Ciganska krv

Bez pjesme kolona
tužnom rijekom putuje,
to slavonskih Cigana povorka
u smrt polako plovi.

Čudna je prilika, noge su spore
masno se blato s obala odranja,
i nisu ovo danas svatovi neki veseli,
tmurna su danas sva lica Ciganska.

Pratioci, strogi, crne uniforme,
oni hrvatsku kulturu od Cigana brane
oni hrvatsku zemlju od njih čiste,
po njoj više da ne sviraju.

Njih mole, zaklinju majkom Cigani,
al svatovi crni, nemili udaraju, psuju, u Savu guraju,
kao da nemaju srca te delije
iz daleke zemlje Hercegovine.

Ni jednog Cigana da puste
nijedno dijete ne napoje,
starcu odmora ne daju,
nijednoj majci da se smiluju.

Sa suzama slanim u očima
svira još orkestar Cigana
pred grobom kao nekad u birtiji,
bećarac neki slavonski, majstore crne da razveseli.

A oni maljem udaraju,
sjekirama u glavu tuku,
u zanosu svom, noževima
od Cigana Europu brane.

Jer Europa je slavna i čista
Europa je Rim i Salcburg i muzeji
i Berlin i Beč i liceji.
Mogli bi Cigani Europu zaprljati,
zna se, pogani su oni.

Pa žure zato koljači-majstori,
violine, slomljene, da ućutkaju
dok ciganska majka posljednjim
trzajem svog mrtvog sina za ruku grabi.

Neka mu majko, ko spomenik
blista Europa slavna
urbana i bajna, ko Titanik uspravna,
u moru slane ciganske krvi!

MC