Travar
MC_
(Bihilist)
12. mart 2013. u 16.30
Travar
Ivica Zec, zvani „travar”, probudio se tog jutra u velikom bedaku. Otac je tek počinjao da pije, a majka da gleda svoju omiljenu muzičku emisiju, turbo folk žanra. Pored svih ostalih prblema koje je imao, prethodnog dana dobio je i SMS poruku od devojke koja beše otišla da privremeno radi u glavnom gradu, kojom ga obaveštava da to nije više privremeno i da se neće vratiti. Barem ne skoro i barem ne zbog Ivice. Takav razvoj dogadjaja nije razbesneo Ivicu, jer on nije bio razdražljiv već jedan miran mladić okrenut kontemplaciji, meditaciji i ostalim veštinama uma. Samo je utonuo u sebe. I potonuo na dno. I ostao na dnu.
Iz iskustva znao je da uvek postoji više mogućnosti, samo da ne postoji izlaz. Mogao je recimo da ode u podrum i da tamo plače, a malo da puši travu iz zalihe za crne dane. Mogao je da malo prošeta po gradu ili da ode u šumu. U ovo doba godine, u šumi je bilo hladno i neprijatno, ali sigurno nema ljudi i sigurno ni na koga neće naići. Zato je prvo otišao u podrum, po supstancu. Tu je smotao jednu i popušio je, trudeći se da u pluća uvuče što je moguče više aromatičnog dima.
Požurio je pored potoka, prema izlazu iz varoši. Na šiblju uz put vijorile su se odbačene, najlon kese, kao male zastave. Dole, uz potok bezbrojne gomile plastičnih boca i drugog otpada. Reciklaža beše ostavljena za kasnije.
Travar je puštao da mu sjaj plastike privuče pažnju, samo da manje misli o svojoj sitiaciji, da ne misli o Sanji, kako se devojka zvala. Razmišljao je šta li ona radi sada: Da li su tamo u Beogradu, u piceriji u kojoj radi već potpaljene peći? Da li već vredno prodaje masne komade posute origanom i kečapom, vadeći ih iz peći svojim stalno opečenim prstima?
Velike porodične pice zavrteše se oko njega, isijavajuči boje paradajza i žutog sira, sve u bljeskovima. To nije bilo uobičajeno za droge koje je redovno uzimao. „Kao da sam na LSD u”, pomisli Ivica. Malo se uplašio, na kraju puta, nestade asfalta i on se skromnim puteljkom polako primicao šumi. Iznenada ispred njega uzlete jato šumskih golubova, čije je pokrete registrovao sasvim usporeno kako i dolikuje. Uljuljkan detaljima, skoro da bi prestao da misli na Sanju, na svoju besposlicu, na svoje propale roditelje. „Nisu oni više propali od drugih, nisam ni ja. Svi smo jednako propali”. Svest o bezizglednosti, polako ga je ophrvavala, obuzimala. Glava kao da mu je oticala svim tim očajem. Niko od njegovih drugova, osim onih ljigavaca upisanih u podmlatke političkih partija nije imao šansu. Udario je glavom, namerno, u debelo hrastovo stablo i od udarca seo na zemlju.
Kad je došao k sebi, ustao je i nastavio dalje, uzbrdo: Nekad dok se osećao mladjim i zdravim dok se nije drogirao i dok je verovao u priče sa televizije da če biti bolje, penjaoi se ovuda, onako za svoju dušu, rekreativno.
Danas je sve nekako drugačije. Drveće je još golo, nebo sivo, svuda lete ista jata vrana. Penjao se stenovitim puteljkom. Na vrhu je još jednom pogledao u dolinu, u izmaglicu i pljunuo sa gadjenjem. Sa druge strane bila je četinarska šumica u kojoj je, na proplancima, ponekad tajno sadio svoje zasade i žnjeo svoje male tajne žetve indijske konoplje.
Danas je i tu bilo sve drugačije, pomereno. Sve puno nekakvih rupa. Seo je uz jedno stablo, smotao i zapalio onu najjaču. Nadao se da će to doneti mir, u kom bi imao snage da mirno posmatra promene u šumi. Prošao je dalje, tamo šume više nije bilo, stabla behu iskrčena. „Gde? Gde?”, pitao je sam sebe, ali nikakvog odgovora nije imao.
Nije znao kuda da ide. Uzbrdo, NIzbrdo. Sve je nekako isto.
Pokuša da otrči nizbrdo, ali fizički napor i opijati uglavnom ne idu zajedno. Sopstveno lupanje srca najednom je osećao kao vibracije velikog bubnja. Bila je greška doči čak ovamo, to je sada shvatao, sad nije znao da se vrati. Krajičkom oka primetio je da prema stenama ima jedan pojas tamno zelenog, poslednji ostatak sume. Vodjen nekim ostacima instinkta, potrča tamo. Uz same stene raslo je još nekoliko stabala. Udje u nekakv klanac.
Tu je tekao nekakav potok. Kamene litice izgledale su nekako zastrašujuće, ogavno. Kao glava diva koji je pojeo šumu, kao čeljusti neke ogromne gradjevinske mašine koja je ždrala sve oko sebe.
Podiže ruke ka nebu. Nebo se zatvorilo, Zacrnilo. Puzajući i dahćući, nastavio je četvoronoške. Samo kad bi mogao da se sakrije. Na sreću u je bio neki kamen, iza koga se zavukao, zatvorio oči i povukao u svoj unutrašnji svet bleskova i zvezda što su mu jurile pred očima. I tu je bilo lepo. Tu je bila i Sanja, vratila se iz Beograda, napustila poslove u pekarama i kioscima i došla ponovo kuči, da zajedno lutaju, da zajedno budu slobodni. Da ne pripadaju onoj bolesnoj, zavidnoj masi, ljudima koa njegov otac majka i svi ostali.
I to lepo je trajalo, trajalo, sve dok ga hladnoća i neobični zvuci konačno nisu primorali da otvori oči.
A tada, zanamevši od užasa, na dvadesetak metara ispred sebe ugleda pravu, pravcatu vešticu zanetu nekom čarolijom. Hodala je, sva u crnom, oko nekog starog kazana, mrmljala i pevala svoje pesme. Neobično je to zvučalo, njen hrapavi glas, koji kao da nije dolazio od nje, koji kao da nije pripadao njoj, nego je dolazio duboko iz zemlje, brujao iz svih onih rupa pored kojih je danas prošao.
A umesto ruku, veštica je imala je velika krvava krila kojima je pomamno mahala, ako da hoće da poleti.
MC