Diskusije : Romantični kutak

Komentar
♀♂
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.01
Ove noćimogu napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: „Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćnivjetar kruzi nebom i pjeva.

Ove noćimogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.

Ove noćimogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noć,bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dusu, kao rosa na livadu.

Nije važno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Kao da je hoće pribliziti moj je pogled iste.
Moje je srce iste, a ona nije uz mene.

Ista noc odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.09
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
već dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo će u hladnim noćima
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen snijeg
i glasno zaplakati.
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.12
Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
i dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni

Željko Sabol
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.15
OSAM IZGUBLJENIH STIHOVA

Prvi je o tebi, ali nedoredjen.
Ono čega nema ostaje i pece.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treci je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Cetvrti je o tebi. Ne vidim ti oci.
Tragovi u blatu, koraci u noći

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Vece je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i cuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga neceš cuti.

Zvonimir Golob
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.18
SUTRA JE NOVI DAN

Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...

Zeljko Sabol
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.21
MACKA

U gradu nije važno ime
u praznoj sobi kaže prica
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tuznoga mladica
On živi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kisa, jesen,
a vani vergl nešto svira.

No jednog dana sum kraj vrata
to neko neznan uci želi
u njegov zivot poput tata
da njegovu samocu dijeli.
A, vani zima, vani snijezi
i pored praga macka lezi
on pruza ruke ko da sanja
a vani zora, svjetlost danja.
No u tom casu, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj rece - budi moja
a ona kaže - ja sam tvoja.
I sve sto ima mladic skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.
Da zlato želi, al ne haje
za skromnu halju sto joj daje
i tuzni mladic svako vece
u novi kradju opet kreće...
Jer on je želi, on je ljubi
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I rijesti tada, još ove noći
u zadnju kradju on će poći...
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveci od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta griju.
On vidje žena ruke pruza
i ljubi kamen kao muza
i k'o sto njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grci u
sobu udje mis i trci
i kao macka skoci žena
na plijen se baci istog trena
i stigne ga, a njeni zubi
već traže meso koje pece
i ženi koju mladic ljubi
sa kuta usne krv potece
U strahu mladic oci sklopi
te strasne slike neka odu
on vidje ladju što se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje - žene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje macku kako drijema.

Kroz prozor udje svjetlost danja
on pruza ruke ko da sanja
- sad opet samo macku ima,
a vani studen, snijeg i zima...

Zvonimir Golob
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.24
STARE LJUBAVI

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Željko Sabol
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.26
POEZIJA VODE

Ispricat ću ti jednu davnu pricu
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i cudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za necim dragim sto bez traga ode
a oci boje meda kriju lijepu tugu
i neku cudnu poeziju vode

Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi sto vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i cudna, cudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve nize
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kise
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i vise me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i cudna, cudna poezija kise.

Zdenko Jelcic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.31
SVETKOVINA RUZA

Berite ruze, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruze su svete varnice sto su za.vrcale
iz dna dusa vasih trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruze su munje misli, one su u srce strijela,
ruze bogate, besplatne, u basti na ivici druma
O ruze su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih suma.

O ruze, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini
kao tren najljepsi i najkraci u viru varavih mrena.
Ruze, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i setnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

Ruze su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svjezi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za zivot radja, gine za mladost, da mece
na celo ruze poizbor u ganutome vijencu.

Neću da laskam strahu zarobljenika vasih
da ne bi ruze s oltara na krvavome bridu
sluzile kao ures koji ih grobom plasi
u sladostrasnom i crvenome vidu.

Ruze vjencanja da nisu cempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
njeznoscu daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao zmarak romone.

Ja placem za ruzom. U oleandru cvjetam
sto nije ni lovor ono ni ruza tisina.
Ali iz case ruzin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

Neka pljuste ruze sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruze sa krova, ruze s nebesa, ruze iz basta.
Nek pljuste ko kisa, ko vjetar, ko gnjev u prasini
ruze iz istine, ruze sa zvijezda, ruze iz masta.

I da nam zacepe usta, i da nam zaklope oci
ruze pijane, ruze očajne, ruzini vrti
S cjelovom koji golica te se necujno toci
kao dolazak kratke i sasvim prividne smrti.

Da panu kao pehar iz magla prividenja,
da planu i da zgasnu, i da nicem služe.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruze!

Blagoslov ruzama polja i cijelom ruzinom rodu
sto je vrebao tajne mladosti sunceva boga:
one nas najbrzom voznjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovceg zavjetnoga.

Pjesme trebaju ruza, a ruze svojih pjesama,
sve sto trenutak nudi, a sto najdublje pruza.
To su mlazovi himne iz luce biljnih cesama,
o andjele, sidji i otpjevaj vjecne litanije ruza.

Na tvoje glasove, i protiv necisti već dotrajalih dana,
past ću kao ucaran i s tobom ću hvale reci
tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruza, tek jednom, pobozno kleci.

Da bi nam bile uzor, umjesto zamora rijeci,
sto treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne prijeci
sve na dar, primjer, s ruzom zivjeti i umrijeti.

Sto vise ruza! Za pjanstvo i ludilo njih,
sto vise ruza, i s njinim trnom i dracem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom klicem i da s dragoscu placem.

Sto vise ruza ! Njih ! Sto vise ruza svih !

Tin Ujevic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 12.39
TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću - Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bih dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vječnost je siva !!!

Gustav Krklec
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.19
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti.
Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
Doma na česti
Ležah u prašini kraj česte.
Niti vidjeh lice njegovo niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila čitav život.
Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na česti kao i moj dom.

Vesna Parun
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.21
Tebi. Ljubavi

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim još smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...
Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...
I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...
2.
Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...
Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.
Da li će stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?
3.
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...
Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.
I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?
4.
Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...
Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...
I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

Dragana Konstantinovic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.30
NASA TAJNA

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo poznanik bio
ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je u našim snovima i zudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame, zedji, umora,
ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod bolelo.

Neću im reci kakav je sklad
oci naše često spajao u sazvezdje zedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je zivot
ili od smrti strah spajao naše ruke;
ni da li zvuke smeha voleli smo vise
od suma suza.

Neću im reci ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini duse naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo sto je doslo
onome sto je bilo.

Nikome neću reci kakva se zbog tebe pesma dogadja
u meni vecito:
da li opija toplo kao sume naše s proleca;
ili tiha i tuzna cuti u meni recito.
O, nikome neću reci
da li se radosna ili boleca
pesma dogadja u meni.

Ja vise volim da precutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetloscu sja
i zora i noc i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol ziva;
tamo gde je od istog vecnog tkiva
i covek i njegov san.

Desanka Maksimovic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.33
Po rastanku

Reci mi sad, kada već prošlo je sve:
casi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reci tvojih kad dusa ne strepi, -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?

Reci mi sad, kada me ne volis vise;
kad ti se prosloj ruga nova sreća;
i kad se dani koji nekad bise
dusa ti samo, kad me vidis, seca -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam vise
tebe volela?

Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre,
ti si mi tada reci mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa reč i dve.

Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bese drag,
pa iza svega sto si mi rek'o
katkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.

Sad srce moje bije tise:
već manje volim, a znam vise
nego pre;
već sad mi ne bi reci mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa reč i dve.

I kad bi danas prisao meni
i hteo reci davno receni'
buditi draž,
u srcu mome saptao bi neko:
da sve sto si mi ikada rek'o,
bila je laz.

Desanka Maksimovic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.34
ODAKLE MENI TI

Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćes tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu

Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reći
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj

Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma

Odakle meni ti?

M. Marinovic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.41
ti sto lupaš pluseve nalepi nešto...
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.47

Svida mi se kad sutis...

Svidas mi se kad sutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini se kao da su ti letjele oci
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stavri, ispunjena dusom mojoj.
Leptirice sna, dusi mojoj si slična,
i slična si rijeci melankonija.

Svidas mi se kad sutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da sutim s mucanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takoder s tvojom sutnjom
jasnom kao svijeca jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noc si, sutljiva i zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Svidas mi se kad sutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo sto to nije tocno.

Pablo Neruda
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.52
Naša tijela

Pučina istkana na tvojim njedrima
i ravnica što odolijeva sjevercu,
odvajaju noćas, misli samo za tebe,
jer žele ovu noć uklesati u kamen.

Kao šapat tvog imena, ne prestaju riječi,
kaplju, kao kakve kapi kiše,
kap po kap, jedna za drugom
i pred ponoć poniru kroz pore vremena.

Sanjam kako se prostireš ispod neba,
tvoje grudi sanjam, bedra tvoja.
Plodna poput vode, rastežeš se dolinom
preplanula i puna sunca.

Toliko snage i nježnosti zatičem na jednom mjestu
i omamljen gledam preko tvojih šuma.
Ruke u tvojoj kosi saplićem o zvijezde
i sve me upija u pogledu i pamti.

Ti se, mila, pružaš prema meni,
a preko mojih dlanova tvoje brazde
drhte u klasju, išarane plodovima
i dodirom cvjetovi pospani postaju.

Dok se tako mirisom trave pokrivamo,
tijela nam se u predvečerje upijaju
i pod oblacima počinju slagati,
nit po nit, u svoj ljubavni vez.

Zal Kopp
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.54
U krilu tvoje duše

Visina u meni neprekidno svijetli,
i sve jače sjaji pjesma u nastajanju;
priznajem, oči tvoje toliko volim,
pjevam im o beskrajnom obliku sna,
jer jednom kad sam potajno nestao
nepopustljiva daljina me ponijela,
ali ti postade moj osmjeh, bijah gord,
naslikah te iskreno po zidovima lica,
izgradih od tebe sadržaj svog bića,
i ne škrto, mila, već te u pravoj mjeri
razvukoh u nepregled cvjetnih usana,
pod topli svod zasadih sa suncem
i tako posijah u godine i njihovo doba,
dok istovremeno, na periferiji otkucaja,
tiho niknuše zvijezde naših zagrljaja,
i u moje pjevanje za čas nagrnu ptice,
a požudom raščešljanih uzdaha prstiju
na tvojim grudima namirih nutrinu
i moja duša sjedne u krilo tvoje duše.

Pustimo duše, neka dišu bojama šapta,
idemo na stranu noći, na rubove tame,
tamo ljubavnici postaju obris mjesečine,
i vječno je njihovo trajanje pod kišom,
a zrelost natopljena beskrajnom strašću
otvara prolaz kroz neviđene osjećaje,
svakim dodirom prerasta vrijeme šutnje,
svaki je trenutak beskrajna jeka čežnje,
i vatra što neprestano pokreće snagu
otkriva pravac i plam uzavrelog srca,
tu obitavaju svi putovi naše nježnosti,
tu se nadamo, imamo i zaista žudimo,
tu zapravo jesmo već otkad zauvijek;
tvoji su poljupci u mojim zagrljajima,
moji su osmjesi u tvojim milovanjima,
i dodirujemo se sa svih se strana svjetlom,
zato možemo nebo pomaknuti pogledom,
i u bilo koje doba zauzeti cijeli svemir,
jer ne pripadamo sudbini, već ona nama.

Zal Kopp
vinjeta
(...)
15. septembar 2010. u 15.56
Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.

Pijana kisa siba i mlati.
Vrbama vetar cupa kosu.

Kud ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka.
Zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il' je već bilo?
Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio, gorak.
A ona,
ne znajuci - prošla.

Ne znam.
Ceo smo svet obisli
u zudnji ludoj,
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora biti da je tako

M.A.
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 15.59
+

tek nakon 15 dana mogu da dajem pluseve

:)
vinjeta
(...)
15. septembar 2010. u 16.04
LJUBAV

Ovo je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crni.
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove
ja umem u svakoj kapiji da napravim juni,
i nemam obične sreće i nemam obične grehove.

Podelicu sa tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju priliku što se tetura niz dan.
Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja.
- Svejedno lepo je nemati plan.

Lepo je ne biti ni cinovnik ni doktor. Uputi
telegram mome ocu: „Postoji tuzna divota
vas sin ne ume ljude da spasava od smrti,
on, znate, spasava od - zivota...”

Zavoli trag moga osmeha na rubu case, na cigareti,
i blatnjav hod duz ulica koje sigurno nekuda vode.
Bićemo suvise voljeni ili suvise prokleti.
Budi uz mene kad odem.

Antic
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
15. septembar 2010. u 16.09
+

:)
TAJHA
(луталиц)
15. septembar 2010. u 18.49
UVELO LIŠĆE
Želela bih da se uvek sećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo lepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pevao
Ta pesma je bila slična nama
I tebi koji si me voleo
I meni koja sam te volela
Živeli smo zajedno
Ti koji si me voleo
I ja koja sam te volela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voleli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pesku
Koraka razišlih se ljubavnika.

TO LICE LJUBAVI OPASNO I NEŽNO
To lice ljubavi
opasno i nežno
jedne se večeri javi
posle predugog dana
Možda je strelac bio
sa lukom
ili svirač
sa harfom
Ne znam više
Zaista ne znam
Znam samo
da me je ranio
možda strelom
možda pesmom
Znam samo
da me je ranio
iz srca krv mi teče
Vrela me suviše vrela
ljubavna rana peče.
Vjetar10
(employed)
16. septembar 2010. u 00.18

s početka do kraja divna pozeija..
odavno nema romantike na romanticni kutak..
do veceras :)
TAJHA
(луталиц)
16. septembar 2010. u 07.26
Alfons de Lamarten: USAMLJENOST

Na bregu, pod hrastom, koliko li puta
Pri zalasku sunca ja zamišljen stojim,
Dok mi setan pogled po vidiku luta,
Preko plodne ravni pod nogama mojim.

Ovde tutnji reka, bujna, penušava,
Zmijasto se gubi u tamnoj daljini;
Tamo nepomično jezero već spava
I večernja zvezda blista na visini.

Još vrhove gorske zracima rumenim
Odsjaj sunca zari, no već u tom času
Gle, evo kraljice noći, s kolima maglenim!
Pojavi se i svud belu svetlost rasu...

I zabruji zvono sa drevne zvonare,
A pobožna pesma s njim put neba leti.
Putnik staje, sluša: to glas crkve stare
Sa smirajem dana peva koncert sveti.

Al’ i pored svega ovog, moje grudi
Prazne su i srce ništa ne pokreće;
Zemlja je za mene senka koja bludi,
Sunce živih – mrtve ogrejati neće.

Od brega do brega zalud pogled traži
Zapad, istok, mesta bliska i daleka –
Sve je zalud! Ni beskraj tugu mi ne blaži,
Svugde čitam: da nigde sreća me ne čeka!

Šta će mi doline, kuće, zemna blaga,
Kad čar svega toga dušu mi ne greje?
Samo vodopadi, stene i samoća draga.
Jednog bića nema i već pusto sve je.

Da l’ zalazi sunce, il’ tek jutru zrači?
Ravnodušan ja sam spram sunca i neba!
Da li se vedrinom il’ maglom oblači?
Šta će meni sunce? Dan meni ne treba!

I kada bih mog’o ići kud sunce ide,
Preda mnom bi bila praznina očajna.
Ja ne volim ništa to što oči vide,
Nit’ što od vas želim, nebesa beskrajna!

Ali, možda tamo, iza ovog sveta
Gdeno sija Sunce nad suncima samo –
Kada bih otresao prah što duši smeta
Ono što sanjah – video bih tamo.

Na izvoru želja opio bih grudi,
Tamo ja bih našao i ljubav i nadu
I onaj ideal kom duh svaki žudi,
A kome na Zemlji ni imena ne znadu!

O, zašto ne mogu, na krilima zore,
Vinuti se cilju koji želje sniše?
I zašto da ovde još me jadi more
Kad za Zemlju ništa ne veže me više?

Kad lišće s drveća na ravnice pada –
Noćni vetar njega vitla i raznosi.
Pa i ja sam sličan svelom listu sada.
Vetre! Uzmi mene i dalje me nosi.

Љубивоје Ршумовић

У једном дану
Хиљаду и четири стотине минута
Људи се могу растати
Хиљаду и четири стотине пута
Али само један растанак ће да боли
Када одлази особа која се воли.

SPIRAM TE SA KOŽE - Pero Zubac

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,

Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo šljunak u krvi,
Ljuštim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.

Reči te se odriču i
u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa iščeznućem,

Istresam te iz džepova
starih košulja,
Stružem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,

Proklinjem pesme
u kojima stanuješ,
jedeš, spavaš, umivaš se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.

Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.

Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reči,
Samo da postojiš.

Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
izmislio.
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
16. septembar 2010. u 12.23
Ljubavna pesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

Rajner Marija Rilke
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
16. septembar 2010. u 12.27
Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k'o dar.

Ko meri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih leta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost greke?
O, dome, travo, o, večernja seni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vac k nama veje.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svetski prostor. Kroz nas laste
proleću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

Brinem, a dom ja na dnu moga srca.
Čuvam se, a u meni straža bdi.
Ka mojoj novoj ljubavi se svi
svet lepi, da tu počiva i grca.

Rajner Marija Rilke
Andjeo-Djavo
(Na ramenima sjedim)
16. septembar 2010. u 12.29
Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gde je uvek ima.

I tek sa neba pada po gradovima.

Pada pre nego svetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tela što nisu ništa našla,
razočarano dele puna more,
i kad ljudi što od mržnje gore
u postelji jednoj moraju spavati.

Tada dolaze talasi samoće...

R.M Rilke
TAJHA
(луталиц)
16. septembar 2010. u 13.30
ŽELJA - D. Konstantinovic

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probudjena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

Susret

Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tišine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaživeo usred tmine.

I poput duge u kišnom danu
na tren tama poče da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nešto što se pamti.

Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostaše reči nedorečene
za neke druge pozornice.

I ništa više. Sve što je bilo
začas se pokri velom ćutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje.

Dragana Konstantinović

* * *

Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali ne dam nikom da mi gasi snove.

Dragana Konstantinović

Zašto

Kroz žamor ispraznih priča
poneka reč me zapeče.
Iz senke nehajnog osmeha
tvoj pogled nemušto bode.
Osećam, gasi se bliskost,
svežina donosi veče...
Uz pljusak poslednjih podsmeha
prijateljstvo nam ode...
Da li je moglo drugačije?
Da li je sve moglo bolje?
Uzdah ponesen sećanjem
proteklo trajanje broji...
Za sve je potrebno hrabrostii samo po tračak volje...
Sva su iskustva dragocena
al' zbog njih ne postojim.
Kroz tamu koja se spušta
gase se poslednja lutanja.
Više i ne pitam zašto,to nije pravo pitanje...
Obavijena slutnjom
prihvatam naša ćutanja
i svaka nova misao
donosi novo svitanje.
Bandidos
(the last pistolero)
20. septembar 2010. u 13.55
Jer sve na svetu uvene.
Možda i ne znaš: i klikeri,
uvenu kao trešnje.

Uvenu jaka ramena.
Uvenu lepe igre.
Zaustave se sva trčanja.

Osvrneš se i, okolo,
vidiš jedino sebe
kako si naglo zaćutao
kao veliko zvono kome je puklo klatno.

I tek tada se prisetiš
da ipak u tebi ostaje
to čudo što sadrži
ne jednu, već bezbroj večnosti.
I shvatiš: samo se onaj,
ko je imun na stvarnost
nikada neće razboleti
od rđe i od venjenja.
Bandidos
(the last pistolero)
20. septembar 2010. u 13.56
I shvatiš: samo se onaj,
ko je imun na stvarnost
nikada neće razboleti
od rđe i od venjenja.
Komentar Zapamti ovu temu!
Looking for Oil Diffuser Bracelets?
.