..u čarapama..na škripavim podnicama, i vrućim čajem u rukama... biram nježnost Trenutka, skriven u kišnim kapima..

Oktobar!
ne mogu protiv Jeseni.
zbog nje sam sklona vjerovati u Ljubav!
boji Crveno. boji Srcem...
Nemoj da ne budete srećni, ove jeseni,
nema razloga!
Ista je boja zlaćana rasuta pod drvećem
Dodirni je korakom laganim,
i ne zaboravi!
Osmijeh na kutu usana
( ma, kome bio namjenjen! )

boji Crveno... boji Srcem
ono što imaš.
sakrij u svoje dlanove.
prekrij osmijehom i ponesi sa sobom
Ostavljam ljeto.
Blještavu svjetlost.
Obične riječi,
tugu violina.
Čvrsto u ruci,
među dlanovima.

Nosim u jesen
Skriveno sunce,
lepet leptira i jedno klupko želja,
nade i sreće
fino umotano u Osmijeh.

Moja kratka priča o jeseni.

Jesen je oličenje jednog mirnog i tužnog perioda koji se javlja izemđu ljeta i zime. Meni su jeseni uvijek brzo prolazile, valjda zato što ih previše volim.Sve jeseni moga djetinstva imale su isti miris i svake godine sve intenzivnije boje.Pamtila ih po mirisu ili bojama svaka od njih ostala mi je draga uspomena. Za mene jesen nije počinjala kada je to kalendarski predviđeno već sa prvim školskim danima. Ti zlatni dani uvijek su u meni budili posebna osjećanja.Svaka jesen bi sa sobom donijela i neku novu draž ,nadu , a ponekad i ljubav. Jeseni su obično okupane kišom , a postoje čarobni intervali obasjani umjereno toplim suncem.U istom periodu nesretno zaljubljeni su skloni češćem i dubljem tugovanju. Isti su skolni pisanju poezije ili kraćih (pa i dužih) literarnih ostvarenja, koja su umjetnički dosta vrijednija nego ona napisana recimo ljeti.

Ovo doba dat će nepresušnu inspiraciju slikarima i fotografima, ali ni glazbenici neće ostati oštećeni. Rijeke su hladnije , magle prisutnije , noći također svježije a u kasnu jesen pojavljuju se i mrazevi. Kiše su njen sastavni dio ,mogu biti i bezkrajno romantične ako se sa nekim dragim možete skrivati ispod kišobrana.

Eh da bar nisam, to što jesam !

Morate već jednom shvatiti ja samo na sebe podsjećam, ovako pijana od snova i prokleta od povjerenja. Poslije mene slobodno dišite i vi sa rukama od crijepa, i vi sa rukama od kolača. I prelamajte se u bezbroj nijansi, od crne, od bijele - nikad me nećete stići jer bila sam drukčija prizma.
Ja sam ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača prva uspjela da patentiram pod istim rednim brojem osmijeh zanosa i cinizma. Ja sam ispred nosa svoje vrlo cijenjene generacije prva išla da onjušim oblake i prva se namrštena vratila. I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe, nego proći milione kilometara u svojim grudima.
Inače,bila sam pomalo vanbračno zaljubljena u vjetrenjače i stanične restoracije i pošteno sam,
čini mi se, platila kiriju što sam živjela među ljudima. Nije mi žao što sam ispala naivna
kao dimnjak – sanjalica koji za života čeka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvala ni pepeo ni žar put oblaka i ptica. Ja sam vječito cvetala plavo i to bez razloga plavo kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislila: dobro, razmrskajmo usijane celenke o zid,možda će se iz toga izleći nekakvi dani.
Ja sam mislila: dobro, sve grobare na baštovanski kurs, možda ćemo naučiti na kosti da kalemimo cvijet. Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nišani - na mene prstom ne nanišani. Pljujem ja pomalo na vas, nadmeni budući. Kad umrem, samo će mi biti žao ptica, jer sve vrijeme sam sanjala letove, pa ono drugo za mene nije imalo naročitog smisla i značenja. A vi se nasmijte kad spuste u raku velikog klovna i njegove nerazumljive svjetove
umorne od životnog segaćenja. Vi možda shvatate: bila sam tu da vam prstom na usni napišem osmijeh i na trepavicama suzu u isti mah. Bila sam razapeta čelicna žica
između bivših koji sve lijepo veruju i budućih koji u svemu traže trik. Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom i kišobranom u ruci, i svima vam je zastajao dah. Kažite hvala što se nisam prekinula i zgrušala vrijeme u crven krik. Hoću da čujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili, pod ogromnim šatorima neba naduvenim od riđih vjetrova što oluju obećavaju. Ostalo može da ostane kao i kad sam disala. Neka se lepršaju suknje i marame. Nek neko nekom zariva nož u vrat, i neko nekom i dalje sapuće: draga. Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo i diskretno udaljila i u slivnike prospite svaki drugi smisao. Na kraju: ne umivajte me, molim vas. Maramicom mi pokrijte lice, ako vam smeta moja budalasta maska. Upalite sve ulične svetiljke i reklame neka grad izgleda kao arena
prije mog odlaska. I ko zna, možda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo ovdje negdje u travi, ovdje negdje u lišću, ovdje negdje pod kamenom i dalje nevjerovatno živi.

Prolaznici kroz maglu jedne jeseni !!