Minodora
(kustos)
26. oktobar 2010. u 17.02
ЗAГРЕБ - Најистакнутија хрватска пјесникиња друге половине 20. вијека, Весна Парун, умрла је у Стубичким Топлицама, у 88. години, јавио је Танјуг.
Minodora
(kustos)
26. oktobar 2010. u 17.05
Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Detinjstvo je provela u Splitu, u Beogradu na moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju u Zagrebu, zbog rata je morala da pobegne u Split. Vratili su se u Zagreb 1942. Posle rata je upisala studije na Filozofskom fakultetu, odsek filozofija. 1947. je obolela od tifusa. Zbog bolesti se iz svog doma premestila u dom u Stubičkim Toplicama, gde na kraju i umire. Ušla je u politiku u svojoj 85-oj godini. Učlanila se u Demokratsku stranku žena. Preminula je 25. oktobra 2010.
Minodora
(kustos)
26. oktobar 2010. u 17.08
Vesna Parun
Manifest ljubavi
Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.
Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.
Minodora
(kustos)
26. oktobar 2010. u 17.11
Vesna Parun
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.
Celeste
27. oktobar 2010. u 13.58
ROPSTVO
Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, čestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove česte i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
veličanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…
Vesna Parun