Kamen
Rex1
18. avgust 2019. u 13.20
Nemoj mi pisati pisma,
niti mi slati poljupce,
izgubio sam tu potrebu za ljubavlju,
stopio se sa bezdušnom okolinom.
Sa brda tiho klizi sumorno jutro,
nad gradom sivilo jučerašnje,
spreman sam kao uvek,
da skočim u novi dan.
Ne obazirem se na odsjaj,
pomešanih, bledih ideala,
koji su nestali tragom
potonulih snova o sreći.
Nemoj mi više slati poruke,
sa malim žutim glavama,
u kojima piše, volim te,
ne razumem te reči,
taj jezik mi je postao stran.
Nije to tuga, ni seta, ni žaljenje neko,
to je shvatanje sveta, i ova
surova realnost.
Ljudi su se prodali davno,
okrenuli lice od Čoveka,
i predali onom sa druge strane.
Ti putuj,
i gde god da si,
ne daj da te odvoje od mašte,
tako ćeš stvoriti, svet, možda lepši,
i pobediti sve one pogrešne maske.
I taj tvoj setni pogled u daljinu,
sve mi je rekao,
reči su postale suvišne, ljubavi,
a mi bledi i beznačajni
u svetu moralnog posrnuća,
i ostalih prirodnih katastrofa.
Nemoj mi slati razglednice,
iz dalekih gradova,
sa svetski poznatih trgova
i kupola,
ti znaš,
ja sam voleo samo šumu.
Beg od ljudi,
i istine,
kojoj ne želim da pogledam u oči,
i koja nema dušu.
Ja sam voleo samo šumu.
Tvoji trenuci nežnosti,
prosuli se po mojoj košulji,
ostavili modre tragove,
karmina,
a možda je sve samo privid,
opsena neka teška,
koje sam svih ovih godina
svestan
A ipak razapet između tebe i sebe,
zbunjen, neodlučan,
nepostojan,
k'o kamen koga nosi voda.