Sedam dana u „šestici” od Ilidže do Skenderije: Vožnja na koju treba natjerati bh. političare

Nedostatak opće kulture, nasilničko ponašanje, jad, bijeda, siromaštvo, katastrofalno stanje vozila javnog gradskog prijevoza...

Autor S. DEGIRMENDŽIĆ | Objavljeno 02.06.2012.

Iako je relacija skraćena, vožnja tramvajem u Sarajevu, bez pretjerivanja, ravna je avanturi Iako je relacija skraćena, vožnja tramvajem u Sarajevu, bez pretjerivanja, ravna je avanturi

Vjerovatno ponukani time što novinari počesta kašnjenja na posao pravdaju gužvama u saobraćaju, a posebno problemima u javnom gradskom prijevozu, urednici dadoše zadatak da napišemo reportažu „Krug sarajevskim tramvajem”.

Bez revizora

Kako u glavnom gradu BiH već danima na ulicama vlada haos zbog rekonstrukcije tramvajske pruge, odnosno privremeno je obustavljen saobraćaj na liniji Baščaršija - Ilidža popularnom „trojkom”, krug se sveo na polukrug „šesticom” od Ilidže do Skenderije.

Ova skraćena relacija, ipak, nije utjecala na raznolikost sadržaja i „posebnost” vožnje tramvajem u Sarajevu, koja je, bez pretjerivanja se može reći, ravna avanturi.

Donosimo priče sakupljene tokom sedam dana patnje zvane „Vožnja tramvajem u Sarajevu”, iz kojih smo namjerno izostavili situacije s revizorima koji su, ipak, priča za sebe.

Razgovori i situacije, kojih se naslušasmo i nagledasmo u sarajevskim tramvajima, ponajbolji su pokazatelj stanja u našem društvu.

Stanje u državi

Nedostatak opće kulture, nasilničko ponašanje, jad, bijeda, siromaštvo, žrtve koje mladi podnose zbog teške situacije u državi, katastrofalno stanje vozila javnog gradskog prijevoza samo su dio razloga zbog kojih bi pod hitno trebalo natjerati i bh. vlastodršce da se provozaju u prepunom tramvaju.

Možda bi tada i shvatili u kakvom je zaista stanju BiH i njeno stanovništo te konačno počeli raditi i nešto korisno za narod i državu.

Dan prvi

Nisam dedo da mi ustaješ

Sam pogled na red koji se uhvatio jednog ovosedmičnog kišnog jutra ispred automata za kontrolu karata, na tramvajskoj stanici na Ilidži, a koji opslužuju dvojica namrgođenih GRAS-ovih službenika, ne sluti na dobro.

Naguravaju se podjednako i studenti, i penzioneri, i radnici, i gospođe, i đaci. Svi se utrkuju ko će brže zauzeti sjedište. Uz poštovanje prema svim znanim i neznanim osobama u poznim godinama, nemoguće se ne sjetiti onog vica s pitanjem: „Ko je brži od svjetlosti” i odgovorom da je to „penzioner kada ugleda slobodno mjesto u tramvaju”.

No, da uvijek postoje izuzeci, govori istovremeni prizor u kojem primjećujemo djevojku kako starijem gospodinu ljubazno nudi mjesto. Uslijedila je neočekivana reakcija:

- Nisam ja dedo da mi ustaješ, a nisam ni bolestan - nekulturno je odbio dobronamjernu djevojku koja se zacrveni i ostatak vožnje provede okrenuta licem prema prozoru, što, inače, radi većina njenih vršnjaka kako bi izbjegla da ustupi mjesto starijima.

Dan drugi

Trči li se za ženama i tramvajem

Samo što je krenuo, tramvaj se tog kišnog jutra uz glasnu škripu zaustavi između stanica „Energoinvesta” i Stupa. Vozač reče da je došlo do kvara i da ne zna kada će vozilo biti osposobljeno. Putnici se uskomešaše, počeše primjedbe jednih da će zakasniti na posao, drugih da nemaju para za bacanje na taksi i da bi im GRAS to trebao platiti, treći počeše psovati i vlast i državu za koju su se borili...

Neki od putnika već su se bili zaputili dalje pješice, kad nekim čudom tramvaj krenu. Oni koji su se našli između dvije stanice pješačeći, potrčaše nazad i zadihani ponovo ulaze u vozilo iz kojeg su netom izašli. Jedan od putnika obraća se mladiću koji je „uletio” u posljednji čas.

- Znaš li ti da se za ženama i za tramvajem ne trči - dade mu savjet.

- E, moj stari, to ti u Sarajevu za cure možda i važi, ali za tramvaj nisam siguran. GRAS je pun iznenađenja - šeretski odgovara mladić.

Dan treći

Potoci alkohola i trgovina organima

Danas se u „šestici” naslušasmo priča za filmskih scenarija.

Grupa mladića koji još nisu proslavili ni punoljetstvo na sav glas razgovaraju o partiju na kojem su bili prethodne noći.

Putnici u njihovoj blizini primorani su slušati detalje o potocima ispijenog alkohola, ali i o scenama koje bi, kada bi bile ekranizirane, zasigurno imale oznaku +18. No, niko od omladinaca se ni ne osvrće na prijekorne poglede saputnika.

Nažalost, da uvijek ima gore od goreg, dokaza dvojac koji bezobzirno i na sav glas komentira kako bi se bilo unosno baviti trgovinom organima!

Dan četvrti

Od nasilja i žrtava najlakše okrenuti glavu

U ionako bučan tramvaj na stanici „Muzeji” ulazi čovjek u kasnim tridesetim. Teturajući i vidno „pod gasom” na sav glas pjeva: „Željo, šampion, mi smo šampioni...”

Jedna gospođa ga okrzne pogledom i tako na sebe navuče gnjev pijanog navijača. Salvu primljenih uvreda i vulgarnih riječi, a možda i nečeg goreg prekinula je izašavši na sljedećoj stanici.

Utihnula je priča i graja, i tramvaj u kojem su se do prije nekoliko trenutaka vodili razgovori o svemu i svačemu zanijemio je. Svi u strahu da se ne bi našli na udaru nasilnika okreću glavu. To me podsjetilo na najstravičniji događaj u sarajevskom tramvaju iz 2008., kada ni kriva ni dužna ubiše zlatnog dječaka Denisa Mrnjavca.

A, ništa se nije promijenilo otad. U tramvaje nije uvedeno godinama najavljivano osiguranje, a ni videonadzor. Izgleda da je od nasilja i žrtava najlakše okrenuti glavu.

Dan peti

Pošteni direktor Hercegovac - iz Jajca?!

Mlađi i stariji muškarac, negdje u blizini stanice na Otoci, započinju priču o svom poznaniku koji je donedavno bio direktor u jednoj firmi. Onaj stariji čudom se čudi da se taj samovoljno odrekao direktorske pozicije.

- Ma, nije on bio za toga posla. Previše je on pošten. Znaš kako je to kod nas, moraš biti lopov da bi opstao na tom mjestu - pojašnjava kriterije opstanka na čelnoj funkciji u svojoj firmi onaj mlađi.

Stariji ga upita odakle je taj poštenjačina, a mlađi mu reče da je iz Jajca. Na to njegov sagovornik zaključuje da je riječ o Hercegovcu?! Do kraja putovanja sagovornik ga nije uspio ubijediti da se Jajce ne nalazi u Hercegovini.

Dan šesti

Razgovor sadašnjeg i bivšeg studenta

Pri ulasku u tramvaj u Nedžarićima susreću se dvojica poznanika koji se, očigledno, nisu dugo vidjeli. Da se zaključiti da je jedan student, a drugi je to nekada bio.

- Kada mi je otac ostao bez posla, napustio sam fakultet i zaposlio se kao konobar. Ponekad poželim nastaviti studij, ali sam sebe tješim da posla nemaju ni oni koji ga završe, a oni koji ga dobiju ili imaju pare i štelu ili ludu sreću. Ja nemam ni jedno od toga - dio je s puno više stila od ovih riječi ispričane mladićeve priče koji u tramvaju ostavi trag o svojoj izgubljenoj možda boljoj sadašnjosti i budućnosti.

Dan sedmi

Koliko para djetetu pod jastuk

Iz razgovora dviju starijih gospođa, penzionerki, koje ulaze na Otoci da se odgonetnuti da su pošle u posjetu prijateljicinoj kćerki koja se nedavno porodila. Jedna pita drugu koliko će para staviti djetetu pod jastuk, da bi se, kako kaže, i ona „ravnala po njoj”.

- Stavila bih ja njemu hiljadu da mogu, ali od moje penzije ne mogu odvojiti više od 20 maraka. Nek je ono živo i zdravo, ali teška su vremena - uz teški i duboki uzdah, na koji se neki u tramvaju i okrenuše, pojasni penzionerka.

Ajvanski ajvaz