Ljubav podrazumijeva da se dvije osobe postave na isti nivo.
Kad su ti nivoi razliciti onda se govori o podavanju ili o naklonjenosti.

60-tih godina je pobijedila ateisticka religija sveopste ljubavi među ljudima, sto znači da je pobijedio ideal u kojem covjek postaje bog time sto će da se mijesa sa svima. Jer ateizam se zasniva na vjeri u sebe i da boga nema, ali da se mogu ciniti bozanska djela, u suprotnom bi se moralo dokazati da se ta djela ne mogu ciniti.

Tu je pobijedio ideal koji mocnim ljudima oduzima sve uslove postojanja i izjednacava ih se sa svim ostalim ljudima. Pocelo se sa velikim laganjem pomoću filmova i umjetnosti. Oni koji su ranije dokazali da nešto mogu sada se slikaju u losem svjetlu, dok onima koji ni dan danas ne mogu ništa posebno daju se lazne natprirodne sposobnosti, vjestine i nade.

Da li se iz ovog može izroditi nešto novo ili će covjek da nazaduje? Da li se do sada istinski pojavio neki novi covjek koji je dostojan da zamijeni starog i da mu bude vodic ka sreći i zadovoljstvu sobom?
Ili će ljudi biti sve nezadovoljniji u buducnosti dok najzad ne požele da sami sebe iskorijene? A ako su to već do sada radili time sto su promijenili rasu, zar neće doći i vrijeme da promijene i vrstu?

Šta ako se otkrije da se neka vrsta crnaca može uspjesno pariti sa majmunima i svi ne odluce onda da sebi uzmu za kucne ljubimce majmune?
Je sveopsta ljubav prema ljudima je rastegnjiv pojam. Već danas se ljubav prema ljudima dokazuje ljubavlju prema zivotinjama...

Kao „ako ne možeš da volis psa, kako ćeš voljeti covjeka”, kao, za to je potrebno još manje energije, pa odakle ti za covjeka ... a to što nemas energije da prezires, da se divis i budes sretan, ponosan, radostan, pa i tuzan i da mrzis kad zatreba, to te ne zabrinjava, jer ti si sveo sva ljudska bica na jednu jedinu strast i samo na osnovu toga mjeris njegovu snagu.

Ali sve strasti su korisne, i zašto sebi oduzimati bas svu tu energiju?