Daljine dolaze sa mnom
No-1
19. septembar 2010. u 22.46
ISPRICAJ MI PRICU.
Oduvijek sam tumarao od grada do grada. A mora su uvijek bila mora.
Šepavi gusar što neprekidno mijenja lik. Kuka sa krvavom kandžom, mračni odnosi i divlje uništavanje. Jednooki, kapitalistički dušmanin, opake duše, što jede ljude.
Uličice ovog grada gutaju mi korake.
Jesu li mi to ćelije otkrile vijesnika smrti …listovi me , pobijelivši, napuštaju…
- O! Ljubavi, smiluj mi se… rane na mojim koljenima su od klečanja pred tobom…
Šutnja ti pristaje…
Sklopi oči, osluškuj Konstantinopolj… Jesu li nam to uspomene jecaji? I ti, djevojka velegrada, sa iščupanim srcem u rukama, dok ti krv iz laktova kaplje po ogledalu laži…
Znaj, posljednji otrov škorpije, bodež što ga zabode u svoja leđa, najopipljivija je pobjeda koju uspije sakriti od ovog lažnog života.
O, bodeži, odsad vas volim kao sebe samoga. I zvuke koje pravite na mojim leđima.
Najnemilosrdniji su oni najbliži.
Dok je Sultanat Proljeća ispisivao svoj ferman vješajući objave od novih cvjetova na brda, zemlju i nebo, mrtvi su u svojim njedrima pokušavali stvoriti novi život. Batrganje trulih listova, preostalih od prošle zime, između zelenila, dopunjavalo je smeđim sjenkama ovu blistavu sliku.
Oduvijek sam tumarao među gradovima , odlazio i dolazio.
Istrošila su me uškopljena prijateljstva. Život je bio kratak, prijateljstva duga.
„Život mi je nudio replike samoobmane”. Odjeveno u izdaju, dolazilo je veče.
A meni su uvijek govorili o velikim ljubavima što u srcima čak ni pozdrav ne mogu da ponesu, što su, vjerujući da su mala zadovoljstva ljubav, propustile velike trenutke…
Ono što je naše brzo ispustimo iz vida.
- Ne ispuštaj me iz vida, draga prijateljice.
Licemjerje je kameleon. Rıječi je moguće i ofarbati bojama i promijeniti. Rıječima ne možeš promijeniti stvarnost. Napiši sebi jednu stvarnu poemu. Bez rime. Nikako ni sa čim ne upoređuj svoje beznađe. Ne sakrivaj suze ovaj put… Ne živi kao bjegunac što se skriva iza stihova. Budi poezija, život neka ti se sam ispiše. Ne želim te se sjećati kao bogalja što šepa za gutljajem sreće.
Mora su uvijek bila mora.
Ko može spoznati ljubav jednog mora..?
- Daljine u meni neprestano zovu…
To ti nisam mogao ispričati…
Kad jednog dana moji stihovi bljesnu i kad me mogneš jasno vidjeti, nipošto ne ruši svoje iluzije i zapitaj se: Je li stvarno ovaj ružni čovjek napisao te prelijepe ljubavne priče?
Ponekad uhvatim tu svjetlost, shvatim da je drukčija… Ali, kako je mukotrpno i dugo dosegnuti je i objasniti… Vidjeh te… I ne mogoh dodirnuti… Umor me zarobio, okovi sna na rukama…
- Oči nestaju, pogledi ostaju… rekla si jednom. Oni zauvijek ostadoše u meni.
Ostavila si mi domovinu sagrađenu na snovima…
- I mene bi radovalo ako je moj odlazak bio razlog da se smiriš… Ja sam razorna noćna mora , što se budi u bdijenju vrućice bolesti koja nema imena.
Ne budi toliko pesimistična…
Kad spavaš, pokrij se mojim rimama. Možda se tada oslobodiš tih paklenih nesanica. Samoća može biti podnošljiva kiša, ili napušteni požutjeli list u doba svog opadanja.
- Ako Nada nije ubila sebe, u daljini ćeš naći Svjetlo. Tad će se duh jedne ljubavi, kojoj se kosti davno u prah pretvoriše, napojiti i postati povjetarac…
Iz žednih stepskih večeri pošalji mi stihove hetitskih epova, prijateljice moja. I ne zaboravi, ako se stih isuče iz korica, pusti neka svako uzme svoj ratni plijen sa bojnog polja mrtvih prijateljstava……
Ako su ti grudi nabrekle i već teško zadržavaš poplavu u njima, pusti, nek se pretoče u kišu te neispričane priče tvog samotnog srca i ne zaboravi ;
„Smrt jedne ljubavi počinje njenom objavom”
Daljine su u meni.
Ko može spoznati ljubav jednog mora?
Gdje god da krenem, uvijek taj tango u de-molu.
Možda nisam rekao…daljine su u meni…
Nikako me me ispuštaj iz vida, draga prijateljice, početi iznova teže je čak i od stiha…
Užurbano odlazim, ni ne osvrnuvši se za sobom…
Noć sam prevario sa samoćom…
Gdje god da krenem, uvijek taj tango u de-molu.
- Na svadbi tuge ustadoh na ples patnje…
Nipošto ne tuguj što si me, kao što drveće napušta listove , napustila tiho, ne polomivši me.
Ja ću ovu promjenu smatrati novim godišnjim dobom…..
E.D
No-1
19. septembar 2010. u 22.52
Degutantna priča
Družili smo se nekih tridesetak godina. Nikad ga nisam volio. Ne vjerujem ni da je on mene. A, i zašto bismo se voljeli kad ništa zajedničko nismo imali?
Zašto smo se družili?!
U to doba, kad smo se upoznali, „prijateljstvo” se mjerilo litrima. (Ispijenog pića.) Tu smo bili bare-bare. Bilo je to sasvim dovoljno. To što on nikad u životu nije pročitao nijedne knjige (time se hvalio), a ja čitao čak i one nenapisane, nije pravilo neku veliku razliku između nas – stavi „flašicu” na sto i postajali smo isti.
Čim mi se sklonio s pogleda, tako mi se i smetnuo s uma. I tako godinama.
Bio sam tada u Americi i uzalud se nadao da sam jedan od svojih života odradio, ali mi se telefonom javila njegova bivša žena iz Kanade. Ništa – samo da popriča.
Na televiziji su Chicago Bullsi rasturali njujorške Knickse, pa sam jednini okom gledao Jordana kako plazi jezičinu, a drugim telefon, baš kao da osjećam neku krivicu što joj ne mogu posvetiti potpunu pažnju…
Došlo je i do neminovnog:
„Javlja li ti se…?
”Nikad. Šupak.„
”Kako je mala?„ (Imali su kćerku paraplegičarku.)
”Hvala ti što pitaš – dobro je. Mnogo joj je bolje. Jeste da košta, ali našlo se ljudi koji su mi pomogli.„
”Da, nemoj trošiti telefon – daj mi svoj broj, pa ću ja tebe zvati.„ (Nisam je nikad nazvao.)
Život, taj neponovljivi i nepredvidljivi režiser, odveo me jedne noći na koncert Šabana Bajramovića i tad sam prvi put pomislio na njega: isto papansko odijelo, razlabavljena kravata, cer od uha do uha, raširene ruke… Jedina razlika je bila u tome što, šireći ruke, Šaban hoće da zagrli cijeli svijet, a moj prika hoće da ga uzme.
Kao i u svakoj lošoj priči, desilo se i to da sam ga već sutradan sreo na ulici… Neiskreni zagrljaj, cer od uha do uha, košulja ispala iz pantalona…
Pozdravili smo se tradicionalnim sarajevskim pozdravom i dobrodošlicom: ”Đe si, ?„
Nije mu dugo trebalo da pređe na izradu:
”Imaš li za piće? Pun sam ko brod ovih ...enih danskih para, ali je u banci toliki red…„
Sjedili smo u kafani (ime joj ne smijem pomenuti, jer me gazda opomenuo da mu pravim lošu reputaciju pominjući ime njegovo i ime kafane – k’o biva: tu se skupljaju samo pijanci. Rekao sam mu da otvori slastičarnu, pa niti ću ja ikad više navratiti, niti ću ga kad pomenuti u tekstu) i on me stalno nutkao mezom i pićem koje sam ja naručio i platio:
”De, bolan, jedi. Ne stidi se.„
”Mezim, Krcko, mezim…„
Tad sam i primijetio promjene na njemu – nije imao zuba.
”Šta ti je s žvakalicom?„
”Šuti. Otišli mi zubi od hemeroida.„
”Daj, ne zafrkaj i – kakve veze imaju hemeroidi sa zubima?„
”Kad me safataju, to toliko boli da mogu, da ne bih urlikao, samo škrgutati zubima… tako sam ih i s...ao.„
U našu priču je ušao i Joško, popio travaricu i prokomentarisao prolazak jedne nane što je prodavala zumbule:
”Vidi ljubičica!„
”Kak’e te, bolan, ljubičice spopale – to su zumbuli.„
”E, ti si vazda najpametniji. Znam ja razlikovati ljubičice od zumbula. U avliji sam imao ogromno stablo zumbula.„
”Da se nisi malo sefio, Joško? Zumbuli ne rastu na stablima – osim ako ne okačiš saksije na grane. Da možda ne misliš na jorgovan?„
”Ma, šta ja znam… Ljubičasto ovo, ljubičasto ono – cvijeće -cvijeće…„
Nakon što je popušio pola kutije mojih cigara (jer on već šest mjeseci ne puši) Joško je razgulio, a ja sam, kao zakovan za stolicu, bio prinuđen da pričam s čovjekom s kojim nemam šta pričati.
”Šta reče za hemeroide?„, nastavio sam.
”Joj, spasili su me u Danskoj. Kad sam zbrisao gore, prvo što su me pitali bilo je kako sam izgubio zube? Normalno, rek’o sam im da sam bio u četničkom logoru i da su mi zube polomili kundacima. Odma’ se tu našla neka koka, Dankinja, ružna k’o vrag, saosjećala sa mnom… iz izbjegličkog kampa me izvukla i dovela svojoj kući – ma šta kući – kućerini… nije malo-pomalo, nego puno-po-puno, kako sam je ...avao, kupi ona meni feribot da pičim do Holandije, da prodaje piće u bescarinskoj zoni… A, što se vole nalokati! De, imaš li za još jednu rundu, pa kad ja zamijenim…„
”...o to. Samo navali – svakako ovde pijem na teku.„
”To ti počeh pričat o hemeroidima. Jeste da boli, ali nema većeg meraka nego kad se iskenjam u dvorištu i stavim grudvu snijega na šupak!„
Kako sam godinama stekao naviku da ne slušam i da ne obraćam pažnju na ono što mi se priča (uvijek isto), samo sam razmišljao kako i šta da pišem i slažem svojim kćerkama, pa se pitanje nametnulo:
”Krcko, šta ti je sa kćerkom?„
”Pojma nemam. Valjda je još živa. Što pitaš?„
”Nako.„
”Halo, gazda! Možemo još po jednu, jel’de?„
”Bezbeli da možemo…„
”Moram ti ja sada ići, znaš šta bi’ te zamolio: mojne pisati o ovome što smo pričali… znaš ima naše raje u Danskoj, čitaju, pa…„
”Moj Krcko, to ti ne mogu obećati – ja od pisanja živim. Džabe ti je sad. Ja sam već smislio naslov: DEGUTANTNA PRIČA.
Možda je u njegovom oku prvi put zaiskrilo nešto pošteno te me je upitao:
„Što će ti to degutantno?”
„Zato što i ja imam hemeroide. Imam i kćerke. O hemeroidima ne pričam.”
d.dz
No-1
20. septembar 2010. u 14.45
:)
LAGANJE:
Jedna žena sedi u avionu pored svećenika.
„Oče”, reče ona, „mogu li vas zamoliti za uslugu?”
„Rado, ako ću biti u mogućnosti, kćeri moja.”
„Znate, kupila sam jedan jako skup i posebno dobar aparat za depilaciju, ali on je još posve nov i sad se bojim da ću na carini morati puno platiti.
Biste li ga mogli sakriti ispod svoje halje?”
„Mogao bih, kćeri, ali problem je: ja ne mogu lagati. Nego, dajte mi taj aparat, nešto ću već smisliti.”
Žena je pomislila: „Nekako će se već srediti”, i dala mu je aparat.
Na aerodromu upita carinik svećenika ima li nešto za prijaviti.
„Od glave do struka nemam ništa za carinjenje, sine moj!”, uvereno će svećenik.
Ponešto zbunjen, upita carinik: „A od struka nadole?”
„Tu dole”, reče svećenik, „imam jedan aparat za žene, koji još nikada nije upotri...ljen.”
Carinik se glasno nasmije i vikne:
„Sljedeći, molim…”
