Diskusije : Romantični kutak

 Komentar
Kameni svatovi
MobiWalker
(Alepholog)
20. septembar 2010. u 18.25
Kameni svatovi
(Narodna priča)

I.

Pod vrletnim Susjedgradom
Živio vam starac mlinar,
Broji vreće pšeničnice,
Broji mlinar bijeli dinar;
Srce mu se razveseli,
Smiješeći se starac veli:
„Vreće, kese, zemlju, mlin,
Sve će dobit dragi sin.”

Pod vrletnim Susjedgradom
Živi s njime mlinarica,
S njime broji, s njim se znoji,
Baš je vrijedna gazdarica.
Kako bijelo ruho sklada,
Šapće kroz smijeh: „Snaho mlada!
Kada dođeš u naš mlin,
Bit ćeš gospa - goso sin!”

Ide vrijeme, majka radi,
Štedi, kupi, redi, gladi,
Niže, kupi, sve to više,
Čeka, čeka i uzdiše;
Perje čiha, kuću sprema,
Majka čeka, snahe nema.
A jedinče, majčin sinče,
Ocu starcu pripomoć,
Radi tiho u svom mlinu,
Pa se muči dan i noć,
Malo zbori - mnogo misli,
Valjda su ga jadi stisli.

Pa će jednom sinu majka
U pol plača, u po smijeha:
„Sinko, život nije bajka,
Kad se ljubi, nema grijeha;
Zakona je Božjeg krivac
Kad je mladić samoživac.
Gledaj, sinko, ja sam stara,
S posla otac već malakše;
Mlada gospa redi bolje,
Mlada leđa nose lakše,
Pa bi ćako rado gled'o
Od svog čeda milo čedo.
Lijep si, mlad si, imaš čime,
Svuda slovi naše ime;
Nema nigdje takvog mlina,
Nema nigdje takvog sina:
Sto srdaca željkuje te,
Sto djevica ščekuje te,
Dobre kuće, lica lijepa:
Pamet ti je, sinko, slijepa!
Što ti duša sama tuži
Gaseć silom srca plamen?
Što se srcem ne udruži?
Sinko, sinko, ti si kamen!
Sinko, sinko moj, ne veni!
Sinko dragi - daj se ženi!”

„Majko!” klikne sinak mili,
O vrat majci ruke krili
U pol plača, u pol smijeha:
„Nemoj dalje da me koriš,
Da od toga, majko, zboriš!
Kad se ljubi, nema grijeha!
Nisam, majko, nisam kamen,
Srce mi je cigli plamen:
A pri poslu revne ruke
Zatomljuju srca muke.
Ljubim, majko, kunem ti se,
Više neg' li zlatna zvijezda
Ljubi neba vedre vise,
Neg' li ptice svoja gnijezda;
Od sveg toga ljubim više,
Sva mi duša ljubav diše.
Čuj me! - tamo lice kreni,
Pa se, majko, ne rumeni.
Šutio sam dugo - dugo,
Sada zbori, moja tugo:

Bilo ljeto, mutna noć,
Meni bilo u grad poć.
Tiho: niti lišća šum
Muti svijeta sveg počinak,
A tvoj, majo, dragi sinak
Gazi mirno gorski drum.
Kad najednom - na okretu,
Gdje se grada malo niže
Mala crkva k Bogu diže,
Kanda vidim sliku svetu.
Stanem - mutne tarem oči,
Tu s oblaka mjesec skoči:
I divotni sjaj razlijeva
Do propela,
Gdje je bijela,
Lijepa, mlada klekla djeva.
Ja ni daha! - pa se zgurim,
Kao zmija kroz grm zurim.
Šutim. Slušam: ona plače,
Zdvojno drvo spasa grli
Vapeć: ”Bože neumrli!
Umire mi slijepi ćako;
Nisam silna ni bogata,
Ovaj mali krst od zlata,
Dobro mi je moje svako:
Oj, primi ga, Bože, primi!
Duše s oca mog ne snimi!„

Nijem k'o kamen tada stajah,
K'o da vidim kako s raja
Ruka Božja prestavila
Anđelića čudomila.
Smutila se moja pamet -
To je moga milka zamet.
Sve sam dosad pritajiv'o;
Al' sve noću, al' sve danju
Ovu sliku vidim živo:
Majko; ja ti ljubim - Janju!”
„Janju ljubiš, nesretniče?”
Gnjevna majka gnjevno viče:
„Janju ljubiš, prosjakinju,
Zabogarku, golotinju,
Bijednu curu slijepca Tome!
Ti jedinac doma stara,
Bogatoga sin mlinara?
Lijepo bome, dično bome!
Zato moje teške muke,
Da ih grabe lijene ruke,
Zato lijepa pogačica,
Da je lomi nitkovica?
'Ajd u bijednu k njoj koljebu!
O crnom se gosti hljebu,
Odrpanku slatko ljubi
Pa majčino srce gubi!
Vij joj vijenac ti od sirka,
Steri postelj od koprive,
Gusle slijepca nek su svirka,
Kukaj, krpaj da se žive!
Idi svijetom, pjevaj, gudi
Da ti darak dijele ljudi;
Al' se mlinu ugibaj,
Jerbo, jadni sine, znaj:
Ubila me strijela mahom
Ak' mi Janja bude snahom!”
Al' iz mlina čuo sve to
Stari mlinar. Njega eto!
„Veži jezik! Ni da pisneš!
Gledaj, ženo, da otisneš!
Vidiš! Kakva oholija!
Siromah sam bio i ja;
Stanovasmo pod koljebom;
Hranismo se crnim hljebom;
Dobri Bog je dao svašta,
Uz bogatstvo siromaštva:
Časno radi, skromno jedi,
Pa ti pos'o zlata vrijedi;
Ženo, tebe bocka đavo!
To je, sinko, volja moja:
Janju ljubiš - pa je pravo,
Janja bit će žena tvoja.”

„Majko, majko, nemoj tako,
Crne kletve sije pak'o;
Da su tebi moje oči,
Da ti srce tako skoči,
Da ti uho glas joj sluša,
Ne bude ti tvrda duša!
Zaklinjem se, majko, Bogu,
Pustit Janje ja ne mogu!”
Stara šuti, gnjev svoj guta;
Stara šuti, ode ljuta.

II.

Oj, veselja! Šta je? Šta je?
Po svem selu eto graje,
Stare babe lakte boče,
Razvaljuju čudom usta.
Iz kućica ljudi skoče:
„Ele, čuda, čuda pusta!
Svati idu!” „Čiji, kuma?”
„Mlinarova mlada sina;
Janju ženi! Roba fina!”
„Je l' taj dečko siš'o s uma?
Gavan vodi curče boso!
To vam nije čisti pos'o.
Ak' je lijepa, ak' je vita,
Nema Janja šupljeg boba,
Vrag u torbi ima oba,
Nije Janja bez kopita!”

Kuca zvonce na vrleti
Kao kreljut nebesnika
I na savez zove sveti
Dvoje mladih blaženika;
A po strmoj gorskoj stazi
K crkvi zvonka družba gazi.
Ne ide stara. Kod ognjišta
Ogarak u vatru tiska:
Šuteć sve od jada piska.
Jadna Janja ne zna ništa;
Da bi ona sve to znala,
Ne bi sad pod vijencem stala.
Stara svatom ručak redi,
Tako mlinar zapovjedi,
Stari mlinar ne zna šale -
Plam i gnjev joj lica pale,
Nadimlju se s bijesa prsi.
Zove zvonce u hram sveti,
Sad će svati doći k svrsi.
Na prag kući stara leti,
Gnjevnom rukom srce tisnu,
Gnjevnim grlom ljuto vrisnu:
„Ubila me strijela mahom
Ak' mi Janja bude snahom!
Kleta družbo, na toj stijeni
Kamenom se okameni!”
Zahujila olujina,
Razvali se nebesina,
Puče strijela
Usred sela:
Bijeli zidi lijepog mlina
Crna sad su razvalina.
Svati, otac, muž i žena
Tvrd su kamen do kamena,
Stara svijetom kud vrluda,
Kažu ljudi da je luda.

Projurilo mnogo ljeta
Preko bijelog Božjeg svijeta,
A zidine Susjedgrada
Prah, pepeo već su sada.
Jošte stoje kamen-svati,
Lako ćeš ih prepoznati,
Mladu, mladog, kuma vitog
I djevera kamenitog.
Pa kad usred burne noći
Munja crni oblak sjeca,
Usred noći o ponoći
Neki mukli glas zajeca -
Zvonce li je, što tu bije?
Nije, brate, zvonce, nije:
Uz rumeni neba plamen
Bijela žena plače, stenje,
Grli kamen, ljubi kamen,
Da sve dršće kruto stijenje;
Ruke joj se k nebu šire,
Burom zdvojni glas prodire
U pol plača, u pol smijeha.
„Kad se ljubi, nema grijeha.”
Pitaj narod pri toj gori:
„Šta će ona rosna stijena?”
Pa ti narod odgovori:
„To su svati od kamena.”
MobiWalker
(Alepholog)
20. septembar 2010. u 18.28
Davno, davno pročitah ovu priču...
Onda, mnogo godina posle saznah da slična legenda postoji i za našu „Đavolju varoš”...
a onda i meni dođe da kažem koju :)
...
KAMENI SVATOVI

Jesli li hodala..
dolinom sablasti,
u koraku sputanih Ijubavi?
gde se strast plamena,
bez blagoslova,
smrzla usred kamena...

Gde u vetru
kletva majčina
lelekom odzvanja
u noćima...
kroz vapaj
bezglasnog krika
dok ponavlja:
„Ubila me
strela mahom,
Ak‚ mi Janja
bude snahom...

Jesi li čula
tresak gromova,
kroz varoš Đavolju
kad se prolama.
ko kazna Božija
do kraja vremena...

Za Ijubav grešnika
spomenik dignut,
klesan od kiša i vetrova.
Do oltara
zaustavljen korak,
vekovna tajna
svadbe od kamena...
eskimko
(radoznalka)
24. septembar 2010. u 07.21

Tako je to sa suštinom. Po njoj odvajkad pada kosmička prašina. Lakše je žmuriti i zamišljati sliku stvarnosti, nego je pogledati i razumeti, bez čega nema „promene filma”.

Večna tema među ženama, najradije raspredana muškarcima iza leđa. Ne znam zašto je tako ali jeste. I to nema veze sa socijalnim i društvenim statusima, njihovim podvrstama i drugim diferencirajućim faktorima.

Mnogo sam puta slušala elaborate o svekrvama, a ipak nešto manje elaborate svekrva o snajama. Koliko god se nivo poimanja i izražavanja razlikovao, uvek sam nalazila tzv. zajedničku priču. Otpor žene prema ženi i to otpor po statusu. Nadmetanje, suptilno, očigledno ili brutalno, za dokazivanje onoj drugoj da je njen status „preči”. Nadmetanje u kome obe prestaju biti upravo ono zbog čega biju statusnu bitku: prestaju biti majka, prestaju biti žena koja voli. U tom prestajanju, čovek kojim vezuje njihove statuse prestaje da postoji; umesto subjekta koji prima i daje emocije na oba ta „ženska koloseka”, on postaje objekat njihovog nadgornjavanja i nehumane potrebe da se dominira onom drugom da bi se pokazalo, da bi se ustanovilo i preko državnog dnevnika, u udarnom večernjem terminu, objavilo ime, prezime i slika pobednice u tom amoralnom ratu.

U korenu toga je potisnut kvalitet i atributi žene, zbog čega dolazi do supstitucije: umesto da svoje statusne pozicije realizuju kroz njihove autonomne kvalitete i atribute, koji se međusobno ne isključuju jer nisu uporedivi ni samerljivi ičim, naprotiv, komplementarni su iz ugla muškarca kao krajnjeg primaoca (sin, suprug), dakle umesto toga ide ono što ide: nesreća koja traje i srozava ih kao žene u očima tog bivšeg Subjekta, koji odlično oseća da je postao tamo neki Objekat, Poligon za odmeravanje snaga, dakle - sredstvo, ništa, nula, višak koji može i nestati a da to njih dve ne primete.

Na to, na žalost, dolazi i neumeće dobrog broja muškaraca da se konstruktivno postave prema sebi bitnim ženama. On mora biti taj koji će majku odvesti na livadu na kojoj piše Majka, a suprugu na livadu na kojoj piše Žena, povući granicu i nadzorisati obe, kao pedagog u vrtiću, dok ne nauče da poštuju granice, a potom da uživaju unutar njih.

U te ratove nisam ulazila, koliko god snažan da je poriv sa druge strane, ali, kad nije bilo geometra da razmeri teren i postavi kočiće, geometar je samim tim, dobrovoljno i bez mojih podsticaja, samog sebe odvodio iz mog unutrašnjeg sveta tako da su samo tehnika i lični komfor odlučivali o tome kako se i kad razilazi sa Geometrom Na Službenom Putu. Zašto se ne može postaviti kao pitanje, očigledno se ne raspravlja.

eskimko
(radoznalka)
24. septembar 2010. u 11.11

Jesli li hodala..
dolinom sablasti,
u koraku sputanih ljubavi?
gde se strast plamena,
bez blagoslova,
smrzla usred kamena...

*****

Bejah jednom u kamenom svetu
Od živog blata je bajka
Gde snajku srcem kune
Žena i sama snajka

Takvi su leden domovi
S' trpezom od surog kamena
Stenovite bračne postelje
Za nedužne nove anđele

Postoje smeh od mermera
Srca bez ikakvog znamena
Duše pletilje za gajtan svilen
Jer život doje otrovnim biljem

Postoji himna od krikova
Za orkestar ukletih likova
Ni Gospod im u dom ne zalazi
Samo Sfinga tu hranu nalazi

Postoji prsten od lave okova
U grobu sapetih svetova
Tu ljubavi je živo blato
I nema dušo ni moje zlato

eskimko
(radoznalka)
24. septembar 2010. u 11.25

A ima i Bora pozadinski pogled na priču...

http://youtu.be/IoJRd7s9rdc
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Necklaces?
.