I jedne takve večeri ( nalik na sve ostale,provedene u Fildsovoj kući),poslije večere u ugodnoj atmosferi (uz obavezno pivo),Melinda je odlučila istjerati situaciju na čistac,(uprkos svojemu zetu koji ju je preklinjao da barem odrekne svojih ljubopitljivih upadica).
A zar niste barem jednom poželjeli da u ovom vašem skladu svoje mjesto pronađe i neka žena?-izgovorila je Melinda ,brižno mekim tonom,ličeći pritom na sveštenika koji čita opjelo predoziranom džankiju.
Koja žena….potiskujući ljutnju ,okrenuo se Ben svoj supruzi,sjevajući očima. Sara ,umjesto odgovora sleže nemoćno ramenima.
Ako sam vas dobro razumio gđice Melinda,vi u stvari pitate zašto se nisam oženio,jel da ?- pomirljivim tonom Semjuel razbi napetost,nastavljajući , ovaj hoćete da znate zašto se nisam ponovo oženio,zar ne ?
Pa upravo sam htijela vas ispraviti dragi gospodine Sem!-procvrkuta Melinda.
Semjuel uzdahnu odloži pivsku flašu na oniski stočić i pogleda uprtog u plafon progovori.
Vidite,iako je ovo pitanje pomalo,o ne ,ne ,nisam mislio da ste izrekli nešto nesuvislo gđice Melinda,htio sam samo reći,da je to jedno jako složeno pitanje.Jel znate,brakovi,tj veze među ljudima su jako bitne,i na kraju krajeva neophodne,ali eto,u mojem odgovoru koji vam dugujem nema ničeg tako pompeznog ili nepremostivog.Činjenica tj.razlog zbog kojeg se nisam ponovo oženio je jednostavan.
Gđica Melinda se sva pretvorila u uho,željno išćekujući odgovor ,koji bi mogao toliko toga promjeniti u njihovim životima . Njenom a i životu Semjuela Fildsa.
I kao što rekoh ,raazlog je vrlo jednostavan….
Niste pronašli srodnu dušu?-ne izdrža Melinda.
…ne,nisam sam se ponovo oženio zbog svojih dječaka.Moji dječaci su dovoljni meni,a i njimaa sam dovoljan ja,jer u suprotnom ,bi ovdje dosad bila gđa Filds.
Vi imate djecu?-prenerazi se Melinda.
O,da. Puno djece imam,gđice Melinda.
Melinda koja je očekivala sasvim drugačiji odgovor,nije htjela tako olako ispustiti kontrolu situacije iz svojih ruku( jer nije prihvatala pomisao o djeci,kada niko nikad nije ni spomenuo u njenom krugu da Semjuel ima djecu).
Vaša djeca žive negdje daleko od vas, da bi vas često posjećivala ?- izgovori jednako umilno Melinda,natjeravši svojeg zeta Bena da stisne pesnice u grčevitom nastojanju ,da joj ne odbrusi da gleda svoja posla.
Pa ne baš …-izgovorivši to,na njegovom licu se pojavi sjetno topal izraz… ne baš daleko ali ?
Ali…bilo je to ipak gledanje tuđeg posla.Odlazeći Ben je munuo Saru u mišicu,progunđavši zlovoljno: Ova guska od tvoje sestre mora uvijek upropastiti večer.
Ma pusti je,izvinućemo se Semu drugi put.
Ostavši sam,Semjuel (nakon uklanjanja flaša i tanjira) ,zauze mjesto u svojoj omiljenoj fotelji uključivši televizor, pomisli kako bi ipak bilo bolje da su njegovi gosti ipak ostali,jel on i Ben uvijek imaju o čemu da pričaju,onako opušteno uz pivo ali…
Misao mu prekinu gromoglasni neljudski urlik,dolazeći odnekud sa tavanice,i Semjuel se trgnu,zaustivši nešto da kaže,ali ga pad unutrašnjeg zida prekide.
Prašina,rasute cigle i čitav hor raspomamljenih urlika nastupi.Škrgut zuba,uzdasi,klepetanje nevidljivih krila,pretvoriše do maloprije ugodnu i opuštenu atmosferu Semjuelove kuće u predvorje najgrozomornije noćne more.
Pogled mu privuče krv koja izbi na plafonu.Iz grimizno oslikane fleke,pokuljaše snježno bijeli crvi padajući na njegov kašmirski tepih.Iz slabo osvjetljenih uglova sobe izmiliše nakaze u vidu škorpija,škljcajući svojim klještima,i palacajući repovima ,krenuše ka Semjuelu,koji se nije niti mrdnuo uslijed ovog užasa.
Dohvatio je daljinski i pojačao zvuk televiziskog programa,dok se grozomorni kakofonični hor zahuktavao .
Preostali paket piva,gonjen nekakvom čudnom i nevidljivom silom zadrhta,skrenuvši Semjuelov pogled na sebe. Drhtanje,pivskog kartona se ponovi za nijansu jače negoli prvi put. Nakon toga se se silovito odiže u zrak,natjeravši Semjuela da zaprepašteno prati tu njegovu nevjerovatnu akciju.I već kada je umalo udario u plafon,umiri se i nakon jednog treptaja oka ,rasprsnu se u gejzir sačinjen od hiljade i hiljade kapljica piva izmješanih sa isto tako sitnim komadićima stakla.
Dosta nevaljalci jedni- zaori se glas. Glas Semjuela Fildsa.Kuća se ispuni tišinom,kao da je neko negdje pritisnuo prekidač za isključenje.
Gosti nam skoro nisu ni otišli,a vi odmah udarate u svoje nestašluke! –nastavi malo blaže,zvučeći roditeljski prijekorno. I nakon svega ,znači nakon svega što sebi dozvoljavate,jedno vam neću dopustiti….
Zastao je dok je sobom vladao tajac pun iščekivanja.
Sve vam mogu kroz prste progledati,ali pivo nesmijete dodirivati.Jer to vam ni mnogo lošiji otac od mene ne bi oprostio. Razumijete?
Muk,propraćen teškim uzdasima ispuni kuću.
A sada , tri dana zabrane izlaska u dvorište za sve vas,jeste li me shvatili nevaljalci jedni?
Da oče!!! –zabrujalo je unaokolo mnoštvo nevidljivih demonskih glasova.


L.J.Pjer

Kako sam izgubio Marion

Napuštena stara zgrada na nekadašnjem fudbalskom terenu , okupana mjesečinom , navodila je misao na odbačenu ljubavnicu , koja žali za prošlim vremenima ( to je napomenuo jedan Tragač nižeg reda).
Povukao sam Tragače , vrijeme za moju tačku nastupa se približavalo. Nije mi ovo bio prvi poduhvat , ali nekakva slatkasta jeza se razlijevala kroz moju unutrašnjost..
A negdje dolje iza oljuštenih zidova se krio Otpadnik ( zbog kojeg su lično mene angažaovali) , ne sluteći da mu se primiče ruka poravnanja.
Podigao sam kante napunjene benzinom i krenuo ka cilju. Nadao sam se većem broju poena u Gospodarevim očima , nakon okončanja ovog lova.
Mali vatromet na kraju predstave biće poput šlagovrta ...nešto sluzavo pod stopalima mi prekinu misao. Poput vode koja nadire , sluzava tvar se razli oko mojih nogu . Obuhvati mi stopala , i krenu uz članke , listove .
- Ha koji jeftin trik ...uguših misao u sebi , ne otkrivajući svoju pravu stranu. Još uvijek.
Sluz me obuhvati sve do pojasa. I razgrnuh tek tada plašt prikrivenosti .
Vizuelizirah sliku drveta koje gori . Plamen mi lizaše uz deblo , a krošnja se ispuni dimom ...Kao što je i došla sluz se povuče . Plazila je ka vratima zgrade.
Bitka je počela. Otpadnik je sada znao ko se nalazi pred njim .
Iz mračne unutrašnjosti doprije do mene slabi zvuk nalik zujanju zunzare.Iako slab po čujnosti , nekog drugog bi paralisao , ali ne i mene... Pustio sam ga da prodre u moje misli ( ovo ću mu kasnije takođe dodati u optužnici pred Vrhovnim vjećem) .
Rovio je po mojim mislima , pretražujući mi sjećanja , poput traganja za knjigom na polici. I najednom...Na vratima se pojavi lik mojeg profesora Jokića ( kojeg sam izuzetno cjenio u srednjoj školi).
-Stigao si.Baš smo te željno iščekivali.Hajde ulazi Pjesniče,unutra je priredba već počela.
Nakon ovih riječi,moje misli ispuniše slike gimnazijskog bala u raskoši i sjaju.
-Hajde nećeš valjda stajati tu cijelu noć?- ponovio je lik profesora Jokića.
Zakoračio sa za njim u tamnu prostoriju,ispunjenu polomnjenim namještajem,koja je u jednom dijelu mojeg uma bila okupana blještavilom,ali u onom drugom prikrivenom odisala je nemarom i dotrajalošću. Iza nas se zalupiše vrata.Povratka nije bilo.Iluzija izblijedi,odnoseći sa sobom i lik profesora i blještavila gimnazijske proslave. Odnekud doprije kikot, i strah se gmizajući zaputi niz moju kičmu.
Udarac ne najavljen,natjera me da kleknem na prljavi pod. Iz mračne unutrašnjosti prostorije izroniše silute,primičući mi se. Razanah i Otpadnikove naredbe : zgazite ga,hoću ga na uzici,bez očiju ,zgazite tu bjedu koja se usuđuje meni prkositi.
Zid silueta se primače za korak bliže. Ma koliko slabi i krhki bili,morao sam im se suprostaviti,ali nisam htio skratiti ni trena tu situaciju zablude koja je držala Otpadnika Ramanku,u stanju ushićenosti i trijumfa.
Siluete ponovo zakoračiše ,kad…ispod malo podignute barijere mojeg uma se provuče spoznaja. Marion.
O svemoćne Sile budite uz mene,zavapih ne plašeći se razotkrivanja.
Udarci krenuše.Nesigurno i opipavajući.Nastaviše žestoko i nemilosrdno.Prekriše me svojim tjelesima,robovi Ramankini,udarajući ,grizući kao pobješnjele zvijeri,grebući i trgajući odjeću sa mene.
Marion je bila tu.Među njima.Otkud Ona na ovakvom mjestu. Zapjenušano likovanje Otpadnika Ramanke je dopiralo do mene.
Zgnječite crva,sluge moje.- bjesnio je.
Pipao sam osjetilima da je dodirnem. Da je opet osjetim. Marion. Ženu koju sam volio.Ženu za koju sam mislio da me voli.Ženu koja me je iskoristivši,odbacila poput prazne vrećice čipsa. Marion.

1989 godina….

Odveli su Otpadnika Ramanku.Obavijeni otužnim misrisom sumpora i gareži,ostali smo moj Usud i ja. Ne pretjerujem,nazivajući je Usudom,jer tako je i došla u moj nekadašnji život.I sada je stajala u uglu,neusuđujući se pomaknuti.Zurila je u razbacane ostatke Otpadnikovih slugu,pa u mene.Ironija mi izmami misao: Ovdje još fale moje kosti ali….sjetih se obećanja(datog joj davno i davno) : Zbog tvojeg srca ću učiniti sve,ama baš sve! Ali,sada kada se nalazi pred mojim očima,ne usuđujem se zakoračiti prema njoj ,preko iskidanih tjelesa. Pokrenula se,htijući nešto reći.Dužnost i obaveza prevladaše.Gospodar i njegov pečat na meni ,tražili su svoje.Podigoh ruku,zaključavajući je u pokretu.Klekoh očekujući Njegov glas:
Zadovoljan sam tvojim učinkom slugo moja!!!-doprije iz Dubina,glas.šireći hladnoću ispunjenu jezom.
Uvijek će tako biti o Gospodaru !-uzvratih pognute glave.
Smijeh,hrapav i ispunjen kapljicama bola,prekide moj započeti svečani ton.
Nešto hoćeš Slugo,jer zatamnjuješ moju polovinu u sebi,reci dok još traje zadovoljstvo vraćanja Otpadnika…..jer imam u Jamama ,one koji su razvezali jezike,nakon Otpadnikovog nedopuštenog odlaska,tvrdeći da blijedi moja Tama.
Gospodaru,kod Otpadnika sam pronašao Onu koja me je uništila….
Samo zatraži,baciću je u najdublje provalije,gdje čak ni ja ne osvrćem pogled.-prekinuo me je užasom svoje nakane.
Želio sam Gospodaru da je zadržim uz sebe…..
Zašto…..protutnja,mojim mislima crvenilo.
Gospodaru,moje namjere su ovakve,nastavih.
Povukao se ispraćen svojim pakosnim kikotom.
Odahnuh,okrećući se Njoj.Marion.Mahnuh ,otklanjajući njenu ukočenost.
Šta hoćeš od mene?-prošaputa najnježnijim glasom.
Pokretom ruke je pozvah da mi priđe.a
Šta hoću od nje?-pitala je. Pratio sam je pogledom,dok je izbjegavala lešine,kao mačka barice vode na raskvašenom putu,nakon kiše.
Šta hoću od nje?-zaustavi se na dohvat moje ruke,iščekujući.
Šta hoću od nje,ljubav mi ne treba.Ali ona ljubav i ne poznaje.Možda hoću njeno tijelo,jer njeno sopstvo je bezvrijedno.
Osvetu,hoću osvetu.Hoću da osjeti kako je kada nekome naneseš rane i bol koji se ne vide. I sve to u ime jedne plemenite i čiste namjere.Ali ne njene.Nego moje.Valjda se tu zlo i dobro i dodiruju. Ne znam. Vjerovatno to Oni odozgo znaju.
Hoću da pođeš sa mnom.-izrekoh okrećući se ka izlazu.Pratila me je.
Zakoračili smo u noć bez ijedne riječi više,ličeći na mladi par koji je nakon strasti,vraćao se među ostale. I……
Još uvijek je tu pored mene.Marion.Pomalo ličimo na prošla vremena.
Marion je dobra,prijatna i lukava.Trudi se da ovlada mojim srcem.Sva se tome predala,jer pakao je ipak u njenim očima,užasno i nezgodno mjesto,za provesti Vječnost u njemu. I između Pakla i mojeg srca odabrala je ovo drugo.
O kako samo želi opet gospodariti mojim bićem,preko mojeg srca.Uživam u njenim nastojanjima.Uživam u njenoj zabludi.
Jer nisam joj rekao,otkud bjeličasti ožiljak na mojim grudima.
Vraćajući me na ovu stranu Gospodar Mržnje,Zla i Straha,je iščupao mali pulsirajući organ iz mojih grudi,kao zalog moje odanosti.

L.J.Pjer