Polako hodaju
MC_
(Bihilist)
08. septembar 2014. u 17.36
Polako hodaju
Polako hodaju kamenom popločanim ulicama prema starom zamku, na bregu, u kome su nekada živeli okrutni baroni. Svi su potpuno opušteni i zadovoljni i svi hodaju sasvim polako. Izgleda da nikome ništa ne nedostaje i da su svi savršeno smireni i zadovoljni što su tu. Nema onih negativnih, zgrčenih lica kakve je Golc vidjao u Istočnoj Evropi. Nema onih sivih i nezadovoljnih ljudi. Takvo stanje stvara osećaj superiornosti, skoro razdraganosti. Pa, sve je ovde istorija, svaki kamen je urban već vekovima, sve je deo jedne visoke kulture. Tu je stara većnica, pa onda mali trg na kome su nekada spaljivali veštice. Ima tu i spomenik od kamena, posvečen vešticama. Sada su veštice postale strana dobra, a nekada nije bilo tako. Golc će pita kako su na tako mali trg stali svi oni gledaoci toliko spektakularnog spaljivanja.
Daje nekoliko napomena o tom mestu koje bi Marleni trebalo da prikažu koliko je se pripremio za ovaj dan: „Znaš, osudjenice su dovodjene ovde i jednim lancem bile su vezane za drvenu gredu, ispod nogu bi im zapalili slamu i...”
„Nadam se da su umirale od gušenja dimom.”
„U prvo vreme uglavnom”, siguran u svoje podatke odgovara Golc, „Ali kasnije, u 16. veku izvršenje kazne bilo je usavršeno. Žrtva je gorela postepeno, prosto je mogla da posmatra kako joj gore stopala, zatim noge i na kraju trup”, kaže Golc skoro ozaren.
Marlena je ošamućena pričom. Razmišlja o ljudskoj svireposti, koja ipak ima i svoju zanimljivu, skoro seksualno uzbudljivu stranu. Sav taj užas, nekako je privlači. Sve više je sigurna da je tada zaista i živela. To je možda bio njen pravi život, kada su svi muškarci bili pravi ljudi od dela i tela, ne samo intelektualci od reči i slika. I uvek je ona volela uzbudjenja, romantični mrak srednjeg veka, ponekad joj se čini da je u nekom prethodnom životu bila prava veštica. Možda ne neka ružna baba, nego čulna, fatalna žena, neobične lepote koju je okolina optužila i nepravedno osudila upravo zbog te čulnosti.
U stvari, pre nekog vremena kada je prvi put imala psihičke probleme zbog stresa na poslu, sanjala je da je spaljuju. U stvari nije sanjala, to je bilo kada je izgubila san. Samo je ležala i ležala, u krevetu, a crkveni sat je otkucavao i vreme je prolazilo, a ona nije mogla nikako da spava, samo su joj na pamet dolazile veoma čudne ideje. I to o drugim vešticama i to da je ona bila veštica. Nikako te misli nisu mogle da je puste. Kao, uhapsili su je, i žigosali usijanim gvoždjem i odveli na trg spalili su je... Posle, kada se oporavila, kad su joj psihijatri prepisali tablete, kad je ponovo počela kontrolisano i kvalitetno da spava, čitala je i knjige o magiji, o nasilju nad ženama i sve joj se povezalo u glavi, ali nikada više nije osetila takvo uzbudjenje. I evo, sada, prelazeći preko trga osetila je neku hladnu senku. Trag prošlosti.
Golc likuje u sebi jer je njegova priča ostavila traga. Čestita sebi na tome, uvek ga je provlačio razum, znanje, kontrola. Evo, sada prolaze pored univerziteta, uvek mu je imponovao akademski svet i naročito one produhovljene devojke koje mnogo uče. „Da li je Marlena jedna od njih?” Zašto je tako zagonetna? Zašto govori tako malo?„ U stvari, intimno je maštao o nekim drugim, raskalašnim i bezobraznim, ali osim onih finih, druge nije imao prilike da upozna. Samo, sada je univerzitet zatvoren i nema ni produhovljenih ni odnih drugih devijaka. Samo njih dvoje. Zajedno ćute.
A Marleni je to čudno, što ćute, ranije, preko društvene mreže imali su više tema. Zajednički su analizirli liriku ”Frejersa„, koji su bili pravi urbani bend. Ona misli da je dobro da zapeva, da razbije monotoniju.
”When I go to supermarket,
colors greet me as a hero,
but I am not a hero,
I am just a girl, just a girl...„
”Kad odem u samposlugu,
sve boje pozdrave me kao heroja,
ali ja nisam heroj,
ja sam samo devojka...„
”Uopšte joj ne ide pevanje„, razmišlja Golc. ”Divno pevaš„, kaže joj.
”this shopping summer, it is a women’s world,
wait to be consumed bz someone strong.
mz desire echos all these zears of pain„
”leto šopinga, to je ženski svet,
čekaj da te potroši neko ko je jak,
moja požuda priziva sve te godine bola...„
Golc je mnogo voleo i osećao tu anglosaksonsku autorsku muziku, taj svet mladih ljudi koji snažno i emotivno spoznaju svet. Ipak, sve ga je to malo i plašilo, ako bi bilo ozbiljno, sav taj očaj i tuga. On je uvek bio pozitivan, Nije mu se svidjala Marlenina interpretacija. Zato je i čutao pa je Marlena prestala. Ona je volela kako sama peva, htela je baš da mu otpeva nešto. To je mogao biti znak, poziv. I da je Golc neki strastvenik osetio bi njenu čežnju, njen bol, reagovao bi, ali on izgleda nije osetio ništa, ili je osetio a nije ništa rekao. A ona je toliko patila, baš zbog nedostatka tih suludih i primarnih emocija, koje su joj toliko bile potrebne, jer ona je iznad svega jedna osećajna mlada žena, kojoj su osim karijere, nekada potrebne i avanture... Eto, tako, ćuteći, zajedno, a ipak odvojeni, stigli su i do baronovog zamka. Isti, spolja, i nije delovao naročito impozantno. Pre svega, bila je to jedna velika kuća od kamena, crnog i izlizanog od starosti, u velikom dvorištu. Na internetu je pisalo da današnji baron i dalje živi u jednom krilu zgrade, dok je drugi deo prepustio opštini koja naplaćuje ulaznice. Postavka trba da prikaže život u prošlosti. Tu u dvorištu su veliki panoi na kojima su nacrtane scene iz ondašnjeg života – Odlazak u rat, prikupljanje poreza, batinanje lovokradice, gozba plemića, Danse Makabre, ples smrti. Ples smrti je najzanimljiviji: tu se vide različiti slojevi srednjovekovnog društva prikazani likovima seljaka, kraljeva, sveštenika, radnika, kurtizana.. ujedinjenih u plesu smrti, jednoj bezglavoj procesiji gde se svi oni drže za ruke, a predvodi ih iskeženi kostur u crnom ogrtaču sa kosom, sama Smrt. Ima tu i mrtvačkih sanduka, krikova, crvljivih leševa. Golc se pita zašto su u srednjem veku u M. – u toliko slavili Smrt i plašili je se. Moguće je da je tek razvoj nauke spasao čovečanstvo od straha i omogućio ljudima da se okrenu nekim veselijim temama i prostorima. Da li se neki i danas plaše? Tako razmišlja Golc...
”
MC_
(Bihilist)
08. septembar 2014. u 17.37
Kad se grupa prikupi i ulaznice plate, žena kustos vodi grupu po sobama zamka. Golc je malo razočaran. Vodič sprovodi grupu u kojoj su Golc i Marlena po sobama. U svakom trenutku, kao po komandi neko od gostiju snima i fotografiše i ispušta zvukove divljenja. Kao popisna komisija, turisti prolaze kroz sobe pune starog stilskog nameštaja. Čuju detalje koji uvek i po pravilu nekoga iz grupe impresioniraju. Marleni lično ovde nije mnogo zanimljivo, ovo i nije zamak kakvim ga je ona zamišljala, unutrašnjost je samo iz 18. veka, doba racionalizma, malo tu ima šta da se vidi iz pravog, mračnog srednjeg veka. Spavaće sobe pune su starih draperija, rasprostrtim na velikim krevetima. Neki zadah starosti truleži, neka smrt u naznakama, to je po malo strašno i u isto vreme mnogo uzbudljivo.
Golcu se, sa druge strane, svidjaju, predmeti, stari su i unikatni, i on bi voleo da ima takve. Naročito je kupatilo interesantno stilizovano, sa mermernom kadom ugradjenom duboko u pod, a kod Golca kući sve je švedski nameštaj.
Posle nekog vremena, poseta zamku je prošla i naša grupa turista opet je u dvorištu. Odatle se, uz doplatu može videti i posebna izložba o srednjovekovnom mučenju. Marlena se oko toga ne dvoumi, plaća dopunsku kartu, a Golc je nevoljno prati. Uskim stepenicama spuštaju se u podrum zamka. Nije to originalni podrum za mučenje, ali baron je dobro izabrao ambijet. Kako silaze, Marlenina koža se ježi. To je uzbudjenje i to joj se svidja. U podrumskim prostorijama koji su nekada služile za skladištenje vina baron je sakupio nekoliko sprava za mučenje, a na zidovima su gravire koje govore o tehnologiji mučenja koje je u srednjem veku na ovim prostorima bilo toliko uobičajeno. I dok vodič priča, Golc krišom pipa eksponate. Pažnju mu privulače stege kojima se lomljenjem prstiju iznudjuje priznanje.
„Ne dirajte eksponate”, gospodine, kori ga žena vodič, „osim ako nećete da probate, to jest da probam na vama”.
Svi se smeju. Kao oparen, Golc ispušta metalnu stegu.
Svi gledaju u njega. Vodič prilazi asertivno. „Nema tu nikakve magije”, dozvolite. Ona uzima njegovu ruku i prste provlači kroz procepe između metalnih poluga.
„Tako”, kaže ona zadovoljna svojom spretnošću, „sada bi se okretanjem ovog zupčanika poluge stezale i lomile prste žrtve.”
Sa osmehom ona sklanja stegu i oslobadja Golca koji posmatra svoju ruku. I on je deo postavke o mučenju, autori ovog mesta su uspeli i približili mu celu ideju i priču i više nego što je želeo...
Marlenu opet ushićuje mali sanduk sa rešetkama u kojima bi žrtve, u zgrčenom položaju mogle da budu ostavljene danima, dok ne umru ili dok sve ne priznaju. Ponelakad, kada je bila mala i ona se sklanjala u jedan sličan orman od svoje stroge i prestroge majke. Ali to je bilo utočište, a ne sprava za mučenje.
Golcu je muka. Juče mu je i na poslu bilo muka. Danas je gladan, možda mu je zato muka.
Marlena se znoji. Ako je u prethodnom životu bila veštica, možda po drugi put vidja sve ovo...
Na izlazu je več druga grupa turista. Baronov poslovni poduhvat radi kao sat. Golcu je drago da su izašli. Samo što dalje, što dalje od podruma prošlosti u reku srečnih kupaca.
„Sada bi mogli da posetimo jezero kraj gradskog parka, ja volim prirodu”
Marlena ne voli prirodu, ne voli komarce, krpelje i crve.
„Da svratimo u antikvarnicu?”, pita Golc. „Čuo sam da imaju strašne kolekcije lutaka iz stripova”, aludira na Marlenin hobi. Ona klima glavom, tu će sigurno naći nešto što je zanima, možda plišanu figuru medvedića Vini Pu, koju nema u svojoj kolekciji. Polako se spuštaju u grad. Da su sve bliži centru, to se vidi po tome što je sve veća gužva oko njih. Oseća se toplina od svih tih ljudi, ozarenost kupovine. I Marlena po navici gleda izloge, sve više zastajkuje pred tim cipelama, pred tim novim kolekcijama koje su načinili mali prsti radnica u dalekoj Kini. Golca izlozi mnogo ne zanimaju, automobili, avioni i oružje, to ne stoji u izlozima. Ipak, pravi se da i njega zanima šta Marlena gleda, divi se i on, daje komplimente, diskutuje o koži i tekstilu, imenuje boje, upoređuje ih. To ushićuje Marlenu, ta briga za nju, njen ukus, za njenu spoljašnjost, za njen oblik, kako bi joj stajalo i sve ostalo. Ona sad zamišlja da de Golcova supruga i da su i oni kao i svi ovi drugi zreli parovi koji demonstriraju svoju porodičnu sreću u ovom subotnjem danu dok obilaze prodavnice. Ona je ženica, on je mužić, nije ni to loše, osim što je malo dosadan. Naravno, ona bi zadržala pravo na svoje hobije, svoja zanimanja, možda i svoje intimne prijatelje koje sada nema, a koje bi u međuvremenu stekla jer neke žene prosto procvetaju u braku. Možda bi Golc mogao da bude nešto kao faktor smirenja, katalizator koji bi je izveo na pravi put psihičkog smirenja. Ako bi Golc bio suviše dosadan imala bi ona i ljubavnike i naučila bi Golca da sve to trpi, on bi bi njen topli, veliki meda, Vini Pu...
Stigli su i do radnje. To je velika radnja, šoping centar za lutke iz stripova i filmova. Koga tu sve nema... Dart Vejder, Supermen, Barbi, Diznijevi junaci, svi Štrumpfovi... kao da su svi zajedno tu na velikoj zabavi, velikom taknom rođendanu jednog od njih. I naravno, mnoštvo kupaca koji raspomamljeno prevrću i traže svoje male heroje. Reklo bi se da je danas gužva, ali to nije ništa prema onome što se ovde dešava pred premijere filmova, kada kupci žele da prvi imaju slavnu figuricu i kada spavaju i logoruju pred vratima radnje. Marlena se jako raduje lutkama, tapše rukama kao mala devojčica i traži, traži, pretvorila se u malu istraživačicu u devojčicu koju je tata prvi put doveo u ovu prodavnicu. Kopa po komercijalnim lutlicama sedamdesetih, osamdesetih... Ona traži lutku Vini Pu, u odredjenoj pozi, a ima kuči već dvadesetitri lutkice Vini Pua, ali treba joj ta koja nedostaje... Golc šeta kroz beskrajna odeljenja prodavnice, uzima rukama lutke i lutkice koje ga mnogo ne zanimaju. Ipak, neke od njih podsećaju ga na sopstvenu mladost, na igre, na roditeljekoji su ga na silu sprečavali da se dugo igra, na njihovu opsesiju školom i ocenama. Posle je toliko godina svog života uložio u različite škole, u sedenje u zagušljivim učionicama, razumevanje knjige... Pipa se po obrijanoj glavi koja skriva ranu ćelavost. Gleda oko sebe, pažnju mu privlači odeljenje sa japanskim lutkama. Na ulazu u odeljenje stoji mlada Japanka. Bez razmišljanja Golc odlučuje da joj se približi. Ima nečeh zanosnog, hipnotčkog, beskrajno čistog u njenom tenu, crnoj kosi i krupnim očima. Tako je mlada, skoro devojčica. Odavno, od svoje mladost Golc nije osetio takav zanos. Biti blizak, srodan sa nekim.. Osvrće se da ga niko ne vidi, uzima lutku nekog japanskog transformensa i odlučuje se da pita Japanku koliko to košta. Tako će joj se približiti. Pa one sve govore Engleski. Drhteći prilazi. „How much is this?” (Koliko ovo košta?) Devojka ćuti, njen smireni, beskrajno smireni izraz lica ostaje zagonetka za Golca. Na nekoliko pedalja od nje, estetski doživljaj je potpun, ona je savršena, da to je ta reč koju bi Golc da promuca, jednostavno savršena. Ona je savršeni estetski ideal, jedna viša nadljudska estetika, lepota bez bora i znoja. „Ona je... samo lutka u ljudskoj veličini”, shvata Golc. Ipak to saznanje ga ne ograničava, ne plaši. Možda se samomalo čudi samome sebi, kako je ono što je godinama tražio, savršenu ženu, pronašao, skoro pronašao ovde u glupoj prodavnici. Zaista, Japanka j elutka na stalku, osigirana čeličnim užetom za kuku na zidu. „On to ništa nije primetio”, čudi se ipak samome sebi. Muka mu je, pronalazi stolicu. Sada zna da te rezerve koje u poslednje vreme ima prema ženama nisu odraz skrivene, nastupajuće homoseksualnosti nego njegovog sopstvenog, savršenog estetskog poimanja ženskog roda. „Ja sam ponovo dečak, potpuno sam čist...”, razmišlja.
„Da li je sve u redu?”, neko ga pita, neko mu se unosi u lice.
To je Marlena. Golc izbliza vidi njenu kožu, znake strenja, nabore, mladeže i mitesere. Sve ono što Japanka nije imala. I to mu se skoro gadi. Ipak, nalazi snage da se prene, da se ponovo skoncentriše na Marlenu, jer on je civilizovan i uspešan muškarac i ne čini nikada ono što ga nije dostojno.
„Malo sam zaderemao”, briše znoj, „sve ove lutke... Vidim, ti si našla ono što si tražila.
Marlena maše svojom lutkom medvediča, svojim plišanim prijateljem. Istinski je srećna, ako dete.
”Da li si i ti nešto pronašao?„
”Ovaj ne.„
Gleda oko sebe. Tu ispred je kolekcija lutaka ”Pinokio„. Drveni lutak veselo je iskoračio, u ruci nosi jabuku, a na ledjima zavežljaj knjiga. Pinoki je prepun entuzijazma.
”Uzeću Pinokija, oduvek sam želeo da ga imam„, laže Golc.
Marlena grli svog junaka, Golc svog sakriva znojavim rukama i oni zajedno izlaze iz radnje.
Napolju se nije mnogo toga promenilo. I dalje mirno teče reka turista i kupaca. Golc ne može da se otrese lika japanske lutke, tog lika idealne i savršene žene, to jest devojčice. Pre samo nekoliko godina bi sam takvu želju okarakterisao kao uvrnutu, možda pedofilsku, ali u međuvremenu je shvatio da je sve to normalno i da treba da pusti oduška svojim fantazijama. Dok silaze u grad, on mašta o tome kako Japanka živi sa njim, kako ga čeka da dodje s posla, uvek mirna i krotka, uvek idealna, a on joj kupuje odeću, koju joj proba i menja. Onda vodi s njom ljubav, na neobičan, istočnjački način koji prevazilazi sve što je u svom životu iskusio, a nije iskusio mnogo.
MC”