Zima se odavno spustila u grad,
kroz prozor rominjaju pahulje snene,
iako nas dijele kilometri mnogi,
kamin u sobi gori za tebe i mene.

Januarska vece je tako lijepa,
al’ u meni je samo praznina neka,
sam sam u zemlji jezera i sume,
a ti mi se cinis kao vila daleka.

Kad bih mogao bar k’o mjesec biti,
da ti sa neba kroz prozor dodjem,
da budem kraj tebe ove divne noći
ili bar, da ti samo kroz san prođem.

I nocas ću sam utonuti u noć,
i ponovo ću usnuti onaj isti san,
u kojem ćeš ti biti tu kraj mene,
a kad se probudim, bi’će isti dosadni dan...

Najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo prije nego što su se tijela vidjela.
Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi prije toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I znaju da će se dogoditi ono što je neizbježno, da istina uvijek pronađe način da se ispolji.

Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju; ona čini dio njegovog blaga. To je emocija koju je moja duša izabrala. Svakog dana biram istinu sa kojom ću živjeti. Pokušavam da izaberem, uvijek, želju kao moju saputnicu. Ne iz obaveze, niti da ublažim samoću svog življenja, već zato što je to lijepo.

Ljubav ne može da se vodi u svako doba. Postoji skriveni sat u svakome od nas, i da bi se vodila ljubav kazaljke sata obje osobe treba da pokazuju isti čas u isto vrijeme. To se ne dešava svakodnevno. Dvije osobe koje se vole, treba da izjednače svoje satove, strpljivo, uz igre i «pozorišne» predstave...A kad kucne čas, ne oklijevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobni trenutak, jer poštuju vrijednost svake sekunde.

Da, mnogo te volim, kao što nikada nikoga nisam voljela, i upravo zbog toga odlazim, jer ako ostanem san će se pretvoriti u stvarnost, želju da se posjeduje, da se zaželi da tvoj život postane moj...

Bolje je ovako: san.

pk

****

Moje i tvoje minute se nisu poklopile. Prilika se izgubila, nestala...kapnula je u okean zaborava...

Želim obruč oko naših srca koji bi nas usmjeravao.
Ne želim da te privučem bliže nego što to možeš da izdržiš.
Govor prstiju, jezik gluvonijemih, ostavlja na tijelu tragove tjelesne žudnje.
Ko te je učio da krvlju pišeš po mojim leđima?
Urezuješ svoje ime u moja ramena, obelježavaš me svojim znakom?
Jabučice tvojih prstiju postaju štamparska slova.
Kucaš poruku na mojoj koži, ukucavaš značenje u moje tijelo.
Tvoja azbuka miješa se sa otkucajima moga srca.

Zapisi na tijelu su trajni kod, vidljiv samo pod izvjesnim svjetlom. Tu se odvija nabiranje života.

dzv

***

Al' zapisi na dusi veci trag ostavljaju...

Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.

Da poneses od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...

puteva zasutih liscem svelim
sa jablanova

mc