Dobar si Tajka samo nema naroda:)

Ispravka: i da NIJE već samo po sebi kreativan proces.

Tajka, ti znaš se nametnuti, ni to nije tako loše. Izvukao si reakciju bombice, pa mene.. i sad, buduci da si se ti nadovezao na moj post, ja opet sad imam potrebu da pojasnim na šta sam tačno mislila – pa osjecam da ću se sad raspisati kao manijak. A i moderator te primjetio.
Da pokusam iskristalisati šta meni lično nije kako treba u pricici na koju sam se osvrnula, sto neće biti tako jednostavno, jer ako već navodim šta nije kako treba, namece se odmah potreba da kažem kako bi trebalo po meni biti, i onda naravno zalazim u samu srz price, pa ispada da je ja fakticki ponovo pišem – a buduci da ideja ne dolazi iz mog bica, to još dodatno otezava stvari. Ipak, evo pokusacu nešto..
Nisam znala da je prica autobiografska i da sam ti nehotice pogodila zanimanje, ali sam primjetila da je lik u automobilu „previse pedagoski” nastupio u odnosu kako bi to uradila vecina ljudi. Ti to možeš shvatiti kao kompliment tebi kao covjeku. Ali nisi zbog toga ovdje, zar ne?
Ovo pedagoski bi trebalo shvatiti uslovno, jer pitanje koliko je dijete uopste izvuklo pouku iz ovakve reakcije, možda bi na isti način otislo u autobus i poslije zesce vozaceve reakcije.
I sama sam jednom bila svjedok na benzinskoj pumpi kad je covjeku ispred mene iskocilo dijete ispred auta, u momentu dok je kretao s pumpe. Sve se sretno zavrsilo, ali je lik u autu legao na sirenu, otvorio vrata i izgrdio klinca, a onda se okrenuo vlastitom djetetu u autu i poceo i na njega vikati, pretpostavljam da mu je govorio nešto poput: „ovako ni ti ne gledaš gdje istrcavas”.
Kad se covjek nadje u toj situaciji da zamalo ubije nekog [konkretno dijete] ni kriv ni duzan, prvo osjeti strah, pa onda poslije olaksanja mu prođe kroz glavu šta se sve moglo desiti, pa su ljutnja i nervoza skroz prirodne reakcije. A i kojesta drugo prolazi covjeku kroz glavu, psiha je slozen mehanizam - meni je reakcija onog covjeka sa pumpe bila fantasticna, psihologija u praksi. Strah zbog toga sto je zamalo zgazio dijete se za par sekundi pretvorio u strah za vlastito dijete. Emocije se prelivaju kao u spojenim posudama, mijenjaju objekat i pojavu, sto u ekstremnim oblicima vizualno srećemo u snovima. U snovima nam se pod emotivnim nabojem pred ocima i bez ikakvog našeg cudjenja u odredjenom emotivnom stanju najbolja drugarica može odjednom pretvoriti u kokosku recimo.
Kao sto rekoh, nekako iz mog iskustva sa ljudima, ova mini-drama na pumpe mi djeluje kao neka prirodna reakcija.
Ne shvati me pogresno, ne kažem da ne postoje ljudi koji su smireni i pod kontrolom i kad su pod najvecim stresom [to uostalom potvrdjuje i to što je ovaj dogadjaj, kako kažeš, autobiografski], ili koji su iz nekog drugog razloga skloni da reaguju kao pod sedativima – ali takve reakcija je za ovu fikciju ispala nekako jalova, mlaka i neinteresantna. Nije ostavila mogućnost za neki dramaticniji momenat, za neki malo vertikalniji uvid u emotivno stanje ucesnika, sto bi opravdalo i privlacenje paznje ljudi sa stanice do te mjere da uzarenih ociju zaborave na stampedo koji upraznjavaju ulaskom u autobus. Pa i da misle još neko vrijeme poslije na dogadjaj, koji ih snagom drame zajednicki povezuje u komunikaciju ocima.

Buduci da su inače ovako pedagoski nastrojeni ljudi vrlo rijetki, kao i to da citalac nigdje ne može iz price da nasluti da je covjek zapravo pedagog, kao i to da ta blaga pedagoska reakcija fakticki ne vodi ni u kakav zakljucak, ni u kakvo razotkrivanje ideje u raspletu – ja joj ne vidim smisao, i nalazim je neprirodnu, ali neprirodnu samo unutar logike ove tvoje price-fikcije. Jer polazim od toga da ti je namjera svakako bila kreiranje fikcije, a ne pisanje dnevnika.
Ti si se fakticki zarobio iz nekog razloga u tom sto ti se stvarno desilo, i umjesto da ti dogadjaj samo posluzi kao inspiracija, skica za ovu kratku pricu – ti si sve doslovice prenio na papir, umjesto da si recimo izmijenio i uslozio i reakciju automobiliste i reakciju djecaka i time sebi otvorio put za malo dramaticniju scenu koja bi svakako opravdala i onu masu koja sve to napeto posmatra razrogacenih ociju. Jedino sto si mastom doradio, a što se meni zapravo jedino i dopada, je što se sve vrti oko ociju.
Meni se, fakticki, u svemu ovom dopada kostur - da se sve odvija oko ociju [i dobar naslov za pricu].
Dakle, oci. Oci vozaca koje na vrijeme vide djecaka. Oci djecaka koje nisu odradile posao na vrijeme. Oci ljudi koji sve to posmatraju.. i pricaju ocima među sobom itd. Nacickano je sve ocima. Možda je i djecak umjesto da stisce kaishe torbe mogao prekriti oci rukama, da se „sakrije”?
Ideja nije losa, nije losa ni kratka forma koju si izabrao - samo način na koji se obradio to nije bas kako treba, po meni.
A i teme oko ociju imaju pomalo erotsku konotaciju, pa je umjesto djecaka mogla biti i žena. Sala mala.

Covjek kad piše, gleda da uhvati neke tipicne ljudske crte - nešto sto svi možemo da prepoznamo kao autenticno, nešto opsteljudsko. I ako se u pricu uvede jedan atipicniji primjer, „covjek-pedagog” s blagim pogledom prema djetetu koji ga je zamalo učinio ubicom, onda bi to, kao sto rekoh, trebalo imati neki smisao unutar price, mora se uklapati u njenu logiku. Inače djeluje, kao sto rekoh, bezrazlozno siromasno i pomalo neprirodno. Irelevantno takorekuc’.
Jezgro tvoje price pociva na blagoj, neinteresantnoj za citaoca reakciji – tu sve pocinje ali i zavrsava. Taj dramatican trenutak je dakle mlak, anemican. E sad, koliko je i skripa kocnica među skripom kocnica autobusa i ostalih kocnica nervoznih Homo-Balcanicus-a nešto sto bogznakako privlaci paznju?

Elem, naravno da se može pisati i o atipicnim reakcijama, ali samo, kao sto gore rekoh, ako to ima svoje mjesto u logici price – ja u tom „pedagoskom pristupu” nisam pronasla puzzlu koja gradi sliku. Price (i uopste knjizevna djela) treba covjek posmatrati kao puzzle, gdje svaka puzzla ima svoju ulogu u gradjenju kompletne slike.
To ti je nešto kao i u slikarstvu, gdje je dobra kompozicija osnova. Naravno, umjetnik može poremetiti kompoziciju, razbiti je i naciniti je napetom - i to s odredjenom namjerom - da bas to želi da postigne, da se ta „poremecenost” uklapa u ono sto je „htio reci”.
Znaci, bilo kakvo odstupanje mora imati inteligentnu namjeru, inače je u pitanju slučajnost, trapavost i loše djelo.

To bi bile moje, kao običnog citaoca, zamjerke. Tako ih i shvati. Neko možda neće biti cjepidlaka i vidjece u ovoj tvojoj pricici bas ono sto si ti želio. Pozdrav.

Stvarnost je blaga? Ako može pojasnjenje..

Tajka, ja mislim da si ti mene slabo razumio vezano za ovaj moj kilometarski text. Mene u principu, kad čitam neciju pricicu, novelu (bilo šta od knjizevnosti) zanima samo stvarnost fikcije. A ona je definisana onim šta ti nama želiš reci. Pretpostavila sam da želiš da prikazes shok u takvoj situaciji - međutim, na mene to nije ostavilo taj utisak. Objasnila sam detaljno sve, da ne ponavljam.
Nisam uopste ulazila u to šta je u realnosti najbolje za preplaseno dijete.
Pošto se ni ne razumijemo bas najbolje, ne bih zeljela da u tom polurazumijevanju uticem bilo kako na tebe. Možda ćeš i ti otici u smijeru u kojem nisi htio, a ja sasvim jasno dobijam stalkera Qubica, koji na potupav način već nekoliko puta želi privuci paznju, kao da meni već nije jasno ko je on.
Zato, pozdravljam te, zaustavicu se ovdje. Želim ti ako ne uspjeh, a ono jednaku strast u tome sto radis. Citacu te vjerovatno, ali ne znam hoću li komentarisati.

„a ja sasvim jasno dobijam stalkera Qubica, koji na potupav način već nekoliko puta želi privuci paznju, kao da meni već nije jasno ko je on.”
Da sam na tvome mestu Shajni ja bih prvo sebe to upitao, jer šta su kriticari drugo ako ne (i) stalkeri. To ti je kao kad ukrades od lopova, ti si onda posten covek. Zar nije tako?

Shajni, oba puta si se ti meni prva obratila, ja sam tebi samo bio dao odgovor i ništa vise. Ne znam šta ti od mene hoćeš. Ako si se osetila isprovocirana, to je upravo to što vi kriticari radite.

„Odgovor dolazi poslije pitanja.”

Shajni

Osim ako se kreces vecom od brzine svetlosti, tad je obrnuto.

Ne volim kad mi se nabije griza savjesti, bez ikakve potrebe.
Oh hvala na paznji (prici ponovoljenoj spec. za mene), ne znam cime sam je zasluzila (možda paznjom s moje strane?), ali plasim se pomalo da ćeš probuditi ljubomoru kod mr.Q.
Priznaj da smo te ipak nas dvoje inspirisali na pricu o ringu, hajde. Nadam se da sam u njoj ja onaj sto ostaje na nogama. Salim se.

Rekla sam ti da ne uzimas mene kao mjerilo koliko tvoje pricice vrijede, ne pretendujem na mjesto Boga - a ti opet zapeo. Pa evo vidis da se Qubicu dopadaju, bombici takođe i možda još mnogima kojima je jednostavno mrsko da odreaguju. [A i meni se neke ideje dopadaju.]
Pa šta sad hoćeš da bi bio zadovoljan? Da kolektivno sjecemo vene i to svakih malo da bi ti osvjezavali pamcenje?
Niti smo mi slamke, niti ti utopljenik. Je li ovo okej? Ja mislim da jeste. Ti pisi, a drugima ostavi ostalo. Sretno po stoti put.

Samo przi Tajka,
vidis da ljudi vole pricice iz ringa:)

Gde meni prica sa turcinom, Tajka:(
Hahah salim se majstore, znaš pricu sto ti je deda pricao o turcinu u vreci? Da bar znaju da slazu, cuj boli ga ruka. Pa cime je posao na boks, fali mu reket:)
Valjda je toga bilo od početka igara.