vidim da ste svi sretno udati i ozenjeni, djeca slusaju, masala zarade, roditelji se „ponasaju”, ma sve po taman, zdravlje puca:)))

Ja eto kad god ugledam onog svog sina kako udje na vrata, ne mogu da ne pomislim:„And who are you young man”?
mojoj glavi on još beba a i ne osjecam se bas tako stara da budem majka jednom muskarcu. Ali nije to cudo, ja sam vazda u oblacima i djeca su mi jedini test stvarnosti:)

Ama kud ode to vrijeme kad sam krsila prste i nisam znala šta da uradim kad je plakao i temperatura nikako da spadne? Kad je dobio prvi zub? Kad smo isli u skolu na upis a on sav uzbudjen sto je „polasto” i još malo može se zenit?

Vidite li vi to vrijeme u svojoj djeci? Kakav efekat vasa djeca imaju na vas?