Diskusije : Roditelji

 Komentar
Strahovi kod djece
mtmaxtor
(engineer)
07. jun 2010. u 08.47
Kako se boriti protiv djecijih strahova? Moj sin je napunio osmu godinu prije nekoliko sedmica. Desavalo mu se ponekad prije da se probudi nocu i da mi kaže kako je imao strasan san. Zadnjih par mjeseci to je već postalo ucestalo skoro svaku drugu noć.Kada padne mrak i kada je vrijeme spavanju moj sin kaže mi da neće da ide spavati jer zna da će imati strasan san. Upali svjetlo u sobi i tako zaspi. Međutim, obično se probudi oko 2 ujutro i predje u dnevnu sobu, upali televizor i sva svjetla. Posle izvjesnog vremena zaspi ali je ujutro nervozan jer nije dovoljno spavao. Ja sam razgovarao sa njim u dosta navrata ali bez uspjeha, on to razumije dok je dan ali kada dodje vrijeme spavanja onda je to druga prica.

Kakva su vasa iskustva sa djecijim strahovima i kako da mu pomognem?
Dragan_Bijeljina
(propalica)
07. jun 2010. u 09.20
.ebiga, ne znam koliko će ti moj savjet pomoći i koliko će ti to zvucati glupo. Ali ja kad sam bio mali, bojo sam se raznih stvari (sam po mraku, nekad sam imo i nocne more kao tvoj sin, itd). I onda su me moji odveli kod jedne babe da mi saljeva stravu. Ja znam da mnogi ljudi (kao i ja danas) to smatraju kao jednu veliku zabludu i glupost, ali vjeruj da mi je pomoglo. Ona je prosula kasiku nečega preko crvene krpe koju mi je stavila na glavu i onda kad je to (pitaj boga šta) palo na pod ispostavilo se po formi da je zmija i kaže da ćeš se toga uvijek bojati. Vjeruj mi da se i dan - danas bojim zmije, i ničega vise. Posle toga nisam apsolutno imo nikakvih problema, sam sam po mraku iso kuci od drugova, mirno spavo, itd. Ima raznih nacina kako te babe to danas rade, pogotov razlika s'druge strane Drine je vidljiva, ali ja mislim da vrijedi pokusati. Psiholoski će bar ohrabriti dijete. Ne vrijedi ti da spava s'tobom u krevetu, to nije rijesenje.

Probaj tako, izgubit ne možeš ništa. Moja sestra je isto imala takav problem ali je ona to rijesavala upaljenim svjetlom tokom cijele noći a meni je to smetalo. Tako da smo zbog toga često dolazili u konflikt... :-)

Pozzzzz
mtmaxtor
(engineer)
07. jun 2010. u 10.11
Probao bih ja i to ali mi fali baba. Ja sam u Kanadi i nisam čuo da se neko time bavi.
LeaDiKaprio
(shumska)
07. jun 2010. u 12.57
Ja bih moje dete prebacila u nas krevet, dok ne prodju strasni snovi. Razgovarala bih sa detetom, da vidim zašto sanja strasne snove. Pricaj sa njim i pokusaj da mu objasnis da su mu strahovi nerealni.

Vodi dete kod lekara, bar ih u Kanadi imaš na biranje.
generacija70
08. jun 2010. u 05.05
I mom detetu je jedna baba razlila tu stravu kad je imao 10god.Predhodno se svaku noc budio ali pravo izgubljen,nikoga ne bih prepoznao,vristao bi,plakao,sutradan se ne bi ničega secao.Kad se samo setim da ne poverujes iz ovog ugla da tako nešto može da pomogne.Tri puta mu je to uradila,plus sam u crkvi zamolila svestenika da mu ocita molitvu za spavanje,i veruj nikad vise problema nismo imali.A inače su nam doktori savetovali da odemo kod psihijatra.Pozdrav,pa kad odes dole nadji neku babu da to odradi.
PustaZelja
(veciti student :))
08. jun 2010. u 13.26
Gdje ste u Kanadi? U Hamiltonu ima jedna baka koja zna to da radi.
Mexico
(Trust Nobody)
08. jun 2010. u 19.04
Od čega vasem detetu toliki strahovi... ? S kim se druzi preko dana i koje igre se igraju,šta gleda na TV najcesce,da li se svadjate pred njim,jel igra neke strasne igrice itd.Postoje razni faktori koji mogu uticati na takvo ponasanje.Sumnjam da se to pojavilo tek tako samo od sebe.Razmisli dobro !!

Sve najbolje...
Andromeda705
08. jun 2010. u 21.20
Mexico je u pravu.
Strahovi se sticu i mora se naći uzrok. Strahovi ne dolaze sami od sebe.
Uzroci mogu biti razni...
Setite se kada su poceli, razgovarajte sa detetom, razmislite šta se to promenilo u detetovom zivotu od kada su strahovi poceli.
I manite se ikakvih „baba” već pokusajte da rešite problem, ako ne sami onda uz strucnu pomoć .
mtmaxtor
(engineer)
08. jun 2010. u 22.36
Mislim da znam uzrok straha. Jedan drugar u skoli je ispricao mom sinu kako je njegovom komsiji obijena kuca dok je vlasnik bio u kuci. Moj sin me je onda bombardovao sa pitanjima i vidno je bio uplasen, a tata šta ako neko nama obije kucu a mi smo unutra i slično. Ne znam zašto mu se to uvrtilo u glavu ali pokusavam uz razgovor sa njim da mu objasnim da je sve u redu i da nema razloga da se brine. Inače živimo u prekrasnom i sigurnom naselju.

Molim da mi se javi „PustaZelja” na sledeći email [email protected]
PustaZelja
(veciti student :))
09. jun 2010. u 12.56
Poslala sam vam e-mail.
vestica6063
10. jun 2010. u 10.23
ne bih se ja bavila kojekavim babama.

mi smo imali identicnu situaciju prije pola godine koja me je kao i tebe veoma zabrinjavala.kod nas je u pitanju bio ruzan san o ulasku zlih ljudi u nasu kucu i njihovim nasilnim ponasanjem prema nama.
moju cerku je toliko bio potresao taj san da joj moje uporne price nisu nikako pomagale.
objasnila sam joj bukvalno sve, i šta je san i zašto i kako ljudi sanjaju, i da se sni ne ostvaruju,da misli na lepe stvari i zbog čega je verovatno to sanjala i da je nasa kuca pravi bunker i da je ulica veoma mirna i nema šta joj sve nisam pricala ne znam ni ja koliko puta.
i znaš šta je na kraju pomoglo?.
muž joj je rekao posle price sa njom da je on cuva i da niko joj neće ništa dok je on tu jer će ga on istuci,da kad se nocu probudi ako se boji da mu kucne na zid (koji je zajednicki sa njenom sobom) i onda će joj on kucnuti nazad i to će biti njihov tajni znak a i ona će znati da je on tu, budan i da je cuva.ne znam kako, ali moj muž je to prvo vece čuo da mu ona kuca na zid,odgovorio joj i od toga dana ona se više ne boji.

tako i ti.moras naći neki način na koji ćeš ga umiriti i otkloniti svaku sumlju da nije siguran u kuci.

ja sam sa jedno 13tak godina čula razgovor između odraslih ljudi o nekim mrtvacima,taj razgovor je mene toliko uplasio mada ja to nisam shvatila u momentu, da sam se ja nocu budila drhteci, jedne noćitoliko sam se tresla od straha da je mama zvala doktora, ne secam se da li mi je onda dao neki lek ali me je poslao kod doktora opste prakse.kada sam otisla do doktora i ispricala mu šta mi se dogadja on je rekao da mi nije ništa i da nema čega se bojati.i ja sam ga poslusala.vise se nisam budila nocu u strahu.

možda bi i ti trebao otici do tog coveka, popricati prvo nasamo s njim, reci o cemu se radi i pitati ga da on poprica sa tvojim sinom i ubedi ga da se njemu neće ništa desiti.
u svakom slučaju ovako problemi se ne mogu odjdnom rešiti nego treba vremena
vestica6063
10. jun 2010. u 10.34
Ne znam zašto mu se to uvrtilo u glavu ali pokusavam uz razgovor sa njim da mu objasnim da je sve u redu i da nema razloga da se brine. Inače živimo u prekrasnom i sigurnom naselju.
-----------------------------

to mu se uvrtelo u glavu zato što ga nisi ubedio u tvoju pricu.moras naći način da ti poveruje.tebi ili nekom drugom.
PustaZelja
(veciti student :))
10. jun 2010. u 11.52
vestice

Ti prvo svoju cerku lažeš - to da se snovi ne ostvaruju, nije istina, jer postoje ljudi kojima snovi ukazu na mnoge stvari u njihovom zivotu i ciji se snovi često ili uvijek obistine.

Drugo, taj fazon sa kucanjem je nešto kao kad stavis flaster na ranu a ne isperes je prethodno jer postoji sansa da se inficira. To uci tvoju cerku da je ona sigurna u toj kuci SAMO kad je tata tu. A realno, neće tata uvijek biti tu.

I krasno bi bilo da svi mogu tako kao ti poslusati savjet doktora koji ti nonsalantno kaže da ti nije ništa i da se ne bojis, i tvoj strah, gle, odjednom nestane. Ali nismo svi isti.

Ja bar znam šta je strah, i ne samo strah već fobija koju sam imala do svoje 17 godine i sa kojom sam se na kraju sama izborila kad sam bila dovoljno zrela za tako nešto. A mogli su mi pricati bajke bas tako ko sto ti svojoj cerci pricas (a i pricali su), ali dzaba. Sa strahom se suocava. Strah se NE IGNORISE jer ga time samo potisnes i on opet na kraju ispliva. Kad-tad.
curice
(trazim informacije)
10. jun 2010. u 20.56
Šta predlazes da kaže tata decaku koji se boji da će mu lopovi uci u kucu dok oni svi spavaju?
vestica6063
11. jun 2010. u 06.32
pusta zelja
-------------------------------------------------------------------
vestice

Ti prvo svoju cerku lažeš - to da se snovi ne ostvaruju, nije istina, jer postoje ljudi kojima snovi ukazu na mnoge stvari u njihovom zivotu i ciji se snovi često ili uvijek obistine.
-------------------------------------------

za mene je ovo u najmanju ruku smesno, ne želim da vredjam nikoga.da je i tačno ti ljudi su toliko u manjini da verujem to nije slučaj sa mojom cerkom. o onim snovima koji se sanjaju otvorenih ocima,ako mislis na njih nije u ovoj temi reč.

Drugo, taj fazon sa kucanjem je nešto kao kad stavis flaster na ranu a ne isperes je prethodno jer postoji sansa da se inficira. To uci tvoju cerku da je ona sigurna u toj kuci SAMO kad je tata tu. A realno, neće tata uvijek biti tu.
-------------------------------------------------------

tata je realno 99% svako vece prisutan u kuci dok ona spava,tako da je sansa daleko na strani da će tata biti tu ako bi se ne daj boze nešto dogodi.
ali ovde nije uopste u pitanju da li je tata tu, već ocigledno je njoj bilo potrebno uverenje da je tata tu kad joj treba pomoć.

I krasno bi bilo da svi mogu tako kao ti poslusati savjet doktora koji ti nonsalantno kaže da ti nije ništa i da se ne bojis, i tvoj strah, gle, odjednom nestane. Ali nismo svi isti.

-------------------------
tačno bilo bi to „krasno” kako kažeš a to se meni desilo iz jednog jedinog razloga, zato što sam kao mala verovala da doktori znaju sve o svim bolestima.
---------------------------------------------------

Ja bar znam šta je strah, i ne samo strah već fobija koju sam imala do svoje 17 godine i sa kojom sam se na kraju sama izborila kad sam bila dovoljno zrela za tako nešto. A mogli su mi pricati bajke bas tako ko sto ti svojoj cerci pricas (a i pricali su), ali dzaba.
---------------------------------------------------
ne rece kako si se izborila sa svojom fobijom.nisi valjda posecivala babe koje predlazes gore.osim toga sama kažeš da ti je trebalo 17 godina.šta mislis u čega bi se pretvorio strah moje cerke da je cekala do 17?
-------------------------------------------------------------
Sa strahom se suocava. Strah se NE IGNORISE jer ga time samo potisnes i on opet na kraju ispliva. Kad-tad.

----------------------------------------------

sa ovim se apsolutno slazem.
i upravo zbog toga nisam je stavljala kod sebe u krevet(možda dva-tri puta za dva meseca koliko je sve to trajalo), i upravo zbog toga nisam je vodila sa sobom na posao, nego je kao i prije ostajala jedno pola sata sama u kuci ujutro prije skole prije nego je deda pokupi.(s njom sam bila na telefonu za to vreme koliko je ona htela.)

i na kraju možda se ja nisam bas najbolje izrazila u prvom postu, ali kompletno pogresnu osobu si optuzila da ignorise probleme.ako se neko suocava sa problemima oci u oci onda sam to definitivno ja.

PustaZelja
(veciti student :))
11. jun 2010. u 10.04
Šta predlazes da kaže tata decaku koji se boji da će mu lopovi uci u kucu dok oni svi spavaju?

_________________

curice

Tata je u ovom slučaju rekao sve sto je mogao da kaže. Pokusao je da rezonuje sa djetetom, da ga razuvjeri u strahove, da ga ohrabri, ali ocigledno bezuspijesno. To ne znači da je tata pogrijesio već, jednostavno, za neku djecu/ljude, sama prica nije dovoljna. Moraju sami da nadodju na „to”. Mozak i psiha su kompleksne stvari i može se ista metoda primjeniti na svakoga, kao ni isti stil vaspitanja na svu djecu.

Svakako da tatina prica pomaze, ali to je sve trenutno - kasnije strah opet ispliva. Ja stvarno nisam strucno lice pa da mogu da preporucujem alternativne metode; vjerovatno postoji dosta knjiga napisanih na tu temu, a postoje i psiholozi. Da, na kraju, postoji i „drevna nauka”, da je tako nazovem poput saljevanja strave npr. Pa sad neko proba, neko ne, zavisi ko je koliko u agoniji i ko u šta vjeruje.

Ali sustina onoga sto želim da kažem je da je roditeljska duznost da malom djetetu koje psihicki nije sposobno da se samostalno izbori sa strahom, mora pokusati pomoći na sve dostupne nacine. Ja se ničega ne bih libila da je moje dijete u pitanju. Ni moderne, ni alternativne medicine, niti baba.
PustaZelja
(veciti student :))
11. jun 2010. u 10.28
vestice

za mene je ovo u najmanju ruku smesno, ne želim da vredjam nikoga.da je i tačno ti ljudi su toliko u manjini da verujem to nije slučaj sa mojom cerkom. o onim snovima koji se sanjaju otvorenih ocima,ako mislis na njih nije u ovoj temi reč.
_____________________________________________

Sasvim nebitno šta je za tebe smijesno a šta ne, i koliki je procenat ljudi koji imaju moc predskazanja u snovima, tvoja prvobitna konstatacija nije tacna samim tim sto takvi ljudi postoje, pa koliko god da ih je. Tvoja cerka ne mora da bude jedna od tih - pricam generalno. Ne znam na šta mislis kad kažeš „sanjaju otvorenih ociju”, možda na vidovitost? Ne, nisam mislila na to, mislila sam bas na konkretne snove. Moja baba npr. nije vidovita žena, ali preko svojih snova ona već unapred zna kad se nekome u porodici ili njoj sprema neka velika prekretnica, radost, tuga, nebitno.

tata je realno 99% svako vece prisutan u kuci dok ona spava,tako da je sansa daleko na strani da će tata biti tu ako bi se ne daj boze nešto dogodi.
ali ovde nije uopste u pitanju da li je tata tu, već ocigledno je njoj bilo potrebno uverenje da je tata tu kad joj treba pomoć.
________________________________________

Nisi shvatila moju poentu. Tata jeste sada tu, ali neće joj tata čitav zivot drzati svijecu. Ona se možda sada ne boji jer je prihvatila tu pricu bas kao sto si ti prihvatila ono sto ti je doktor rekao. Isto kao sto si ti mislila da doktori znaju sve o svi bolestima, isto tako ona sada vidi svoga tatu - kao Supermena, jer joj je tako predstvaljen. Misli da je tata svemoguć, a to je pogresno.

ne rece kako si se izborila sa svojom fobijom.nisi valjda posecivala babe koje predlazes gore.osim toga sama kažeš da ti je trebalo 17 godina.šta mislis u čega bi se pretvorio strah moje cerke da je cekala do 17?
-------------------------------------------------------------
Ne rekoh li da sam se sama suocila sa strahom? A to valjda iskljucuje drugo lice. A suocila sam se direktno da direktnije nije moglo. Strah se jedino tako pobjedjuje. Moras sam sebe da ubijedis da je strah iracionalan. Konkretno, ja sam se borila sa 2 razlicita straha. Napolju sam uvijek imala osjecaj da me neko prati, a pogotovo nocu. Nebitno da li sam bila sama ili sa roditeljima, ja bih se stalno okretala iza sebe i provjeravala. Nocu, a pogotovo još ako sam sama bila, trcala bih da sto prije stignem kuci. E i sad zamisli nekoga sa ogromnim nagonom da se svaka 3 sekunda okrece iza sebe, kako nocu, sam normalnim hodom ide i forsira se da to ne radi. To nije ni malo lako jer ja znam koliko sam puta htjela da potrcim, da se okrenem i kako mi je srce lupalo. I tako, iz dana u dan, postajalo je sve lakse i lakse dok moj mozak nije konacno shvatio da mogu normalno da hodam nocu ulicom. Treba biti obazriv ali ne i paranoican.

Druga vrsta straha, opet vezana za mrak i to u sopstvenoj kuci. Znaš kako je izgledao moj put od WC-a npr do moje sobe kad krenem na spavanje a zadnja sam i treba da pogasim svjetla. Prvo odem upalim svjetlo u hodniku, pa se vratim ugasim u WC-u. Onda upalim u sobi, pa ugasim u hodniku. E onda kad ugasim svjetlo u sobi onda se u dva skoka nađemna krevetu... To zvuci pomalo smijesno, i meni sada sa ovog stanovista, ali to je psihicka tortura za osobu koja to dozivljava i prezivljava. E pa isto ko i sa prvim strahom, samo direktno suocavanje ga je na kraju otklonilo. Znaci ugasim svjetlo u WC i po mraku idem do sobe, laganim koracima. I vremenom, mozak je skontao da mi ne prijeti bas opasnost u mraku.

vestica6063
11. jun 2010. u 12.39
drago mi je sto si pomenia babu.

ona narodna „što se babi htilo to joj se i snilo” najbolje će opistati moju repliku na tvoj post.

ziva bila.
PustaZelja
(veciti student :))
11. jun 2010. u 12.53
vestice

Ocigledno da smo na mnogo razlicitim talasnim duzinama pa mi je malo i zao sto sam uopste trosila vrijeme da ti i odgovaram.

JohanaTheGreat
11. jun 2010. u 16.31
uopste nije pogresno da otac za malo dete bude supermen.. i detetu, ma koliko malo bilo, jasno je da tata nije uvek tu ali zna da će on učiniti sve sto može da zastiti svoje zlato. sasvim dovoljno za miran san. taj tata supermen ima malog supermena koji kad tata nije tu mora biti veliki i hrabar i mora se sam brinuti o sebi.. bas kao sto tata brine o mami i malom supermenu.

mama i tata moraju biti uzor. oni stite od opasnosti od kojih se dete kad mama i tata nisu tu moraju braniti sami.. otprilike na isti način kao sto to mama i tata rade.

druga stvar, ako postoji strah od mraka može se jedna mala sijalica u predsoblju ili negde u sredini stana ostaviti da gori i preko noći mali izdatak za veliku stvar. ako ništa drugo, neće se niko saplesti na papuce ostavljene na pogresnom mestu.
svabo-Stuttgart
(besposlicar)
21. jun 2010. u 14.11

Mexico
(Trust Nobody)
08. jun 2010. u 19.04
Od čega vasem detetu toliki strahovi... ? S kim se druzi preko dana i koje igre se igraju,šta gleda na TV najcesce,da li se svadjate pred njim,jel igra neke strasne igrice itd.Postoje razni faktori koji mogu uticati na takvo ponasanje.Sumnjam da se to pojavilo tek tako samo od sebe.Razmisli dobro !!

Sve najbolje...
***********************
dijelim mishljenje sa Mexicom, mada može biti i genetski

neko je gore rekao da dijete ubacite sa vama u krevet, dok ga strahovi ne prodju
Teogopa
(HECTBAPHA)
24. jun 2010. u 21.30
da podržim tatu supermena,(kod mene je mama) i kod mene je bila slična situacija, ali bila sam malo starija, možda 10-11 godina, kad sam rekla mami da se plasim spavat sama u sobi. U moju sobu se ulazilo kroz sobu u kojoj ona spava. Kad me je pitala zašto, rekla sam da se plasim da će neko doći u toku noćidok spavam. Ona mi je na to samo odgovorila „ehhhhhh al treba pored mene proći..”
ovim rečima i sad se secam, ma ničeg se vise nisam plasila.
Možda to pomogne zaista. Sad se samo prekrstim i pomolim...vera leci
:)
njezna_zverka
(manitanje)
01. septembar 2010. u 13.06
nije prica sa supermtatom slučajno imala efekta.
evo ti metodu koju stalno preporucujem i ima efekta;

prvo,
ako se djete probudi i imalo je ruzan san,upali svjetlo i polako trazi da ti isprica svaki detalj da tako sebi olaksa i podjeli sa nekim...

drugo,
svaki dan po pola sata lezi sa djetetom i obgrli ga,pricaj kako je dobro,pametno,koliko ga volis i da si ti uvjek tu da ga zasititis.
to je doba kad djete osjeca da zivot nije stalno bajka i trazi od roditelja potvrdu da su tu za njega i uz njega.
zapamti,svaki dan po pola sata..nije mnogo zar ne..a rezultate ćeš viditi odmah.
na taj način,djete redovno dobija potvrdu sigurnosti,ljubavi i osjeca se hrabrije.
sjecam se da sam ovu nasu metodu spomenula pred amerikancima na casu o djeci i jedan od psihologa me zaustavio na vratima da pita iz koje sam zemlje i da mu se ova vjezba jako svidja.bio je odusevljen...a mi smo je koristili kod djece istraumirane u ratu i sa nocnim morama.

smolsk
(hranilac porodice)
08. septembar 2010. u 11.39
To je normalno--svako je imao neke fobije kad je bio mali, bilo to racionalne ili ne. Ti strahovi obično nestanu ili se smanje vremenom.

ALI, ako su u pitanju traume, to je nešto drugo. Zverkin metod ne bi bio losi uopste.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for PomPom Keychains?
.