Neobično pismo upućeno ekipi emisije 'Mythbusters' ili 'Razbijači
mitova', autora Ajdina Tinjakapostalo je popularno u samo nekoliko
sati nakon objave, a odmah se raširilo i po portalima bivše
Jugoslavije.
Pismo prenosimo u cjelosti bez izmjena:
Poštovani Adame i Jamie,
Zovem se Ajdin Tinjak i živim u Bosni i Hercegovini (ako ne znate gdje
se BiH nalazi, ili mislite da smo nebitna zemlja, kao što mi u Bosni i
Hercegovini mislimo da su nebitne sve centralnoafričke zemlje,
guglajte nas i pročitajte historijat od ilirskog doba, preko rimskog,
srednjovjekovnog, osmanskog, austro-ugarskog, jugoslovenskog, pa do
moderne Bosne i Hercegovine, i vidjet ćete da smo povijesno „jači” i
od Sjedinjenih Američkih Država).
Ja pripadam ovoj modernoj bosanskoj državi, međunarodno priznatoj
1992. (Inače, rođen sam kao Jugoslaven, ali su mi Jugosloveni zapalili
rodni list u ratu. Onda sam dobio rodni list s ljiljanima, a sad imam
ovaj proevropski sa zvjezdicama na plavoj podlozi. Ako ste pažljivo
pročitali našu historiju, uvidjet ćete da naša zastava sa zvjezdicama
i trokutom na plavoj podlozi, nemaju nikakve veze sa nama.)
Zašto vam pišem?
Nakon četverogodišnjeg rata u kojem je poginulo više od 100.000, a
raseljeno više od milion ljudi, Bosna i Hercegovina je izborila svoje
pravo na ostvareno pravo na nezavisnost. Ubijali smo se, pljačkali,
silovali, palili. (mislim na Bošnjake, Srbe i Hrvate). Oprostite, ja
stalno pišem neke napomene u zagradama, ali mislim da će vam biti od
pomoći, jer ni meni kao stanovniku ove zemlje mnoge stvari nisu jasne.
Rat je završio, ali niko nije „pobijedio” (moram opet zagradu
otvoriti, vi znate da se suvremeni ratovi i vode s ciljem da nema niti
pobjednika niti poraženog).
Nakon rata, izvršili smo privatizaciju javnih preduzeća, i postali
robovi privatnog sektora. Ali, živimo u kapitalizmu, i logično je da
je radnička klasa na dnu hranidbenog lanca.
Našim političkim sistemom upravlja međunarodna zajednica i domaće
nacionalne partije, koje već 20-ak godina na vlast dolaze braneći
interese Bošnjaka, Srba i Hrvata (ti isti zaštitnici vitalnih
nacionalnih interesa su nas i ugrozili, a onda nas iz te ugroženosti
čupaju dvije decenije ugrožavajući nas još više). Nadam se da ste
rečenicu iz posljednje zagrade razumjeli i da za nju ne trebam
otvarati posebnu zagradu.
Molim vas nemojte prestati čitati ovo pismo, ubrzo ću vam reći kako
mit glasi. Naše tročlano predsjedništvo (Srbin, Hrvat i Bošnjak),
rijetko kada ima zajednički stav, tako da i stanovništvo po uzoru na
lidere nikada nema zajednički stav.
Naša životna filozofija je dabogda komšiji crkla krava, ali dabogda
crkla i meni da on ne imao od koga mlijeko kupovati. U praksi to
izgleda jednostavno; „E nek' je naš Bakir ukr'o dva miliona, Allah mu
dao svako dobro, malo je koliko je ukr'o onaj njihov četnik, majku mu
ustašku” (nisam siguran da li će vam ovo iko moći prevesti, ali neka
pokuša).
Naš je jezik. zasebna priča. (Sad ću preći na mit, samo da vam kažem
koju o jeziku.) U našoj zemlji tri su službena jezika: bosanski,
hrvatski i srpski. Mi se međusobno savršeno razumijemo, ali imamo taj
neki kompleks da se trebamo razlikovati. Iako je riječ o istom narodu,
indoevropskom, južnoslavenskom, mi volimo reći da nismo isti. Eto,
Ante je „vatikanac”, čistokrvni Hrvat, rođen u dolini Neretve, Jovo je
pravoslavac, rođen u Banjaluci, Srbin, a Mujo je „muhamedinac” rođen
na Čaršiji u Sarajevu, Bošnjak.
Niko od njih nema posla (zajedno sa još 500.000 nezaposlenih), sva
trojica žive u najsiromašnijoj zemlji u Evropi (prema podacima EU), i
oni dobro znaju da njihovoj djeci budućnost u ovakvoj Bosni i
Hercegovini nije svijetla.
Ali. evo nas kod mita! (Vi ćete možda reći „konačno!”, ali ja sa ovim
činjenicama živim svaki dan.) Prije nekoliko dana, mala od komšinice
rodila sina (Damir se zove, mali je k'o med). Pitam vas, hoće li
djetetu čuna brže rasti ako ga odmah osunete?
Srdačan pozdrav,
Ajdin Tinjak