Već dugo vremena posjecujem ovu stranicu, pratim sudbine, čitam pitanja, ohrabrenja, i savjete, i ne mogu a da nepocnem svoj prvi post za rijecima zahvalnosti svima vama koji već mjescima i godinama doprinosite ovoj diskusiji, ne samo u korist onih sa kojima direktno razmjenjujete rijeci i iskustva, nego i u korist nas koji smo, ako je suditi po meni, dugogodisnji tihi posmatraci vasih razmjena.

Tokom posljednjih par godina, od kako moj drugi suprug i ja pokusavamo ostati u drugom stanju, često sam u vasim pricama nasla nadu; toliko jakih, hrabrih, divnih žena boraca dolazi ovdje - cast je pridruziti vam se...

... i sve to u nadi da svi mi uskoro postanemo toliko zauzeti pelenicama da nemamo vise ni tren vremena za javljanje, bar ne u prvih par mjeseci :)

Mi (možda bi bilo dobro na prvo napisem ukratko nasu situaciju -- suprug i ja: 39 god, slaba pokretljivost spermatozoida i problem sa morfologijom; kod mene, navodno, sve u redu, ali nakon kcerke koju sam rodila prije 17 godina, ni sa prvim muzem nakon toga nisam ostala trudna uprkos vise od 5 godina uzastopnog pokusavanja, tako da nisam bas sigurno u to da je sa mnom u istinu stvarno „sve u redu”) – dakle, mi smo u procesu IVF-a po drugi put.

Prvi put, prvi mjesec ciklusa je poceo sa pilulama protiv zaceca i Superfact-om o.5 mil, zatim nakon perioda (3-i dan novog ciklusa), Puregon 200 jedinica i Superfact 0.2 mil. Reakcija mog tijela je bila dosta „burna” (znatna nadutost stomaka, nesnosne glavobolje, opsta malaksalost, i, sto je bilo pomalo zabrinjavajuce, veliki skok u nivou estrogena); iako je postojala opasnost od prekomjerne stimulacije, srećom na kraju do toga nije doslo.

Rezultat je bio 22 folekule i 21 jajna celija, od kojih je 12 bilo dovoljno veliko za oplodnju. Putem ICSI-a oplodilo se 11, i svi su izgledi bili da će do transfera doći 5-og dana. Već drugi dan nakon trasfera, dobijamo poziv sa klinike da se za transfer ipak pripremimo 3-eg dana: razlog je da su se već drugog dana, 4 od 11 embriona razvijali „nenormalo” (dva jezgra), a jedan je prestao da se razvija u potpunosti. Treci dan, samo su četiri još bila u redu (bili su 8-celijski , ali sa znatnim nesavrsenstvom u obliku : kvalitet 2+, 3-, i dva sa 3+) i ta tri bolja su ubacena u matericu. Onaj koji je ostao, prestao je da se razvija i nije mogao biti zamrznut. Mislim da je za mene najveci sok bilo saznanje da i poslije tako „dobrog odgovora tijela na stimulaciju”, tek je mali procenat embriona uspio da prezivi prvih par dana.

Ipak, nisam gubila nadu. Nakon trasfera sam uzimala progesteron vaginalete, i sve je izgledalo relativno dobro. 12 dana kasnije sam prokrvalila; nalaz krvi je samo potvrdio ono sto smo već znali - do trudnoće nije doslo.

Od tada je prošlo 5 mjeseci i odlucili smo se da pokusamo ponovo. Ponovo sam veliki optimista. Ovaj put nam je receno da Puregon pocnemo uzimati od 6-og dana ciklusa, ne od 3-eg kao ranije, i doza je bila 150 jedinica, da bi jutros prvi nalaz krvi pokazao da je nivo estrogena dosta nizak i da se odmah Puregon mora povisiti na 250. Do sada (danas je 10-ti dan ciklusa) sam se osjecala jako dobro, ništa od propratnih pojava kao tokom prvog IVF-a, ali izgleda da to i nije tako dobar znak, barem kada sam ja u pitanju.

Ovaj put su vidjeli 4+6 folekula u razvoju, u pola manje nego tokom prvog ciklusa. Po rijecima ljekara, to im je i bio cilj, jer je u proslom procesu doslo do „prekomjernog stresa i pritiska” na razvoj folekula, da je moguće da je to uticalo na nenormalan razvoj i odumiranje embriona. Kvalitet je ipak bitniji nego kvantitet, kaže. Nadam se da je u pravu.

Ono sto nas je sada pocelo brinuti je reakcija mog organizma na tako veliku dozu Puregona, ali u kliniku i njihove ljekare imam puno povjerenja, tako da se nadam da će na vrijeme reagovati ako im bilo šta bude sumnjivo (kontrole su od danas svaka dva dana – vadjenje krvi i ultrazvuk). Naredne dvije do tri sedmice će biti … šta da kažem, znate već i same :)

Najljepse zelje i veliki pozdrav svima!