Unicorn Gifts?
.