U maju, kad sam se dvoumila da li da Vasiliju opet upisem na ovaj njen hip-hop ili na neku borilacku vjestinu, odemo na 1 probni cas u obliznji dojo. Pošto smo malo zakasnile, cas karatea je samo posmatrala, a na sledećem casu jiu-jitsu je aktivno ucestvovala.

I pitam ja sad nju posle casa kako joj se svidja - ona odusevljena! Kaže:„Mama, ja hoću ovo!” Odusevila se sa jiu-jitsu a ne svidja joj se karate. Međutim jiu-jitsu pocinju tek sa 9 godina tako da sam je ipak upisala na ples.

I tako razgovaram ja s njom šta joj se svidjelo a šta nije i kaže ona meni: „ Ne volim karate jer tamo ucis kako da se tuces, a na jiu-jitsu ucis kako da se branis. Ja hoću da naucim kako da se branim.” :)

Tako je ona dozivjela karate vs. jiu-jitsu. :)))

Sad je preko ljeta upisem u taj isti dojo u ljetni kamp jednu sedmicu i tu su pored drugih dnevnih aktivnosti radili 1h ujutro karate, i 1h posle podne jiu-jitsu. I na kraju sedmice, pitam je šta joj se vise svidja (ocekujuci opet odgovor jiu-jitsu). Razmišlja ona, razmišlja i kaže „Karate!”. Meni upitnik iznad glave, reko' otkud ta promijena, zašto karate. Kaže ona meni:„Mama, karate je lakse.” Ispricam ja to sensei-u, on se smije, kaže „pa jeste, upravu je, karate je lakse.”

Neko mi vece opet kaže da su karate i balet jedno te isto. Meni opet upitnik iznad glave. Kaže:„You gotta start both with your inner peace.” I bas me onako baci u razmišljanje... Od djece se svasta može i nauciti, ako ih pazljivo slusamo.