Bas mi je zao! Super je sto imaš smrzlice, nemoj da mislis da su manje sanse, nikad se ne zna:-)) Samo obavezno trazi da ti vrate barem 2.

Cvetic, neću ti standardno reci „zao mi je”jer nekao da se meni neko obrati tako nije mi milo iz razloga kao kad Holandjani ti kazhu za sve „succes” onako da te skinu s vrata...;0)))To sam pocela da osecam od kako sam ovde u NL.

Imash zamrznute i misli kako cesh sad organizovati josh jedan postupak.Na pitanje zashto nije ...to ti je milion dolara pitanje koje niko apsolutno niko ne mozhe sa sigurnoshcu da pokazhe prstom eto zato.
Ako si zadovoljna tom klinikom u Nemackoj daj im josh jednu shansu.Shto se kazhe pomozi njima da oni pomognu tebi.
Izduvaj se ,ocisti i tamo nakon leta kreni opet.Nakon odmora i rastresenih misli.

Pozdrav.

iskreno mi zao,
moj savet -sledeći put probaj sa bar dva, pa i tri embriona.

mora jednom uspeti...

Zao mi je, ali znam da će ti uspeti, samo napred...
Sledeći put neka ti vrate dva embriona, a ne jedan. To je jako važno.

Drage moje evo jedne pričice o ženi koja je nakon 18 hormonskih tretmana konacno iz 4 zamrznuta embriona dobila ćerkicu. Meni ta priča uvek donese utehu:

...aaaah, uzvici oduševljenja i ganutosti, preplavili su restoran Secondo kad je na scenu stupila zvijezda dana, Ruža, beba koju su Bobanovi čekali dvadeset godina, sićušna i slatka kao Palčica u svojem malom prugastom bodiju.

Na miru sa sobom, nasmijana, vedra, objašnjava kako je provela ljeto u bolnici čuvajući trudnoću. Je li bilo depresivno u bolnici? Ma, kakvi! Sjajne sestre, doktori, osobito „obožava” doktoricu Fenzl, pa društvo u bolnici, svega toga se sjeća s radošću. „Kad gledam unatrag, ne osjećam nikakvu gorčinu i sve bih to ponovila”, kaže Leonarda, posebno zahvalna doktoru Lučingeru iz Klinike za plodnost „Vuk Vrhovac”. Ovo je žensko druženje s Leonardom, a ne raščlanjivanje spornog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, no moram naglasiti da njezina obiteljska sreća po novom zakonu ne bi bila moguća.

Nevjerojatno pozitivna i vesela, baš poput njezinih šarenih, blještavih kreacija za salon Leonarda L, na ručak je došla oduševljena što počinje proljeće, u cvjetnoj tunici i jahaćim hlačama. Sa smijehom je napuhala obraze da mi pokaže kako se osjeća, no vidi se da je tih nekoliko suvišnih kilograma (uglavnom u grudima, budimo realni, žena neprestano doji) ne muči zaista jer sa 40 godina, okružena s petoro djece, nema vremena ni volje razmišljati o tijelu kakvo je imala prije 24 godine, kad smo se upoznale na snimanju novogodišnje naslovnice za časopis Svijet.

Zašto bi se zbog toga uzrujavala, uostalom izgleda sjajno s frizurom Jean Seberg iz filma „Do posljednjeg daha”, koja stoji samo najljepšima, a i previše je prošla u posljednjih godinu dana, otkako je rekla zabrinutom Zvoni da je ipak odlučila iskoristiti i svoju posljednju šansu da rodi, svoja posljednja četiri zaleđena embrija.

- Ružu sam rodila carskim rezom u bolnici Merkur, s epiduralnom anestezijom, jer sam željela biti posve svjesna i vidjeti svoju bebu čim dođe na svijet. No, ruke su mi bile ‘razapete’ - na obje sam nešto dobivala intravenozno - i nisam je mogla primiti. Položili su mi je na obraz, zamisli, bila je sićušna kao mačkica, čitava mi je stala na lice. Kako je rođena ranije, morali su je odmah premjestiti u bolnicu u Vinogradskoj, na specijalizirani odjel za nedonoščad, i od samog poroda više je nisam vidjela. Ja u jednoj bolnici, ona u drugoj, plakala sam cijele dane, doktori su me počeli izbjegavati, okretati glavu kad bi me ugledali u suzama. Četvrti dan nakon carskog reza tražila sam da me puste van na moju odgovornost jer sam bila odlučna da vidim Ružu i da je kasnije dojim. Počela sam se izdajati već u bolnici, a kad sam došla doma, nisam mogla voziti zbog reza pa me Zvone u nekom poluležećem položaju dvaput dnevno vozio kod Ruže da se malo družimo, da je nahrane na bočicu s mojim mlijekom. Bila je 40 dana u bolnici, ja sam 40 dana plakala, Zvone je morao smirivati situaciju radi druge djece … Mislim da to nije bio baby blues, nego, jednostavno, okolnosti. Još sam traumatizirana tim njezinim gramima, svakodnevnom strepnjom i pitanjem koliko je dobila na težini i može li ići doma. No, čim je Ruža došla doma, prihvatila je dojenje, bočicu ne želi ni vidjeti, uhvatili smo neki svoj ritam, dani su postali normalni. Ja ujutro s Ružom ustajem rano, nahranim je, onda ona spava, a ja vozim Mariju i Gabrijela u školu te Rafaela i Martu u vrtić. Danas će ih Zvone pokupiti pa idu u Komediju dok smo mi na ručku; tamo nastupa kineski cirkus. Rekla mi je Marta da će reći teti u vrtiću da se oni neće igrati vani kako se ne bi zaprljali jer ih tata poslije vodi ‘u muzej na cirkus’.

Mir u kući
Dok o tome razgovaramo, ona mi pokazuje nešto puno važnije: kako je Ruža već s tri mjeseca nevjerojatno čvrsta i uporna kad diže glavu ili već pokušava stajati. Zasigurno će biti sportašica na tatu, kažemo u isti glas. „Ne znam kako i zašto, sva naša djeca su plava i po svemu sliče Zvoni”, kaže Leonarda, južnjačke puti i temperamenta Carmen, po tko zna koji put dokazujući da svoje četvoro posvojene djece smatra jednako svojima kao i Ružu koju je rodila.

- Je li nešto drukčije? Jedino način na koji su postali naša djeca. Ljubav aposlutno ne! Sva moja djeca su sa mnom u mislima neprestano. Oni su već veliki, preokupirani nekim svojim dnevnim planovima i željama, oni dođu poljubiti malu nabrzinu i već nekamo jure, jedino me često pitaju ‘mama, jesam li i ja tako’. Čini mi se da oni više njoj idu na živce nego ona njima, ona traži svoj mir…

Kako može biti mira u kući s puno djece? Doduše, kad je Ruža napokon došla kući, Zvone je s djecom otišao na skijanje, pa su Ruža i Leonarda imale dva tjedna da se zbliže u tišini. Mariji je sada 14 godina, Gabrijelu 7, blizancima Rafaelu i Marti 5 godina. Oni znaju da su posvojena djeca. Kad su posvajali Gabrijela, najstarija Marija odlazila je s njima u dom, tete su joj pokazivale njezin bivši krevetić, poslije su ona i Gabrijel ponovno s mamom i tatom posvajali blizance i osjetili da je i to veoma emocionalan proces, da se oni nisu „slučajno dogodili”.

Sreća u Milanu
U toj obitelji, što je sjajno, kao da nema tabu tema, vladaju prisnost i otvorenost. Leonarda i Zvone posvojenoj djeci objasnili su da ih smatraju „odabranima” jer su ih jako željeli baš kao i Ružu, i zato su postali obitelj. „Naša djeca žive u istini, samo ih ona može štititi”, kaže Leonarda.

Cvetic, super je sto imaš smrznute, to je ogromna prednost!
Em sto ti daje novu sansu, em sto je postupak mnogo jednostavniji i manje stresan. Držim ti fige da uspe!