На ову тему, још један одломак из романа:
https://aruna.rs/nadanja-i-stradanja-balkanski-rat-1990---1995---stanko-bobi.html
********************** *****************************************
Kako je na slavu svaki gost dobrodošao i za svakog su vrata otvorena, na slavski ručak je dolazio i drug Ilija, komesar seoskog odjeljenja komunističke partije. Inače nepismen, ali partiji bezrezervno odan, s partijskih sastanaka je donosio i određene ideološke instrukcije koje je prenosio narodu i kojih se striktno pridržavao. Kad je baka zapalila tamjan i pripremala kolač za domaćina, Ilija je izašao napolje da, kao savjestan komunista, ne prisustvuje ceremoniji u kojoj tamjan miriše, a ljudi se krste i Bogu mole dok se kolač okreće.
Stevan u uniformi komunističke vojske ostade na svom mjestu, da učestvuje u svetom ritualu. Poče okretanje kolača, svi se krste, pa i on, svi izgovaraju očenaš, pa i on. Petokrake na kapi i dugmadima nisu živa bića koja bi mu to zabranjivala. Na trenutak uoči, Ilija zvirka kroz prozor i baš posmatra šta on radi. Kad se kolač slomio, očitala slava i domaćinu čestitalo, sjedoše da ručaju. Ulazi i Ilija. Sjeda i on. Valjda je bio ubijeđen da se slava slavi radi jela i pića, a ne radi svetih običaja i vjere u moć i istinu Božiju. Gledaše ga Ilija upitno i prijekorno.
– Ne valja ti, sinovče, to što radiš. Brukaš tu petokraku koju su ti dali, a i onog strica koji je visoko dogurao. A znaš li da su drugovi iz organa bezbijednosti mene pitali kad smo te slali u vojnu školu? Zahvaljujući mom dobrom mišljenju bio si primljen. Petokraka i krštenje, ne ide to!
– Ja sam ti, čika Ilija, vaspitan da poštujem običaje u kući čiji sam gost. Ako ne bih mogao da ispoštujem slavske običaje, osjećao bih se kao da ne poštujem domaćina, pa radije ne bih ni došao na slavu.
– Šta to, ti hoćeš reći da nije trebalo da ja svom komšiji dođem na slavu, a?!
– To nisam rekao. Samo kažem, ako smo na slavu došli iz naklonosti prema domaćinu, onda moramo respektovati kompletan običaj. To nema veze s vjerovanjem, već s poštovanjem svečanosti kojoj dobrovoljno prisustvujemo.
Iliji udari rumen na čelo i obraze. Nije navikao da mu se u selu neko suprotstavlja, a pogotovu balavac poput njega, koji se iz poderanih gaća naglo presvukao u uniformu koja je imala da obavezuje i pokaže ono pravo komunističko vaspitanje. Osjeti djed da će biti nevolje, pa se umiješa.
– Ilija, molim te, slava mi je. Ti si stariji čovjek i od tebe zavisi hoćemo li je proslaviti u lijepom raspoloženju. A mlađi će imati priliku da nauče sve što treba da znaju. Hajde, živjeli, i dobro mi došao.
Natoči mu čašicu s rakijom i kucnuše se. Djed je očigledno pronašao način da zaštiti svečanost trenutka, jer se Ilija nakon toga zaista prepustio jelu i piću. Uostalom, zbog toga je i došao. Djed namignu unuku. Kum blago klimnu glavom. Gosti uputiše pogled odobravanja. Osjećao je da je postupio onako kako je morao i kako mu je savjest određivala. Jedino, obećao je sebi, drugi put na okretanje slavskog kolača neće ići u uniformi. Učili su i njega da Boga nema. Ali i tad, kada za Straletovu kvadratnu teoriju polarnih kategorija nije ni znao, instinktivno ju je primjenjivao. Osjećao je da i tu postoji kombinacija koja najmanje boli, a i ona koja nije fer...