Podnevno sunce, prikovano za najvišu tačku modro - plavog nebeskog svoda, obasjavalo je obalu i nestvarno dugačku pješčanu plažu. Fini, sitni pijesak presijavao se bjelinom gradeći minijaturne dine među kojima je rijetko primorsko žbunje podsjećalo na džinovska stabla baobaba u pustinjskoj oazi.
Imao sam osam godina i tog ljeta prvi put sam vidio more. Ako se sjetite svoga prvog susreta sa tom beskrajnom plavom površinom, dodira bosih tabana sa vrelim pijeskom, mirisa algi i morskog rastinja, krika galebova i muklog zvuka brodske sirene, ako se sjetite svega, znaćete kako je meni tada bilo.
Ne računajući nas, plaža je bila pusta. Ni lijevo ni desno, dokle god je pogled dopirao nije bilo nikoga i cijelo to prostrano pješčano carstvo bilo je rezervisano samo za nas četvoro.
Tata, visok i krupan, sveznajući, hranitelj i branitelj, postavljao je naš stari, žuti suncobran; mama, oniža i zdepasta, medeno srce naše porodice, vadila je iz torbe pripremljenu užinu, a ja, tada još uvijek nepopravljivo mršavi dječak sa jasno izraženim klavijaturama rebara, kose toliko izblijedjele od sunca da je postala gotovo bijela, trčao sam koliko me noge nose duž obale.
Četvrti član bila je moja najbolja drugarica, vjerna prijateljica, ona sa kojom sam započinjao dan i ulazio u noć; moja lopta.
Nikada nisam imao mnogo igračaka. Pamtim jednog velikog, bijelog, plišanog medu, plastični traktorčić i tu jednostavnu, narandžastu loptu sa crnim prugama na kojoj je tata krupnim slovima ispisao moje ime, prezime i punu adresu. Zlu ne trebalo.
Lopta je bila neobično lagana, više od ma koje druge lopte umjela je da odskoči u vazduh, gdje bi za tren zastala, okrećući se oko sebe i sijajući poput kakvog malog narandžastog sunca, nakon čega bi se sjurila naniže pravo meni u naručje. Zaista mi se dešavalo da je usred igre čujem kako se slatko kikoće, a sada znam da je za tako nešto bilo potrebno željeti to, vjerovati u to i voljeti je kao što se voli neko živ. Tada sam to mogao. Tada sam to znao.
- Hoćeš li sendvič? - upitala me je mama bez mnogo nade. Nisam bio gladan, tih godina nikako nisam imao sreće sa apetitom.
- Pazi, nemoj ići daleko. - napomenuo je tata kada sam sa loptom krenuo ka moru.
Ali kako odoljeti iskušenju kada je obala imala tako blag pad da sam mogao odmaći ka pučini gotovo pedeset metara a da mi voda ne pređe visinu brade. To je doduše bila i granica do koje sam smio ići pošto još uvijek nisam umio da plivam. Bacao sam loptu što sam više mogao uvis i ispred sebe, a onda imitirao pokrete plivanja trčeći kroz vodu ka njoj. Letjela je u vazduh rasipajući kapljice oko sebe kao psić kada se otresa, luckasta od radosti i nevinog dječijeg bezobrazluka.
Vjetar koji je ranije bio sasvim slab postajao je sve jači ali budući suv i topao nije mi smetao; čak mi je godio. O, imao sam samo osam godina i tako sam malo znao o prirodi oko sebe. Jer... vjetar je duvao sa obale.
Šta se zatim dogodilo? I dan - danas, poslije toliko godina, obuzme me sjeta kada na to pomislim.
Poslije još jednog bacanja u vis pala je dva - tri metra od mene u pravcu otvorenog mora. Poskakivao sam, izbjegavajući talase, ruku ispruženih da dočekam tu narandžastu vragolanku kada mi je isti ti talasi vrate u zagrljaj.
Nisu mi je vratili...Ovoga puta bilo je drugačije. Vjetar je duvao jako i duvao je sa obale. Preskakala je talase, klizila niz njih i poako povećavala rastojanje koje ju je djelilo od mene. Tada sam, i dalje poskakujući, krenuo ka njoj.
Bio sam na svega metar - dva daleko od šanse da je zgrabim vrhovima prstiju, tako prokleto blizu, ali je to istovremeno bio i maksimum do koga sam mogao ići. Jer, kročiti još samo korak ka njoj značilo je udaviti se pošto je voda već počela da mi prelazi ivicu nozdrva tako da sam samo upornim poskakivanjem uspevao da dođem do vazduha.
A ona, moja dobra lopta, nije shvatala težinu situacije. I dalje je kliktala od veselja, okretana vjetrom i talasima , nesvjesna da se sve više udaljavala od kopna, sigurnosti i - mene. Čuo sam njen poziv da joj se pridružim, da plovim skupa sa njom, da uživamo u osjećaju lakoće i slobode. A ja sam užasnut pred mogućnošću da je mogu izgubiti visoko podigao ruke i počeo da dozivam u pomoć.
Problem je bio što zbog vjetra koji je duvao meni u lice i ka pučini odnosio moje uzvike nije bilo šanse da me roditelji čuju. Svaka sekunda mi je sada predstavljala pravo malo bogatstvo pa sam udvostručio napore, skačući i vičući kao lud.
Kasnije su mi objasnili da im je prva pomisao, vidjevši samo moju glavu i visoko podignute ruke kako vire iz mora tako daleko od obale, bila da se davim. Majka je vrisnula a tata kao bez duše potrčao kroz vodu ka meni. Znate li kako je teško brzo trčati kroz vodu koja vam dopire do bedara ili nešto više? Kada je stigao do mene, zgrabivši me za mišicu i privlačeći me k sebi, moj tata je bio toliko preplašen, umoran i bez daha da sam sasvim lako osjetio kako drhti.
- Lopta! Tata, pobjegla mi je lopta! - zaplakao sam.
Tada je već razdaljina između nas i nje iznosila preko četrdeset metara. Suviše za mog velikog, jakog, dobrog tatu koji je odrastao u planini, daleko od mora i koji nikada nije naučio da dobro pliva. stegao je vilice, zavrteo glavom i držeći me za ruku, pošao sa mnom ka obali.
Nikada neću zaboraviti taj dan. Jer, moja lopta nije mogla da potone, a vidljivost je bila toliko dobra da sam još puna dva sata mogao da je posmatram kako se lagano, lagano udaljava; malena sjajna tačka u tolikom plavetnilu; do prije kratkog vremena tu kraj mene, a sada još uvijek dostupna pogledu, ali rukama i zagrljaju nikada više.
Tada sam se prvi put suočio sa situacijom da ti neko drag odlazi jednom zauvijek, a ti možeš samo bespomoćno da posmatraš i ništa, baš ništa ne možeš da preduzmeš.
Tu na plaži sam i zaspao plačući. Nisam osjetio kada su me odnijeli do kola, kada smo se odvezli do grada i kako su me smjestili u osvježavajuću hladovinu naše sobe. Spavao sam i jecao u snu i kada se moj tata zaputio po gradu obilazeći radnje sve dok nije pronašao u dlaku onakvu loptu kakva je bila moja. Čak je na istom mjestu, istim rukopisom napisao moje ime i adresu.
Dobri moj tata! Kada sam se probudio on i mama su učinili sve što su mogli da me ubijede kako sam sve to samo sanjao i kako je lopta koju su mi odmah pokazali upravo ona moja omiljena igračka.
Samo što to nije bila ona...Tada sam naučio još jednu lekciju - kako ni hiljadu vjernih kopija ne mogu da zamijene onu pravu, onu jednu i jedinu, osobitu samo po jednoj sitnici - po tome što je voliš.
Nikada nisam pronašao zamjenu za moju loptu. Nakon nje, igrao sam se, priznajem, drugim igračkama, ali sve su to bile samo stvari, obične stvari, mrtve i nijeme.
Samo ponekad, u snu, narandžasti bljesak izmamio bi mi osmijeh, a veseli kikot dozivao me da dođem za njom daleko, daleko; u zemlje vječnog ljeta, u topla mora bez vjetra koji bi razdvajao prijatelje. Tada sam znao da, iako daleko, ona još uvijek misli na mene i voli me koliko i ja nju.

U Kraljevu. 1994 g.