Sjedinjene Države su podijeljene na dva sukobljena svijeta, dva entiteta, pismenu manjinu koja se može nositi sa složenim pitanjima i sposobna je odvojiti iluziju od istine i drugi, većinski entitet, koji egzistira u svijetu zasnovanom na vjerovanju.
Takva Amerika, ovisna o vješto manipuliranim informacijama ne može razlučiti istinu od neistine. Informacije koje primaju su pojednostavljene, a narativa dječja i klišeizirana. Zbunjeni su jer ne prepoznaju dvosmislenost i nijanse. Ta podjela je značajnija od rasne ili rodne, klasne podjele ili one između ruralnog i urbanog stanovništva, između vjernika i nevjernika, crvene ili plave države. Sjedinjene Države su podijeljene na radikalno različite, nepremostivo antagonističke entitete.
Preko 42 milijuna odraslih Amerikanaca, od kojih 20% ima završenu srednju školu, ne zna čitati. 50 milijuna Amerikanaca čita, ali na razini petoškolaca. Gotovo trećina stanovništva je nepismena ili jedva pismena.
No, čak i oni koji su navodno pismeni u velikom broju ulaze u kategoriju postojanja po nametnutim klišejima i u posvemašnjem neznanju.
Trećina građana sa završenom srednjom stručnom spremom, kao i 42% onih sa završenim fakultetom, po završetku školovanja više nikada nisu pročitali knjigu.
Prošle godine čak 80% obitelji u Sjedinjenim Državama nije kupilo niti jednu knjigu.
Nepismeni rijetko glasaju, a kada to ipak učine, oni to rade bez sposobnosti za donošenje odluka na temelju tekstualnih informacija.
Američke političke kampanje, koje su odavno naučile govoriti u utješnoj epistemologiji slika, izbjegavaju prave ideje i politike, te ih mijenjaju jeftinim sloganima i umirujućim pripovijetkama.
Politička propaganda sada se predstavlja kao ideologija. Političke kampanje su se pretvorile u iskustvo. Ne zahtijevaju kognitivne, kritične ili samokritične vještine. Dizajnirane su kako bi zapalile pseudo-religijske osjećaje euforije, osnaživanja i kolektivnog spasenja. U kampanjama se koriste pažljivo konstruirani psihološki instrumenti koji manipuliraju raspoloženjem javnosti, emocijama i impulsima, od kojih su mnogi podsvjesni. Cilj im je stvoriti opći zanos koji poništava individualnost i potiče stanje bezumlja.
Birači su prisiljeni na vječnu sadašnjost. Narod živi u stanju trajne amnezije i čuje priču, ali ne razaznaje sadržaj, ne zna povijest i ne razlučuje stvarnost politike koja upravlja njihovim životima. Postali su narod koji živi sretno u iluziji.
I to je djelotvorno, jer toliko biračkog tijela, uključujući i one koji bi trebali znati bolje, slijepo glasa za slogane, „iskrenost” i bijele osmjehe atraktivnih kandidata, njihove vesele obiteljske slike i pripovijetke.
Nepismeni i polupismeni, kada kampanje završe, ostaju nemoćni.
Oni još uvijek ne mogu zaštititi djecu od nefunkcionalnih škola. Oni još uvijek ne mogu shvatiti grabežljive ponude kredita, zamršenosti hipoteka, ugovore o kreditnim karticama i kreditne linije koje ih vode u stečajeve i siromaštvo. Oni se još uvijek bore s najosnovnijim poslovima svakodnevnog života poput čitanja uputa na bočicama lijekova i muče se popunjavanjem bankovnih obrazaca, kao i onih za novčane naknade i osiguranja. Gledaju bespomoćno i bez razumijevanja zašto je nestalo stotine tisuća radnih mjesta.
Oni su taoci brendova. Brendovi dolaze sa šarenim slikama i parolama. Slike i slogane svi razumiju. Mnogi jedu u restoranima brze hrane, ne samo zato što su jeftini, već mogu naručiti hranu upirući prstom u sliku, ne čitajući jelovnik. A oni koji ih poslužuju su također polupismeni ili nepismeni, pa narudžbe tipkaju na blagajnama s tipkama označenim simbolima i slikama.
Ovo je naš vrli novi svijet.
Politički čelnici u našem post-pismenom društvu više ne moraju biti kompetentni, iskreni i pošteni. Moraju to tek odglumiti.
Najviše što im je potrebno je dobra priča. Istinitost priče je nebitna. Štoviše, može biti u potpunosti u sukobu s činjenicama. Najvažnije su konzistentnost i emotivna privlačnost priče.
Temeljna vještina u političkom teatru i potrošačkoj kulturi je spretna izmišljotina. Najvještiji lažljivac će uspjeti. Oni koji nisu savladali tu vještinu, tu nemaju što tražiti. U dobu slika i zabave, u dobu trenutnog emocionalnog zadovoljstva, birači ne traže iskrenost. Trebamo zabavne klišeje, stereotipe i mitske pripovijesti kojima će nam objasniti da možemo biti što god želimo, da živimo u najvećoj i najmoćnijoj državi na svijetu, da smo obdareni najvišim moralnim i fizičkim vrlinama i time je naša slavna budućnost predodređena, napokon, mi smo Amerikanci i blagoslovljeni smo od Boga.
God bless America!
Sposobnost uvećavanja jednostavne i djetinjaste laži, kao i ponavljanje iste priče u beskrajnoj petlji ciklusa vijesti, daje tezi o izvrsnosti auru neprijeporne istine. Opetovano smo hranjeni riječima ili rečenicama da znamo bolje, možemo bolje, te da o nama ovise narodi diljem svijeta u ratu protiv terorizma.
Dobro je ne razmišljati. Sve što trebate učiniti je vizualizirati ono što želite, vjerovati u sebe i dozvati na površinu skrivene unutarnje resurse, bilo božanske, bilo nacionalne, koji stvaraju svijet u skladu s našim željama. Stvarnost nikad nije prepreka našem napredovanju.
Princeton Review je analizirao transkripte rasprave Gore-Bush, rasprave Clinton-Bush-Perot iz 1992., sučeljavanja Kennedy-Nixon 1960. i Lincoln-Douglas sučeljavanja 1858.
Pri analizi ovih transkripata korišten je standardni kriterij ispitivanja vokabulara koji određuje minimalni obrazovni standard potreban čitatelju da shvati tekst.
Tijekom debate 2000., George W. Bush je koristio vokabular na razini šestog razreda i Al Gore na razini sedmog razreda. U 1992. godine je Bill Clinton govorio na razini sedmog razreda, dok je George W. Bush govorio na razini šestog razreda, kao i H. Ross Perot. U raspravama između Johna F. Kennedyja i Richarda Nixona, kandidati su govorili jezikom koji koristi 10 razred. U raspravama Abraham Lincoln i Stephen A. Douglas rezultati su bili redom 11,2 i 12,0, dakle nešto viši.
Ukratko, današnja politička retorika je osmišljena kako bi bila razumljiva 10-godišnjem djetetu ili odrasloj osobi s obrazovanjem na razini učenika šestog razreda.
Opremljeni smo za ovu razinu razumijevanja, jer većina Amerikanaca govori, razmišlja i zabavlja se na ovoj razini. To je razlog zašto se ozbiljan film i kazalište, ozbiljan umjetnički izričaj, kao i novine i knjige, guraju na margine američkog društva. Voltaire je bio najpoznatiji čovjek u 18. stoljeću. Danas je najpoznatija „osoba” Mickey Mouse.
U našem post-pismenom svijetu, jer ideje su nepoželjne, postoji potreba za stalnim poticajima. Vijesti, politička rasprava, kazalište, umjetnost i knjige se ne procjenjuju po kriteriju snage ideja koje pronose, već po njihovoj sposobnosti da zabavljaju. Kulturni proizvodi koji nas tjeraju na propitkivanje društva su osuđeni kao elitistički i nedokučivi.
Hannah Arendt je upozorila da je tržišna kultura dovela do degradacije društva i da je to tržište stvorilo novu „celebrity” klasu intelektualaca koji, iako načitani i informirani, svoju ulogu u društvu vide u uvjeravanju masa da „Hamlet” može biti jednako zabavan kao i „The Lion King”, a možda čak i edukativan.
„Kultura, će biti uništena i zamijenjena zabavom”, rekla je Arendt.
Društvo koje je prestalo čitati i učiti i reagira samo na slike je preobrazilo našu naciju. Ogromni dijelovi našeg stanovništva, osobito onih koji žive u okrilju kršćanske desnice i potrošačke kulture, potpuno su odcijepljeni od stvarnosti. Oni nemaju kapacitet za traženje istine i racionalnog suočavanja sa stvaranjem društvenih i ekonomskih bolesti. Oni traže zabavu i red.
Oni su spremni upotri...iti silu u nametanju svojeg „znanja” drugima, posebice onima koji ne govore i misle jednako kao oni.
Svi tradicionalni alati; demokracija, uključujući i objektivne znanstvene i povijesne istine, činjenice, vijesti i racionalne rasprave, su beskorisni instrumenti u svijetu koji nema sposobnost da ih koristi.
Kako padamo u razarajuću ekonomsku krizu koju Barack Obama ne može zaustaviti, nekoliko desetaka milijuna Amerikanaca će biti nemilosrdno gurnuto u stranu.
Budući da su ostali bez svojih domova, izgubili radna mjesta, pa bili prisiljeni proglasiti stečaj i gledati propadanje svojih zajednica, povući će se još dublje u iracionalne fantazije.
Oni će biti vođeni blistavim i samo-destruktivnim iluzijama od strane korporativnih oglašivača, naših šarlatana propovjednika, televizijskim vijestima o slavnim osobama, naših gurua samopomoći, industrijom zabave i našim političkim demagozima koji će nuditi uvijek nove i sve apsurdnije forme eskapizma.
Temeljne vrijednosti našeg otvorenog društva, sposobnost da mislimo, donosimo neovisne zaključke kako bi izrazili neslaganje kada zdrav razum ukazuje na nešto što nije u redu, samo-kritičnost, otpor lažnim autoritetima, shvaćanje povijesnih činjenica, odvajanje istina od laži, zagovaranje promjene i napokon, priznati da postoje i drugi pogledi, različiti načini koji su moralno i društveno prihvatljivo, a umiru.
Ovaj članak je Chris Hedges napisao 2008. godine, kada je na Wall Streetu buknula kriza i prelila se na cijeli svijet.
Dan kada će se stanovnici Amerike, i ne samo oni, sudariti sa strašnom stvarnošću da su sami sebi najsmrtonosniji neprijatelji će sigurno doći.
Poštovani čitatelji, uplatom donacije, makar i simbolične, omogućit ćete da AMSI nastavi s radom!
Copyright © 2016.
www.altermainstreaminfo.com.hr