Tema dolje ispod navede me da i ja nešto o ucenju „pod stare dane” napisem.
Ja se ne sjecam kada sam pocela da ucim a prekinula još nisam i valjda nikada neću, pa trebalo to meni ili ne: ja ucim.
Nekada, u mlade dane, sam i ja skepticno (ili možda još gore podrugljivo) gledala na penzionere koji upisu fakultet. Sada to u potpunosti razumijem i čak šta vise opravdavam. I sama sam zadnjih par godina o tome razmišljala da u penziji upisem pravo: dok sam bila mlada nije me interesovalo jer sam vise voljela „prirodne” i „tehnicke nauke” (kako su to kod nas, u moje vrijeme, strogo dijelili). Kasnije sam se sa pravom neprestano susretala i ucila sam ga kao luda (kao i ekonomiju). I onda sam otkrila draži prava i zavoljela ga, tj. shvatila sam da ono nije staticno i dosadno, a nastranu tu sto ga mi svakodnenvno trebamo i primjenjujemo. Samo kad bih to vrijeme imala pred sobom, prvi dan u penziji bih upisala pravo.
A da sa staroscu MORAS da treniras mozdane vijuge, MORAS. Jer pamcenje kao i brzina ucenja novog, priznali to mi ili ne, popusta.