Diskusije : Književnost

 Komentar
Evelin
MC_
(Bihilist)
08. novembar 2022. u 14.14
Evelin

Evelin tvrdi da uvek može i bolje.
Online kurs u firmi.

Stakeholders, shareholders, product owners.
Reči kojih u mom jeziku nema.

Reči koje ne želim da znam.
Mračne reči, crne reči, sramne reči.

Evelin se smeši dok nam priča o vrednostima,
gledamo kako plače pred kamerom.

„Value”, ponavlja Evelin.
Krije se iza tužnih simbola.

Onda se isteže, peva i igra pred nama.
jer to je dobro za firmu u ovim new age vremenima.

Pokazuje dlan kameri i nama.
Jadna umrla Evelin izgriženih noktiju

Želi da pružimo najviše i više i još...
uči nas koja su pravila i rituali.

Idealno je da menadžer ne zna ništa o materiji,
idealno je da menadžer samo upravlja stvarima.

Tvrdi da je zanima naš govor tela.
Zato sam isključio kameru.

Ostanite bez mene.
Deco Indije i deco Srbije i Holandije, vi, mrtva mladosti sveta.

Zato više ne slušam Evelin, gledam vesti s ratišta.
tamo je barem smrt stvarna i živa.

Gužva je na grobljima.
I šarene zastave vijore.

MC
Qubic
08. novembar 2022. u 23.06
Odlična poezija.
A dobro je neko rekao „poželeće čovek streljačkoga stroja, al streljačkog stroja biti neće”.
Ponekad se tako probudim u praskozorje, zapalim cigaru:
Strljačkog stroja, streljačkog stroja mi dajte! A streljačkog stroja ni u slutnjama. Ogluvela tišina, a pleme tudje snim mrtvijem spava. Samo alarmi časovnika u pomračenim sobama, ko zapete puške...
Mislim da bih prebrodio to, nekoliko kuršuma u plućima, srcu, (samo ne predaleko od srca)
negoli ovu rdjavu beskonačnost.
Qubic
08. novembar 2022. u 23.30
prebrodio bih i bol, tu kratkotrajnu*

Taj začarani trougao; srce, mozak pluća, to samo ljudi na samrti mogu da znaju, ali nemaju vremena da kontempliraju. Dok mi koji kontempliramo i nauka poznajemo samo površinski. Znači, glavni cilj je preći iz svesti i bola u nesvest koja ne boli. I sad tu neko traži smisao. Ja ne mogu da zamislim život bez materije i tela, a da je postojan i traje. Samo neki trenuci, fragmenti, blisovi možda, možda, i to je pod znakom pitanja. Trenuci kajanja, dušegrižja, čežnje, žudnje... duhovni bol i patnja.
Kako god okreneš ne valja. Možda se nije trebalo radjati, zlatno ništavilo, nirvana... nothing, ništa; no thing... nema stvari, objekta...šipak! Nije bogohuljenje časti mi...
Qubic
09. novembar 2022. u 00.14
Kažu da čovek može bez vode 5 dana, bez vazduha 5 minuta, ali ‘ajde ti to izdrži. Druge neke nasilne metode, ja imam strah od visine (i betona), takođe vatre, i opekotina. Overiti se nekim supstancama, ni to nije rešenje. Uvek te nadju oni sa sirenama i rotirajućim svetlima i onda ti rastvore onaj ugalj u prahu, daju da piješ, i infuziju... posle ne možeš na toalet po 10 dana, barem ne čestito. Ni monoksidni gasovi nisu kao nekad, sve je pristipačno u razredjenom sastavu, ni pesticidi, vodi se računa da se pre smuče i ispovrate nego da ostvare učinak. Oštri predmeti takođe, prvo bol, toliko žila i ligamenata dok se dodje do vene... a mozak ne prestaje da radi dok god ima doturu kiseonika (znači, krvotok - pluća),... kako je to telo napravljeno, što bi rekao Tito, svaka ćast. Ne znam, nisam pametan, blago mrtvima... nazoveš bolnici da pitaš oni ti uvale helpline, i tamo se uvek neko previja, prenemaže, umilnim glasom na ivici orgazma, užas, sve dok ne priznaš da ćeš razmisliti i nazvati opet ako bude bilo bilo kakve potrebe. Brojeve lotoa niko ne zna... znači nikakve koristi... indijci kažu da ljudi reinkarniraju, znači ponovo, rođenje: gušenje, presavijena pupčana vrpca, pa još se obmotala oko vrata, pluća puna vode svejedno, i sve to jedno 14 časova, i duže. pa se onda zaglavi, glava unutra stopala spolja, ili obrnuto, glava spolja ali nsopačke a trup unutra... pa temperature🤒...
Onda uči da malu i veliku nuždu ne vršiš u gaće, uči da čitaš i pišeš, matematiku, metafiziku, geometriju... e onda dodju rudnici, plantaže pamuka, korporacije, fabrike, rad i produktivnost, rentabilnost, ekonomičnost, vrednovanje po tome koliko mogu da te izmuzu, profit, value...
Qubic
09. novembar 2022. u 00.29
Nije lako ni onima što sede po ceo dan za kompjuterom, jednom sam to iskusio..:
I onda ona rečenica: Pa svima je teško, nikom baš nije lako...uh.
Da, ali o nekima se vodi računa pa kad im dodje smrt ubrizgavaju im se opijati, kokïati, razne razne mešavine najboljih magičnih pečuraka... čitava ekipa lekara, bolnica deluxe kategorije, sve ljubazno, učtivo, gotovo veselo, Mozart muzika, dostojanstveno, grejanje...
A ovamo na ulici, samo nekoliko kilometara odatle, pedesetogodišnji veteran iz rata u Avganistanu umire na minus 25 stepeni celzijusa (i čeka svoju sledeću reinkarnaciju).
Bože blagi...(milostivi, samilosni)
Ima neko brojeve za sledeću nedelju?
Qubic
09. novembar 2022. u 00.53
Blago mrtvima...
MC_
(Bihilist)
10. novembar 2022. u 04.37
Hvala Qubic
Qubic
10. novembar 2022. u 06.34

Tako je to MC, jedna beskrajna tuga, nesaglediva.
Ljubav roditelja prema deci, dece prema roditeljima, godine i decenije teškog rada, neprestane borbe, nesagledivog napora za nešto što je manje od ničega. Sloboda novog liberalnog kapitalizma. Zauvek prekinuta veza u beskonačno, jedna beskrajna tuga... a mi nismo u stanju da sagledamo veličinu prepare.

https://youtu.be/-P2ktNHPccw

Qubic
10. novembar 2022. u 06.36
prevare*
Qubic
10. novembar 2022. u 06.43
Samo još snovi su ostali, ...teški, na granici šizofrenije i teškog ludila...
Qubic
10. novembar 2022. u 06.45
...o budjenju da ne pričam*
Qubic
10. novembar 2022. u 07.19
Nedaglediva pustinja vremena koje teče polako, kao kazna, sa svojim suncem u zenitu... jedna apolalipsa.

https://youtu.be/ME0ji3o05UQ
Qubic
10. novembar 2022. u 07.31

I svi smo uhvaćeni u mrežu, kuda nas vuku ne znamo, a put do večnosti, do apsolutnog zaborava beskrajan.


https://youtu.be/YonS9_QJbp8


Qubic
10. novembar 2022. u 07.38
Dolazim do zaključka da je svest u stvari jedan bizaran fenomen.
MC_
(Bihilist)
10. novembar 2022. u 09.31
Qubic, sve, sve razumes...
Sve sto sam napisao i sto nisam.
Beskrajna tuga. Pad svih naših shvatanja, čak poraz organskog u nama.
Libelarni kapitalizam.
Prevara.
Mislim na celične sipke koje vire iz mesa.
Mislim na kokoske nosilje u malim kavezima.

Sve emocije zamenjene racionalizacijom, opisom, modelom.
Ljudi prazni kao punjene ptice.

rešentiment.
Qubic
10. novembar 2022. u 22.24
Sad, da se postavi zahtev (bolje je reći molba) za eutanaziju (dobrovoljno uspavljivanje / smrt)...za to je potrebno imati advokata i lekara od poverenja i tu se prolazi kroz legalne procedure, razne lekarske komisije, traži se drugo mišljenje po sistemu teza - antiteza - sinteza, i to postoji samo u nekim zemljama, skandinavskim možda... inače je ok, prvo daju jednu inekciju za uspavljivanje, nimalo neprijatno, a posle onu drugu. Za to je potrebno imati novca, lekarski i sudski troškovi, procedure, i sama ta procedura... samo bogat čovek može biti slobodan čovek, ostali nose nasilna i dugotrajna umiranja. U nekim zemljama se lakše dolazi do vatrenog oružja i to je nekako lakše, pa recimo polunasilno ili polunenasilno, nego npr. skok za 30. sprata, skok u reku sa mosta ili da se polije benzinom i zapali. Neke varijante i ne rade, ili je potrebno veliko umeće da bi se primenile uspešno, znanje iz hemije na primer, neke posebne fizičke sposobnosti, mehaničke veštine ili odlično poznavanje anatomskih funkcija. Srećni su samo oni nerođeni i oni prvopogodjeni, a svi su ostali robovi košmara.
Qubic
10. novembar 2022. u 22.34
Jer to toliko ponese na drugi svet, ta patna, bol... (ako tog sveta uopšte ima), te samrtničke muke, ako su veoma bolne ili ako predugo traju, da sve što postoji i što je ikad vredelo (ako je uopše ikad i bilo, i bilo postojalo) mora nestati, otići u večni zaborav da bi se moglo podneti jer celina je istina.
Qubic
10. novembar 2022. u 22.48
Ona Pablova knjiga (autobiografija) Priznajem da sam živeo, ne nosi taj naslov samo zato što umetnost nije nedužna, nevina,... ili što Pablo pišući poeziju i to mu je bio život nije imao dovoljno vremena da se posveti prozi života i da je živi, nego takođe, a u posveti se vidi (Nepovratno ranjenom kristalu), nema povratka, pa ni u sećanju... radije pred streljački stroj!
Qubic
11. novembar 2022. u 04.29
Od bola i straha čovek se umori. Ne bi me čudilo da su robijaši u već nakon prvih meseci u logorima, kada se malo navikne na uslove imali dobar san.
Budjenje nije prijatno, koštana srž se ledi, da se čovek skameni od straha. Prvih nekoliko sekundi nakon budjenja dok te još san drži, još uvek podnošljivo. Sve dok ne postaviš pitanje, zar je moguće gde sam? Ne mogu da verujem.
Nekad je gorivo bilo puno olova, i ogromnu koncentraciju ugljenmonoksida. Zatvoriš se u garažu (naravno upališ motor), oboriš sedište, pustiš sebi neku laganu muziku, ali danas automobilske mašine imaju filtere, i rafinerije goriva i nafte su drugačije. Nema nade.

Qubic
11. novembar 2022. u 04.44
Ovo su sve moje naučne opservacije, usporeni snimak - salto mortales, nemojte zameriti, a može ponešto i da se nauči (kako ne treba umirati i živeti). Zagrada je nešto između znaka i slova tako da posle nje može tačka. Kao misao što i pripada i ne pripada telu, spaja i razdvaja dva sveta, vidljivi i nevidljivi.
Salto mortales cirkuska tačka, od rođenja do smrti. Na samoj ivici provalije pre početka slobodnog pada.
Qubic
11. novembar 2022. u 04.51
Živog me vidiš, mrtvog me nikad nećeš videti. Utekao.
A i provalija je preduboka. Jaz vremena i prostora.
Qubic
11. novembar 2022. u 05.01
Ako ne budete razumeli ovo što pišem pustiće vam Karla, a Karlo je uvek gladan. Južnoslovenski arhetip Karlo.
Qubic
11. novembar 2022. u 05.40
Evo o čemu ja sanjam, priznaću:
Pavle Vujisić na kraju one epizode mrtav, sedi sa glavom na stolu i dve pesnice stisnute u šipak. U local (saloon) ulaze okupatori, jedan ga hvata za ruku, pokušava da otvori, da mu ispruži prst, ali šipak, ščvrsnulo! San snova.
Veliki je to alas bio, Paja.
MC_
(Bihilist)
11. novembar 2022. u 09.47
Da.Taj sipak je najviše sto možemo.
Ako i to možemo.

Dolaze vremena u kojima niko neće razumeti poeziju.
Već su dosla.
Qubic
11. novembar 2022. u 10.30
Paja je znao da će da umre, u toj seriji je ispao kao prorok.
Ja stisnem pesnice u šipak pred spavanje, nadam se ali se ipak budim (nažalost)

Jedna pesma, moj prevod (i DJ remix)

Vislava Simborska:

UTOPIJA

Ostrvo na kome sve postaje jasno.

Tu vlada čvrsto tlo pod nogama.

Nema drugih puteva osim puteva prilaza.

Čak se i grmlje savija pod težinom dokaza.

Tu raste drvo Ispravne Perspektive
sa upletenim granama iz vremena nezaborava.

Drvo Razuma, zaslepljujući direktno i jednostavno
izvire na izvoru zvanom Ah To je Tako.

Što dublja šuma, to širi vidik:
Dolina Očiglednosti.

Ako se javi nekakva sumnja, vetar je odmah rasprši.

Odjeci se preplicu nepozvani
i željno objašnjavaju sve tajne sveta.

Desno je pećina u kojoj leži smisao.

Levo je jezero Dubokog Uverenja.
Istina sa dna sa otkida i brzo izranja na površinu.

Nepokolebljiva Sigurnost nadgleda iznad doline.
Na vrhu njenog tornja
nudi se izvrstan pogled na Suštinu Stvari.

Ali i pored svoje privlačnosti ostrvo je nenaseljeno,
a jedva vidljivi otisci stopala
bez izuzetka vode ka moru.

Kao da je sve što se ovde može samo: napustiti
i bespovratno uroniti u dubine.

Nedokučivog života.


Vislava Simborska

Qubic
11. novembar 2022. u 10.42
uroniti / uronuti *

(e jes me namučila Vislava, razgovetna a ne sme da se izgubi poetski ton)
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Lava Rock Bracelets?
.