Cipele moga tate

Kad tata naveče ka poslu krene
on uniformu svoju navuče,
prvo nježno zagrli mene,
seki kroz kosu prste provuče.

Mami daruje poljubac lak
tako se redom oprosti s nama,
pa hrabro zamakne u mrkli mrak
u starim, pohabanim cipelama.

Do posla puno, on ide pješke,
bije ga vjetar, kiša ga kvasi,
neke su noći njemu baš teške
nigdje zaklona da tatu spasi.

U mom je krevetu toplo i meko
dok munja cijepa crnilo noći,
a meni misli blude daleko –
kako će tata do posla doći?

Ključ u bravi me ujutru prene
tiho se otvore ulazna vrata,
široka sjenka se nagne nad mene,
umornim osmjehom me pozdravi tata.

Kada on zaspi, ja prosto ne dišem
neću da ičim krnjim tišinu,
prašinu s tatinih cipela brišem
da kao nove ponovo sinu.