LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI: Kako smo preživjeli Jasenovac
Mislili smo da ću i ja završiti u dječjem logoru, ili kako se to već zvalo, ali ustaše su mojoj majci rekli neka me vodi kući iz Jasenovca, jer ionako taj put neću preživjeti. Imao sam šest i pol godina, bio sam jako slab, užasno mršav i blijed. Otac, koji je već bio u logoru, i do kojeg je majka uspjela nakratko doći, dok sam ja ostao sjediti na zaprežnim kolima, silno me je želio vidjeti, ali na kraju me nije vidio. Oprostite, emocije me sustižu„, prisjeća se kroz suze 80-godišnji Branko Dabić, kojeg smo zatekli na obilježavanju 70 godina od proboja jasenovačkih logoraša. Nedaleko njega sjedio je i Bogdan Petković (92) jedan od najstarijih preživjelih logoraša. ”Razboljeti se nije smjelo. Svi su ovdje bili neljudi„, kazuje nam ispovijedajući nevjerojatnu priču kako je uspio preživjeti. Ovo su njihova svjedočanstva.
Bogdan Petković ima 92 godine i jedan je od najstarijih preživjelih logoraša Jasenovca. Ponosno odbija da mu pomognemo nositi torbu. Ne treba mu, kaže, nikakva pomoć ni pri hodanju, što i pokazuje odlučno koračajući kroz kolonu ljudi, kao da mu je barem 20 godina manje. U zloglasni logor je stigao kao golobradi mladić s tek navršenom 21 godinom.
”Bio sam tu punih 135 dana. Doveden sam kao zarobljeni partizan 5. listopada 1944. godine, a nevjerojatnim spletom okolnosti sam ga napustio 18. veljače 1945. godine. Zarobili su me Nijemci u bitki kod Oborova. Izginuli smo kao na poligonu. Nijemci su nas okružili i stisnuli između pruge i rijeke Save dok smo čekali bataljun s oružjem iz Banije. Na ravnom brisanom terenu jurišali smo na njemačke šarce. Imali smo 156 mrtvih, cijela brigada je stradala, a ja sam bio ranjen. Nijemci su nas izručili u domobransku bolnicu i kada smo zaliječeni poslali su nas u zarobljenički tabor. Nas deset trebalo je za Jasenovac. Jednog su objesili još u Zagrebu, jednog su vratili domobranima, a jednog na željeznicu, tako da nas je sedam krenulo za Jasenovac. Sjećam se da je bila nedjelja ujutro, da nas je preuzela Ustaška obrana i da smo putovali vagonom putničkog vlaka„, započinje Bogdan svoju priču, a naš razgovor s njim privlači pažnju brojnih sudionika kolone, koji se trude čuti svaku njegovu riječ.
Bogdan Petković Jasenovac
”Odvedu te i nema te više„ - Bogdan Petković (FOTO: Lupiga.Com)
U Jasenovac je došao u njemačkoj uniformi, koju su mu dali u bolnici. Zbog nje se, kaže nam, u logoru nadobivao batina.
”Zvali su me domobranom, a to meni nije bilo krivo, jer da su svi znali da sam partizan prošao bih još gore. Bilo je tada dosta domobrana u logoru, tko zna zbog čega, a njihove uniforme i ona koju sam ja imao bile su skoro iste. Ustaše nikako nisu voljele zatvorene domobrane. Te zadnje jeseni ovog logora nije bilo toliko puno ljudi kao ranije. Kažu da je kapacitet logora bio 3.500, a ono što je bilo 'viška', to je išlo na Gradinu. Već tada, u drugoj polovini 1944. godine, počela je tiha likvidacija logora. Svaku večer su odvodili ljude. Nije to više bilo kao prije, javno maltretiranje i iživljavanje, nego te odvedu i nema te više„, prisjeća se 92-godišnjak kojeg pamćenje nimalo nije izdalo.
Duboko urezana u sjećanju ostala su mu upravo ta premlaćivanja koja je doživio u logoru.
”Batinjanje me nije mimoišlo. Jednom me je zastavnik Slavko Lisac tukao jer sam držao lijevu ruku u džepu. Bio sam ranjen u tu ruku. On je vidio da s desnom dodajem cigle, pozvao me na livadu i tamo me tukao. Jednom su me ustaški šegrti pretukli. Prolazio sam ispred te zgrade u kojoj su oni bili, a njima je bilo do 'šale'. I kažu oni meni: 'domobranu, jesi gladan?' Ja kažem 'jesam'. 'Odi dat ćemo ti mi jesti', viču oni. Ja stupim u tu njihovu zgradu, a oni zatvoriše vrata i počeše me udarati. Bili su toliko mali da su se morali zaskakivati. Nekako sam se oteo i pobjegao vani. Ne smiješ ništa reći i sva sreća da nije bilo nekog starijeg ustaše, jer bi taj izvadio pištolj i odmah me ubio. Brzo otrčim u ciglanu i skočim u rupu gdje se sušila cigla, visine od jedno tri i pol metra, i tamo se sakrijem. Najgore je, skoro pogibeljno, ipak bilo kad smo jednom nas četvorica došli na posao, a poslovođa se negdje zadržao. Puškaru smo neku pravili. Dok ne dođe poslovođa mi smo naložili vatru i pričali. Nitko nije gledao da ne dolazi neki ustaša, kad se odjednom otvoriše vrata, a ono ustaški potpukovnik, upravnik logora Hinko Pićili. Kad nas je vidio, odmah je stao vikati da ništa ne radimo. Naredi nam, da prostite, 'naguzite se'. S njim je bio i neki poručnik, njegov ađutant, i zapovjedi mu Pićili da otiđe po neku toljagu. Ovaj ode u staro željezo i donese neku šipku debljine prsta. Kaže ovaj, 'a to je tanko, donesi nešto deblje' i ovaj donese neku veliku i debelu šipku. Ja sam bio treći po redu. Ovu prvu dvojicu je udario svakog po pet puta i ja sam mislio da je to neka 'norma'. I kad je mene peti puta udario, valjda sam se krenuo podignuti prije nego što me je on gurnuo nogom kao znak da je dosta. A kad je to vidio, kaže 'ma kud bježiš majku ti je…'. Kad me je onda stao udarati. Pa ožeži, pa još ožeži… Srećom sam imao taj debeli kaput, a još sam i dekom bio omotan, jer smo zimi uvijek nosili po tri sloja da bubrezi ne stradaju. Doktor Tomislav Bardek, po kojem se dan danas zove bolnica u Koprivnici, a koji je i stradao u Jasenovcu, pregledao me je i rekao – 'dobro je, izgleda da ništa nije puklo'. Tad me je spasio svojim savjetom – 'ne dolazi u bolnicu, ne traži poštedu, odi na posao, sakrivaj se kako god znaš i umiješ, samo ne dolazi ovamo jer će te noć progutati'. Ustaše su, znate, praznile bolnicu. Razboljeti se nipošto nije smjelo. Tako sam se nekako vukao par dana i uspio se oporaviti. Svi su tamo bili neljudi, nisam ni vidio ni čuo da je ustaša, recimo - banalan je primjer - nekom logorašu dao cigaretu. Nikad. Oni su smatrali da su neka vrjednija ljudska sorta od nas. Jednom mi je jedan rekao: i nula predstavlja nešto, a vi baš ništa„, detaljno nam svjedoči Bogdan, koji je ove godine prvi položio vijenac pod Kameni cvijet.
https://tinyurl.com/r75w6cjc
...
”
