Diskusije : Književnost

 Komentar
O cekanju
sanak
22. decembar 2013. u 16.48

„Kako bi se čovjek radovao, kako bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba za jedan trenutak opet postati dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivaju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost ustvari bezrazložna. U tom i jest njena čudesna ljepota.”
(Vladan Desnica)
tajka
(trener)
22. decembar 2013. u 21.28
Pa pročitaj od Desnice „Proleće Ivana Galeba”
kad ga citiraš. Majstorski napisano sa tom tematikom.
Meni je letos prijalo...
tajka
(trener)
22. decembar 2013. u 21.31
-Sačuvaj dete u sebi, slušaćeš najlepšu muziku srca doveka!
sanak
22. decembar 2013. u 22.14
Tajka,
Desnica (već)citan.
Imaš li ti nešto da napises na temu cekanja?
sanak
22. decembar 2013. u 22.18
„Covek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja pripitomi me!

Šta treba da učinim? upita mali princ.

Treba da si veoma strpljiv, odgovori lisica. Najpre ćeš sesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledaću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sešćeš malo bliže...

Sutradan mali princ ponovo dodje.

Bilo bi bolje da si došao u isto vreme, reče lisica. Ako dolaziš, na primer, u četiri sata popodne, ja ću biti srećna već od tri sata. Ukoliko vreme bude odmicalo biću sve srećnija. U četiri sata biću uzbudjena i uznemirena; upoznaću cenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji čas da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to.

Šta je to obred? upita mali princ.

I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan čas od drugih časova. Kod mojih lovaca, na primer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom igraju sa seoskim devojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci igrali kad im padne napamet, svi bi dani ličili jedan na drugi, i ja ne bih uopšte imala odmora.

Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi:

Ah! reče lisica... Plakaću.

Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želeo nikakva zla, ali ti si htela da te pripitomim...

Naravno, reče lisica.

Ali ti ćeš plakati! reče mali princ.

Naravno, reče lisica.

Znači, time ništa ne dobijaš!

Dobijam, reče lisica, zbog boje žita.”

sanak
22. decembar 2013. u 22.29

(napisao Konstantin Simonov)

Cekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me cekaj dugo
cekaj me i kada zute kise noćiispune tugom
cekaj i kada vrucine zapeku
i kada mecava brise,
cekaj i kada druge nitko nebude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
cekaj me i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka,
cekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slusaj kad ti kažu kako je vrjeme
da zaboravis, i da te nade lažu, nek povjeruju i sin i mati da više ne postoje, neka se tako umore cekati i svi drugovi moji i gorko vino za moju dusu nek piju
kod ognjista, cekaj i nemoj sjesti s njima, nemoj piti ništa...cekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće, nek rekne tko me cekao nije,taj je imao sreće.Tko cekati ne zna,taj neće shvatiti niti će znati drugi da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim.Nas dvoje samo znacemo kako prezivjeh vatru kletu ,naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu naprosto ti si cekati znala kao nitko na svjetu...
tajka
(trener)
22. decembar 2013. u 22.30

To je ta 'Nepročitana knjiga'

...Posle poraza on je hteo revanš pa mi je pomogao da u drugoj našoj borbi dobijem knjigu kao nagradu za odličnu partiju koju sam pružio. Trčao sam od dvorane kulture Vuk Karadžić gde je održana omladinska revija do kuće na ivici svetskog rekorda za pionire. Da se pohvalim i obradujem moje u kući, jedva sam dodirivao asfalt sa knjigom u ruci i neizmernom radošću u grudima. Da se radujemo svi zajedno i na glas opet da pročitamo moje ime i prezime na posveti. Osećao sam se kao drugi čovek, pardon dete a ta knjiga je bila najlepše priznanje i dar koji postoje na ovom svetu. Mislio sam da ću je pročitati prvom prilikom jer je samo meni namenjena i zbog mene napisana, toliko sam samouveren i srećan bio.

Par puta sam ambiciozno započinjao čitanje ali je zov spolja kroz otvoren prozor bio jači pa sam knjigu odlagao ćuškajući je svakodnevno sve dalje i dalje van vidokruga.

Moja nepročitana knjiga se zove LAKU NOĆ, ZEMLJO (Ivar Lo-Johanson).
Tvrdih zelenih korica, umrljana masnim flekama od pola veka statiranja po raznim stanovima i policama koje sam u dosadašnjem životu menjao. Sada, dok završavam svoj prvi roman, rešio sam da je konačno pročitam. Knjiga prepričava težak položaj švedskih poljoprivrednih radnika, nadničara s prve polovine dvadesetog veka takozvanih statara* (o, kakve li slučajnosti). Oni se sele od imanja do imanja imućnih gazda zemljoposednika, ne menjajući u suštini svoj nezavidan položaj i bedni život. Dobro je što sam tek sad pročitao knjigu, sad znam na koji način da dovršim svoju. U stvari stara, nepročitana knjiga se izlila svojim sitnim redovima u novu narastajaću kao potočić posle kiše u za mene važniju reku. Moju knjigu. Čini se da je bolje što je tad nisam pročitao, jer verovatno svoju sad ne bih pisao. Ne bih mislio da su naše pustolovine jedinstvene i neponovljive. Shvatam da su i tad znatiželjni, musavi mališani iz neznanja duvali, odbačene po putu kondome, misleći da su baloni! Ili virili dobro skriveni dok se odrasle devojke kupaju i tukli se među sobom u odbranu svojih osećanja prema prvim simpatijama. I kod nas je bilo čežnje da se zauvek preselimo iz jeftinih radničkih paviljona, kao švedska seoska deca iz buđavih, memljivih straćara, okovanih vlagom i zarazama. Da već jedanput i mi započnemo zdraviji i srećniji život u urbanijoj sredini. Sad kad sam pročitao Johansonovo autobiografsko delo skinuo sam olovni teret sa sebe i sumnju da sam nešto važno propustio. Shvatam da je i tamo daleko, ne tako davno, postojao zajednički kod za svu decu sveta, kao u vreme mog dečaštva, i da i danas e postoji. Kroz opis sudbina nekoliko mališana iz romana „Laku noć, zemljo”, koji odrastaju u siromaštvu i svakodnevnoj turobnoj muci svojih roditelja, izdvajaju se dva darovita dečaka. Jedan od njih je dao zavet svojoj baki i samom sebi – da budućnost neće prepustiti zabačenom selu, da neće svoj vek provesti obrađivajući tuđu zemlju, tek da bi preživeo. Po dogovoru, njih dvojica ukradu novac od kuće, otputuju u grad da kupe hrpu knjiga, koje posle povratka kućama sakriju i krišom čitaju. Računali su na obavezne kazne i batine koje će kasnije istrpeti, ali su znali da će zadovoljstvo i otkrića koje knjige daju trajati nemerljivo duže. Želja za znanjem, avanturom i slobodom iskače iz svakodnevnih monotonih kućnih i šablonskih školskih obaveza. Čak bolje nego nova, gumena lopta i juri brže od trkačkog bicikla.

Svako dete ima svoju prvu ljubav, naizgled nepremostiv problem, nesavršene roditelje, najboljeg druga i po neku nepročitanu knjigu. Veliku tajnu, malu pobedu i ozbiljnog čoveka koga nesumnjivo nosi u sebi, a koga malo ko jasno vidi.

U stvari, sve što sam pročitao već sam znao (ili mi se čini ) samo što nisam bio svestan da znam. Jedinstvena dečija životna maštarija i logična filozofija, bez obzira na podneblje, pa čak i vreme dešavanja, sa neizbežnim socijalnim i političkim previranjima u društvu, može biti uspešna samo ako smo odvažni. Nepokolebljivo hrabri u sprovođenju želje da promenimo zatečeno stanje naše jalove svakodnevice i okoline. Da radimo ispunjavajući sebe, a da tako budemo korisni svima, i sami ubiramo plodove talenata i veština koje posedujemo. Tad imamo šanse da spoznamo sebe, da se otrgnemo surovom potrošačko-eksploatatorskom društvu.

Jedan od dvojice talentovanih dečaka nije imao dovoljno hrabrosti, ali ni podrške oko sebe. Upao je u paukovu mrežu nepoznatih mladalačkih izazova i strahova koji su ga na žalost sputali. Ostao je na selu i nastavio sa uobičajenim prostim opsluživanjem stoke, zavisan od najamnog rada na polju. Propustio je šansu zauvek, a nije pobedio barijeru ni kako prići devojci. Strah i kompleksi su ga pobedili a okolina, koja uvek voli da vidi nekog lošijeg od sebe i da se tako hrani, zakucala za dno.

Drugi je ispunio obećanje dato sebi i baki. Prošao iskušenja, uspeo, menjajući poslove i gradove kao košulje, i kasnije napisao knjigu, pritisnut mislima da je mogao više učiniti za svog neobičnog i dobrog drugara.

Tamnozelenu knjigu sa tvrdim koricama pažljivo odlažem na vidno, ali sigurno mesto u vitrini. Voleo bih da je pročita nekoliko mojih prijatelja, ali strah da se usput negde zagubi moja dragocenost je jači, pa sebično odustajem od humane ideje. Za mene ona ima vrednost zlatne poluge, pa neka stara knjiga kao i do sad sačeka neko bolje vreme – da je otvori prvi odvažan iz mog pokolenja.
sanak
22. decembar 2013. u 22.35
:)
sanak
22. decembar 2013. u 22.38
Tajka,
laku noć (ovde je sada 04.40h)
Možda se u snu lakse/lepse ceka...
tajka
(trener)
22. decembar 2013. u 22.39
Posle četrdeset godina.

ZORICA (prva neuzvraćena ljubav)
Razvedena nastavnica, živi sa kćerkom u istom stanu kao i pre četrdeset godina.

Čekam Zoricu, moju bivšu, nekad nedostižnu simpatiju iz osnovne škole kod Vukovog spomenika, jer dobro znam da sigurno neće doći. Još kad sam je poslednji put video kod cirkusa , znao sam da postoje osećanja samo u jednom smeru. Svi iz razreda smo bili zaljubljeni u nju, ali tek ja nisam imao šanse. Jednu godinu mlađi, niži, loš đak, ma ima toga još. Nisam je video četiri decenije i sad pokušavam već šesti put da utanačim susret. Uvek se nešto ispreči u njenim obavezama i sastanak propadne. Sad stojim na mestu pored koga prolazi kako reče, jer žuri na posao u školu gde radi. Rekao sam da je neću zadržavati više od minute, koliko mi je potrebno da joj dam moje priče, stisnem ruku i pitam za zdravlje. Sutra se vraćam „preko bare”, gde živim već dvanaestu godinu. Dok sedim i čekam da ona prođe bez pozdrava i zadržavanja pored mene, sa skrivenim pogledom, na bezbednoj distanci, pišem ovu ispraznu priču, da mi prođe vreme. Tako osećam, jer tako je zvučalo njeno:

„Bez obaveza”

kad sam joj rekao da ću stajati na njenom ustaljenom putu do posla. Kao da takvih susretanja imamo nedeljno po nekoliko?! Želim i nju da uverim da ne želi i ne sme da se pojavi ili, bolje rečeno, da prođe pored mene, sa kratkim zadržavanjem za trenutak. Ne tražim mnogo. Možda je sputava višak bora, višak kilograma, višak godina i manjak samopouzdanja. To joj ne smeta mnogo dok je viđaju oni koje sreće svakodnevno.

Oni koji su navikli na te „njene viškove”, pa ih ne primećuju kao što bih ih ja primetio posle četrdeset godina. Ona bi i na meni mogla da vidi sve promene koje nose godine, ali to me ne brine ni najmanje. Ne zbog toga što sam, kako kažu, dobrodržeći pedesetogodišnjak, već što mi sve to nije bitno. Meni je danas važno nešto drugo – što se ne vidi, ali se oseća! Vreme čini čudne promene. Kad bi znala koliko bi život bio lepši, nikad i ništa ne bi slagala. Nikada se ne bi skrivala i nikome sklanjala. Umesto lepog lica i tela koje je prirodno iščezlo, imala bi lepotu čvrstog stava i karakter od kristala, što je vrh samo za izabrane. Da oseti kako nas pogled trenutno lansira u VIII-2 naše Osnovne škole „Miloš Matijević - Mrša”. Oživela bi sećanja i tanana školska, dečija osećanja. Da zna sigurno bi prišla. Kad bi živela sadašnji trenutak.
sanak
23. decembar 2013. u 20.32
„Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji čas da spremim svoje srce... ”
tajka
(trener)
23. decembar 2013. u 22.35
Nemoj da se ljutiš ali ovo je samo trening rimo-slagalice

SAN(AK)

Kad je bio crni mrak.
usnio je ‘sanak’
Obamu Barak
kako vozi ‘trak’
niz zeleni sokak
i njoj obećava brak
pa skenuše u jarak!
(video ih jedan seljak)

Prekinu joj lak sanak
budilnik zvani ‘tik tak’
iz koga trešti glas jak
rok grupe „Smak”.
Napolju je bak i mrak,
protegnu se ‘sanak’
lenj za uranak,
promrmlja u sebi čak:
-opet ćorak,
pa zatvori očni kapak
da napravi sebi mrak,
novi sanak i merak.

sanak
24. decembar 2013. u 09.21
Ne ljutim se, naravno. Međutim, mogao si i na nekome drugome da vezbas rime. Nema veze. Ja sam uvek, uvek gore, iznad. Nada mnom ima ko da bdije i cuva me.Da si ti ziv i zdrav !
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Mantra Bracelets?
.