Vesti
Sport
Celebrity
Lifestyle
Diskusije
Kuvar
Oglasi
Diskusije
:
Trudnice i mamice
+2 / -0
+2
Svijet cuda - autizam
Una33
(sanjar)
17. januar 2012. u 22.15
Drage mame,
Htjela sam da podijelim sa vama ovaj video jer je ostavio jak dojam na mene.
http://www.youtube.com/watch?v=vNZVV4Ciccg&feature=share&fb_source=message
+0 / -1
-1
-afrodita-
(♫)
18. januar 2012. u 03.55
da,vrti se po FB.
I nije mi se nešto dojmio
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
18. januar 2012. u 09.41
wow, hvala za link.
+1 / -0
+1
SarenaLazaOriginal
18. januar 2012. u 11.44
Afrodita,
Šta bi to trebalo da bude da tebe 'dojmi'?
+1 / -0
+1
Una33
(sanjar)
18. januar 2012. u 13.57
Sarena - preduhitri me sa pitanjem !
Svega ima u Bozijoj bashchi Afrodita.. ako je ovo nešto što ne ostavlja neki utisak na tebe,samo ignorisi ili postavi nešto sto tebe dojmi ..
pozdrav svima :)
+0 / -0
0
babyshamble
(sandinista)
18. januar 2012. u 14.02
kakav divan otac! ovo bi stvarno moglo da promeni sve u vezi autizma.
divan link, hvala ti una.
+0 / -0
0
anjale
18. januar 2012. u 14.48
Mnogo ti hvala na linku.
+0 / -0
0
Tina
(Nema)
18. januar 2012. u 15.18
Afrodita, komentari su ti očajni!
+0 / -1
-1
-afrodita-
(♫)
18. januar 2012. u 16.12
Haha:))
Utisak je možda ostavilo,dojam,nikako.
+0 / -0
0
out_of_control
(desno pomoćno smetalo)
18. januar 2012. u 16.32
Bas sam nešto gledala juče po svojim „bookmarks” juče pa sam ga ponovo gledala, stoji tamo još odavno, predivan video. :)
+0 / -0
0
Shomikus
(Striper u penziji)
18. januar 2012. u 17.17
Draga Una, hvala na linku. Ono sto moram da primetim ima ovde jako puno mama, kao Afrodita, koje ne prihvataju da postoje deca malo drugacija sa svim svojim vrlinama i manama. To je jako tuzno pa možda čak i bolesno.
+0 / -0
0
out_of_control
(desno pomoćno smetalo)
18. januar 2012. u 18.04
Shomi, to je ako se gleda sa jedne strane, a ako se gleda sa druge, nikom ko prica ijekavicom ili ako je (ne daj Boze) odrastao na hrvatskom govornom podrucju, ovdje nije mjesto da postira. Jer, ubacice koju „stranu” riječ, pa neće niko da razumije srz posta.
Dok je post pola na engleskom, pola na sprskom, sasvim prihvatljiv. :P
U svakom slučaju, u pitanju su već odavno isprane fore na nivou nekog djeteta iz osnovne skole, paljevina, troll. Da nas par desetina ostavi postove kao sto jesmo i ovaj put. ;)
+0 / -0
0
sharlota
(bez zanimanja)
18. januar 2012. u 19.36
dapace, mene je bas dojmio, ja ne mogu ni da zamislim spokoj koji ova djevojcica osjeca, sada kada je pronasla način da komunicira sa najbilizima i sa svijetom oko sebe.
+0 / -0
0
xjkx
(plavusa)
18. januar 2012. u 20.01
Sad je barem razumeju. Možda će bas ono pomoći da mnoga druga deca sa autizmom budu shvacena. Divan klip.
+0 / -0
0
BabyDoll_SW
18. januar 2012. u 20.02
Da, bila je vest o ovoj devojcici na TVu, pre nekih možda 6 meseci ili tako nešto.
Sad sam prvi put videla ovaj snimak...
Neverovatano snažan utisak!!!!
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
19. januar 2012. u 02.41
Hvala za link. Lijepo je vidjeti kad neko izadje iz svoje koze. Jedino me nešto zanima. Ovaj link me je naveo na ostale linkove o autisticnoj djeci. Mahom su ta djeca na izgled sasvim normalna, pricaju normalno (neki čak i nadprosjecno inteligentni), ne pokazuju neke smetnje u razvoju a ipak se nazivaju autisticnim? Ja pitam ZASTO? Koliko je onda sirok taj pojam autizma, ako je i neko malo inteligentnije dijete nazvano autisticnim?
Mislim da su prekardasili sa procjenama i da neku potpuno normalnu djecu doktori svrstavaju u autisticne. Šta je onda zapravo autizam? Možda sam i ja autisticna a ne znam. Evo neka mi neko objasni
+0 / -0
0
out_of_control
(desno pomoćno smetalo)
19. januar 2012. u 03.23
Effy, ako znaš iole engleski predlazem ti dosta googlanja posto je net pun informacija o autizmu. ;)
Postoje vjerovatno i stranice na nasem jeziku koji se bave istom temom.
Jer sve što se zna o autizmu je prilično opsirno i dosta toga novijeg datuma jer se tek zadnjih nekoliko decenija pocelo obracati malo vise paznje.
Pojam jest sirok, zato se i kaže spektar autizma, jer s njim nije sve crno ili bijelo. Naravno da se na djeci na vidi da ga imaju, jer im ne piše na celu i mnoga djeca sa autizmom su prilično funkcionalna. U dosta slučajeva su čak kao sto i sama kažeš jako inteligentna jer autizam nije uvijek pracen sa zaostalosti u intelektu nego je on u sustini stanje svijesti. Komunikacija sa drugim ljudima, interesovanja, druzenja sa drugom djecom, nacini igranja, provodjenja vremena, agresivnost u nekim slučajevima, sve se to gleda, a ne samo inteligencija.
Kriterijuma za ocjenjivanje djece ima dosta i ima čak i vise kategorija.
Za naše najmanje dijete su se uhvatili zbog kasnjenja u govoru i hodanja na prstima. Još uvijek smo na rubu dijagnoze, ali nas prate, zadnji put smo vidjeli profesionalca u decembru.
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
19. januar 2012. u 03.35
Moj stariji sin je progovorio tek sa 4 godine. Kad kažem progovorio mislim na sklapanje prostoprosirenih recenica „ mama gladan sam hoću da jedem i da mi otvoris sok”. Do tada je sve bilo na ono prosto od 4 rijeci. Nisam ga nikada vodila doktorima ali posto je isao u vrtic i tamo su imali logopeda uvijek su mi govorili da je to sve uredu, neka djeca pricaju crvenkapicu sa 2 godine a neka tek sa 4-5.
Da li to znači da bi moje dijete na zapadu dobilo dijagnozu autizma da sam ga kojim slučajem tamo vodila?
Sad je on djecak od 6 i po godina, stigao je sve svoje vrsnjake, mnogo je otvoren, prica, pjeva, recituje...apsolutno bez greške u padezima i sa cistim govorom.
Kod nas djeca koja su malo „zivlja” i nemaju mira su samo 'hiperaktivna' a na zapadu se odmah za takvu dijecu nalijepi naljepnica autizma. Ne kapiram te tamo doktore...stvarno dramatizuju.
Mogu da shvatim ako je neki zastoj u razvoju u pitanju, ali za svaku banalnost etiketirati autizam nema smisla.
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
19. januar 2012. u 03.45
Provjeravaju ti dijete jer hoda na prsticima?
Pa to rade mnoga djeca. Moja i dan danas skakucu dok setamo. Obavezno napenale konzervu ili kutiju ako je vide na asfaltu. Ni jednu rupu ne zaobidju nego obavezno preskacu. Kad ih držim za ruke skakucu ko zecevi.
Out of control, moj ti je savjet da sto manje posjecujes te „profesionalce” i da se opustis u normalnom odrastanju djeteta. Ne mogu da vjerujem stvarno.
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 04.58
Mahom su ta djeca na izgled sasvim normalna, pricaju normalno (neki čak i nadprosjecno inteligentni), ne pokazuju neke smetnje u razvoju a ipak se nazivaju autisticnim? Ja pitam ZASTO? Koliko je onda sirok taj pojam autizma, ako je i neko malo inteligentnije dijete nazvano autisticnim?
---------------
Pokazuju smetnje u razvoju, njihov razvojni tok je drugaciji od razvoja koji se smatra tipicnim i 'normalnim'. Deca sa autizmom mogu biti normalne inteligencije,čak i natprosecne, kao i ispodprosecne inteligencije, nema veze.
Ono sto je karakteristicno za njih je drugaciji način kognitivnog procesiranja i primanja senzornih informacija. Postoji problem na polju komunikacije(iako mnoga deca govore), kao i na socijalnom polju.
To je ono sto ih razlikuje od dece tipicnog razvoja kao i od druge dece koja zaostaju u razvoju (primer dece sa Daunovim sindromom ).
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 05.17
Hodanje na prstima može biti samo faza koja je sasvim normalna.
Međutim, ako pored hodanja na prstima postoje još neki drugi 'simptomi', onda se sumnja i salje na proveru.
Hodanje na prstima ne mora uvek biti znak autizma, može znaciti i da dete ima problem za stopalima, nogama, misicima, nervima, a kao sto već rekoh može biti i 'Ništa' tj. normalna faza , ali to nećemo znati dok ne proverimo.
+0 / -0
0
out_of_control
(desno pomoćno smetalo)
19. januar 2012. u 05.39
Vidim da si postirala brzo poslije mene, tako da znam da nisi poslusala moj savjet. ;)
Čitaj malo, siri znanje i misli, kao sto rekoh nije sve samo crno ili bijelo.
Imaš dvoje zdrave djece, biće hvala Bogu i treće zdravo, o takvih stvarima, znam, ne razmišljas niti te zanimaju. A bilo bi dobro, zbog ovakih osjetiljivih tema dok diskutujes sa drugim roditeljima.
Nije samo hodanje na prsticima samo hodanje na prsticima i skakutanje, za neku djecu jest, za neku nije. Kad ti neko skrene paznju, probudis se malo iz sna u kojem sanjas da je sve perfektno i onda ne vidis vise samo hodanje na prsticima nego mnoge druge znake.
Nisu ni tamo „kod nas” sva djeca savrsena, kao sto ti pricas, nego su nazalost ona kojima je trebala pomoć i dijagnoza, u velim broju su zapustena i poslata kuci jer su DRi rekli da je sve OK, da se ne bi sramotila familija. Ja sam ubjedjena da u familiji s tatine strane ima nas malo „posebnih”, najviše moj brat odskace sa mnogim svojim osobinama. Od 3. godine mu svako govori da je OK, a on i dalje tapka u mjestu. Tako da i ako moja curica bude „posebna”, Boze moj, tu smo uz nju, da joj pomognemo. Bitno mi je da znam, a ne da svaljujem neke stvari na nju da je samo te prirode da je extra nemirna, i da krivim nas da je nismo mi dobro vaspitali, naucili nekim stvarima itd...
U igri je još i CP, ali o tom po tom, još smo na putu, zasad ni jednu zvanicnu „naljepnicu” nismo dobili. :) Bilo mi lijepo da se zna na cemu smo, a vjerovatno nećemo nikad ni znati kako je krenulo. :)
Ona je nasa maskota i maza i lijepo nam je s njom ma kako da bude.
Krecemo u 4-o godisnju skolicu, WC smo savladali (jessss:), znamo brojeve do 10, skoro sva slova, crtamo od 2 godine, volimo djecu, igranje, zezanciju i svi smo s njom sasvim zadovoljni.
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
19. januar 2012. u 06.18
Outofcontrol, ja iskreno želim sve najbolje i vasoj cerki i vama i ne bih voljela da vam pronadju neku dijagnozu, nego da ste potpuno i 100 % zdravi. Ako kažeš da ste i sami zadovoljni njenim razvojem i napredovanjem, čemu onda idenje doktorima. Neki ljudi vam skrenuli paznju? Ma ko su ti ljudi i kako oni daju sebi za pravo da skrecu roditelju paznju na sopstveno dijete. Svaka majka je dovoljno intuitivna da zna i da osjeti ako nešto nije uredu...Polazim od sebe...ti ljudi koji bi mi skretali paznju za mene bi bili samo zaboravljena proslost.
Sumnjam da bi neka majka namjerno zmurila pred cinjenicama...pa svaka normalna majka ako nešto osjeti otici će strucnjaku. A tim dusebriznicima bih ja pokazala vrata.
Iskreno ti želim sve najbolje !
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
19. januar 2012. u 06.29
Evo šta na to kaže nas strucnjak za autizam Dr. Selakovic.
„Već sa godinu dana dete treba da počne da govori, sarađuje, komunicira, prati porodičnu atmosferu i da se funkcionalno igra. Nažalost, roditelji primete da nešto nije u redu tek kada dete ni sa 18 meseci ili dve godine ne progovara. Kod ove dece ugrožena je komunikacija, socijalizacija, emotivnost, govor i inteligencija. Zato ne treba dozvoliti da se ovi poremećaji razvijaju dalje i potrebno je da se što pre prepoznaju. Takvo dete treba hitno rehabilitovati timski, a u njegovom lečenju treba da učestvuju i dečji psihijatri, psiholozi, defektolozi, logopedi” ističe doktorka Selaković
Ko je to rekao da dijete mora da progovori sa godinu dana i da prica sa 2. Pa šta da kažemo za djecu koja žive u visejezicnim podnebljima. Pa ta djeca su zbunjena dibidus do 4 godine...oni shvataju ali mnogi od njih teško povezuju jesike (dok to jednog dana ne ocepi). S druge strane, šta ćemo sa djecom koja zbog eventualnog razlaza roditelja, promjene sredine, selidbe, smrti u porodici ili tome slično postanu asocijalna odnosno povuku se u sebe. Zar se i to naziva autizmom?
Ja sam se onda totalno ogrijesila od svog sina kojeg nisam vodila kod ove Selakovicke jer je dijete tek ocepilo sa 4 godine. Doduse...bio je socijalan, smijao se, igrao sa nama, pokazivao je neke druge talente, ali govor je kaskao. Ko je sad ovde lud a ko zbunjen?
Ne znam brate, ali meni se sve čini da ovi doktori vole da od misa naprave slona kako bi skrenuli paznju na sebe, svoju profesiju, svoju licnost i tome slično.
Naslusala sam se ja prica da su pogresno dijagnostikovali neku djecu autizmom i da su se ti roditelji posle bunili. Zato i pricam ovo sve sto pricam.
Ako je nešto cinjenica i opravdano, onda OK, ali ako od neke sitnice napravimo gomilu prica i teorija meni to stvarno ide na zivce.
agrrrrrrrrrr šta mi je danas, bas me ovaj autizam pomamio :-)
+0 / -0
0
babyshamble
(sandinista)
19. januar 2012. u 06.30
poznajem devojku iz engleske, koja ima 24 godine i 80% vremena hoda na prstima.
ima blazi oblik autizma, ali je to znak koji se kod njih ne preraste, nego je ostao s njom, a tako je hodala i kao mala.
iz tog razloga se vrse kontrole sa drugim simptomima.
inače divna devojka, high-functionality oblik ima iz tog spektra, snaja je našim prijateljima.
(apsolutno tačno sto je gore neko rekao kako su kod nas 'naizgled' svi 'normalni'. naizgled, jer disabled ljude ne vidjamo, izolovani su od drustva i sistema, a po zapadu ih vidjamo svaki dan na raznim radnim mestima, u transportu, kolicima mogu svuda, a kod nas ni iz stana).
+0 / -0
0
babyshamble
(sandinista)
19. januar 2012. u 06.35
effie,
lupetas kao maksim. ne radi se iskljucivo ni o govoru ni o hodanju na prstima, to je često kod mnoge dece, nego su to prvi, upadljivi simptomi, koji bi morali da se prekontrolisu, jer mnogo znaci kada se na vreme izvrsi dijagnoza, kad kažem na vreme' sto ranije to bolje.
kod autizma se uvek radi o spletu raznih simptoma.
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 10.35
Efi, ajde, molim te, reci mi gde si procitala da deca koja zbog stresa postanu asocijalna i povuku se u sebe dobiju dijagnozu autizam? Povlacenje u sebe usled stresa je psiholoski problem i slučaj za psihologa (ako je potrebno), a ne defektologa. Autizam je nešto drugo, već ti je objašnjeno kako, kada i zašto se posumnja na autizam. Što se tiče nemirnog deteta, da bi dobio dg autizam ili adhd nije dovoljno da bude samo nemirno. Moraju da postoje i ostali kognitivni, motorni i emocionalni indikatori.
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 10.43
Sumnjam da bi neka majka namjerno zmurila pred cinjenicama...
-----------------
Iznenadila bi se koliko je to česta pojava. Ko nije u kozi tih roditelja ne može da ih razume, daleko bilo.
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
19. januar 2012. u 10.57
Drage mame,
Drago mi je da je video pokrenuo diskusiju i natjerao na razmišljanje.Odlično !
Jako je bitno da se mogu razmijeniti informacije, jer prava informacija je ono sto ti daje snagu i pokrece.Moje iskustvo kaže da mi ni jedan ljekar nije rekao ono sto su mi neke divne mame savjetovale, recimo SLO - hvala joj do neba na svakom savjetu i podrsci koju mi je dala !!
Hvala i svima vama jer sve uvijek pazljivo čitam - ovo je neobjavljena enciklopedija :)
Što se tiče podijeljenih mišljenja o razvoju djece i toga kad i kako stvari trebaju da se pokrenu - tu stvari jesu individualne , ali da se ne lažemo - svaka majka zna i osjeti kad nešto NIJE u redu.
Meni nije trebao niko ništa reci , kad bih posmatrala svoje dijete kad radi jednu običnu stvar , osjecala sam da tu nešto fali !jednostavno, način na koji je radio stvari mi je izgledalo kao isprekidana filsmka traka, ide film, i dalje kontas radnju ali si propustio puno recenica između i puno vaznih trenutaka! I naravno, onda krenes da kopas i trazis informacije .
Sa starijim djetetom je emotivna inteligencija kaskala, ali je sve ostalo bilo u redu.Govorili su mi da ima adhd, da je spor i nezaiteresovan, ali nisam hajala za to - znala milion posto da mi je dijete u redu .Trebao mu je sport,aktivnost koja ga motivise da se izduva i napuni mentalne baterije i onda je bio super ..
Sa mladjim je iskustvo bilo skroz drugacije.. ni danas nisam sigurna koliko razumije stvari, nekad mi se čini da ima potencijala mnogo vise , a nekada se jako plasim šta će biti sa njim u buducnosti ( znam da ovako ne smijem da mislim, ali hajde kaži to jednoj majci koja želi da joj dijete bude samostalno jednog dana).Ima 4 godine, i dalje ne prica, nekad ništa ne razumije, a nekad je dijete sa potencijalom.
Tapkamo u mjestu sa dijagnozom i cekamo na razvoj situacije sto me jako frustrira jer gubimo vrijeme , nazalost.Ovaj period je jako važan..
Drage mame,pišite, pricajte svoja iskutva,jako puno pomaze :)
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
19. januar 2012. u 11.06
Effi, jesi se ogresila o dete ako je imao teskoce u govoru a ti ga nigde nisi odvela. Po meni, to je roditeljska duznost i treba da bude jača od predrasuda, „sramote” i ko zna kojih još razloga zbog kojih roditelji u Srbiji/CG/BiH ne vode na blagovremenu intervenciju.
Mislim da se sa razvojem institucija koje se bave ovom problematikom pomalo menja svest o ovom problemu.
Tačno je da se u Srbiji deca sa problemima u razvoju kriju i ne izvode napolje i time stvara utisak da takve dece „nema kod nas”
Out, ovo mi se svidja sto si napisala
„Čitaj malo, siri znanje i misli, kao sto rekoh nije sve samo crno ili bijelo.
Imaš dvoje zdrave djece, biće hvala Bogu i treće zdravo, o takvih stvarima, znam, ne razmišljas niti te zanimaju. A bilo bi dobro, zbog ovakih osjetiljivih tema dok diskutujes sa drugim roditeljima.”
U ovom svetu i veku glupo je biti neinformisan i još to isticati na ovim osetljivim temama.
Inače, sto puta sam se uverila da roditelji koji imaju sasvim tipicnu decu u vecini slučajeva ne razumeju one cija deca imaju bilo kakvih razvojnih problema. Reakcije su od neznanja, preko kritike, do „izbegavanja”, tj. bega od nepoznatog.
Srbija treba da izadje iz prošlog veka i kad je ova tematika u pitanju i malo smanji predrasude i otvori svoje vidike.
Effi, što se tiče pogresnih i preteranih dijagnoza, kao sto su svi rekli, spektar autizma je jako sirok, i normalno je da dolazi do prospusta. Takođe je tačno da su kriterijumi za reagovanje na netipican razvoj deteta stroziji u Americi pa možda i drugde na zapadu nego u Srbiji.
Ja smatram da svaki roditelj ima duznost da se udubi u problem svog deteta i da ga realno sagleda i pokusa da mu nadje odgovarajucu pomoć, a to je dugotrajan proces, nikako jedan trenutak i jedna odluka.
+0 / -0
0
Teogopa
(HECTBAPHA)
19. januar 2012. u 11.33
ma najveci je problem što se svi ti poremecaji u kongitivnom i socijalnom domenu smatraju bolestima i sramotom. Pogotovo decu koja su high functioning na spektru autisma. Njih treba prihvatiti kao sebi ravne i sasvim „normalne” uslovno receno jer šta je ustvari normalno. Njhova svest malo drugacije povezuje infomracije, drugacije ih processuje, što ne znaci ni da su ludi niti extremno bolesni. To što se kod nas na sve to gleda kao na cudo, i sto deca od etiketa mogu da postanu asocijalna, to me uopste ne cudi. bez obizra na to i sto je dete na spektru ili sto je add, adhd, ili sa već, detetu treba pomoći da razvije svoje kvalitete sto vise može i da mu se pomogne da bi ih nedostatci manje mucili. Treba ih usmeriti da sve grade pocesvi na svojim kvalitetima a ne da se fokusiraju na svoje, uslovno receno' mane. jer svi ih imamo
I što se tiče dijagnoze effi, postoji mnogo vise simptoma od hodanja na prstima i kasnog govora. Sin moje rodice je progovorio sa 3 i sad sa 4 ne prica ni blizu kao sto je pricao moj sin u to vreme, ali 100% nije na spktru. Sve zavisi od okolike, koliko se sa detetom prica, koliko je dete zainteresovano, da li jednostavno „povuceniji.” Nije iskljuceno da su pogresne dijagnoze date deci, toga je bilo i biće, ali najgore je kad roditelji nisu u stanju da prihvate svoju decu onakvom kakva su, nego na sve nacine pokusaju da nadju taj quick fix i da ih poprave da bi se uklopili u socijalne norme.
I moja deca, pogotovo mladji su posebni, i ovako od oka mogu da mu dam dijagnozu, ne treba mi doktor. Ali suprug i ja smo prihvatili da je to naše dete, i iz dana u dan ponavljamo ispravljamo, ucimo ga na primerima kako treba da se ponasa. On će uvek biti malo drugaciji od drugih, ali ja sam s njim nasla taktiku, kako za ponasanje kod kuce, tako i za ucenje ponasanja na drugim mestima. Nismo svi ni prosecne niti natprosecne intelegencije, nismo svi nadareni za ovo ili oni, a neko na zalost i manje od toga. Detetu treba pomoći da maximalno iskoristi svoje potencijale šta god oni bili i pomoći mu da bude srećan, šta god da je njihova definicija sreće, ali njihova, a ne nasa :)
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
19. januar 2012. u 11.55
ja se nešto trudim da izbegavam ovakve diskusije zato što svako ima svoje mišljenje i iskustvo i to je sasvim okej. ali eto osecam obavezu zbog une da opet komentarisem. moje iskustvo je uzasno negativno sa raznim vrstama „pomoći i dijagnoza”. doduse moje iskustvo je americko.
una za govor ti preporucujem Vladu Plecevica (privatni defektolog) ako si u Bg. On radi sa mojim detetom, radio je sa braticem (on isto ni mama nije progovorio do 4, Vlada ga je sredio do skole), radi sa cerkom moje drugarice.
inače menjaj pristupe dok ne nadjes ono sto radi, ne plasi se i ne daj da tio kažu pa „pa dobro polako”. oni NE ZNAJU gomilu stvari (što se vidi iz videa) i ne mogu da znaju posto ima svakakvih problema. guraj da nadjes ono sto tvom detetu odgovara (prepoznaces odmah).
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 11.55
Outofcontrol, ja iskreno želim sve najbolje i vasoj cerki i vama i ne bih voljela da vam pronadju neku dijagnozu, nego da ste potpuno i 100 % zdravi.
____________
Efi, devojcica nije bolesna. Odstupanje od tipicnog razvoja nije bolest.
Ne znam da li znaš, ali ni autizam nije bolest. To je stanje.
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
19. januar 2012. u 12.54
Ciba, hvala ti na informaciji i, iako meni ne može da pomogne jer sam u Kanadi, proslijedicu je onom kome može puno da znaci :) Super !
Ja imam problem da nađemdobrog logopeda koji nije samo knjishki tip, već zna da radi sa djecom, zna da pristupi i jako frustriranom djetetu podjednako kao i djetetu bez ikakvih „kocnica” ..
Jako mi je zao kad čujem za stav prema djeci koja su drugacija na našim prostorima. Pricam skoro sa mojom mamom ,koja ima stav da ne voli da dijeli probleme mog djeteta ni sa kim. Ja se ne slazem sa tim stavom,ali ona kaže da je jako nervira kad spomene nešto osobi sa kojom prica i dobije reakciju - „ Boze sacuvaj, nedaj Boze nikom ” popraceno oni pupu .. razumijem je onda, jer vidim da postoji stav da ako problem ignorises, on će nestati sam od sebe.Postoji strah od bilo čega sto je drugacije, manje uobicajeno i „normalno” za naše uslove, a u stvari strah od osude i izolovanosti.Svi žele da pripadaju „dobroj”,„pametnoj”,„cool” grupi i to je nešto sto je u ljudskoj prirodi.
Cesto sam se pitala da li bih ja mislila kako mislim da nemam dijete kao sto je moje.Želim da mislim da bih bila ista jer prije svega djecu obozavam. Ali se nikad ne zna.
Zato ljudima teeba pomoći da razmišljaju drugacije, da otvore „prozorcice” u svojoj svijesti i ne treba se ljutiti na drugacije rekacije ma kako bile teske ( a nekad su strasne ).Meni treba milion svjetlosnih godina da zaboravim komentare nekih ljudi na racun svog djeteta.. uvijek pomislim - pa kako ima srca tako nešto da kaže ??
Idemo dalje...
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 15.58
Tapkamo u mjestu sa dijagnozom i cekamo na razvoj situacije sto me jako frustrira jer gubimo vrijeme , nazalost.Ovaj period je jako važan..
------------
Nisam bas najbolje razumela ovo.
Gubite vreme cekajuci...šta? Dijagnozu?
Ako je tako, ne znam da li tamo gde se nelazis imate opciju da se ukljucite u tretman/rehabilitaciju i dok cekate dijagnozu, tako da necete gubiti vreme. Ukljucivanje u tretman bez obzira koju god dg imate ne može da vam odmogne, naprotiv.
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 15.59
* nalazis
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
19. januar 2012. u 16.53
Video je divan. Na mene je ostavio veliki utisak, i po meni je ovo vece cudo nego da sam vidjela slijepca koji je iznenada progledao.
Ne mogu ni da zamislim osjecaj koji ima ovo dijete, niti osjecaj koji imaju njeni roditelji. A sve uz pomoć jedne obične testature koja joj je bila na dohvat ruke cijelog njenog zivota. Čega li bi se tek svi u porodici postedjeli da su ovo uspjeli shvatiti i uraditi 6-7 godina ranije, samo o tome mislim.
Prekrasan video, zaista.
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
19. januar 2012. u 17.01
Gala je jako lijepo objasnila sve, covjek treba dobro poznavati sam poremecaj autizma, da bi mu dosta stvari bile jasne. Ali odlično razumijem Effi, mislim da bih i ja tako razmišljala da nisam prošla ovo sto sam prošla.
Dijagnostikovanje autizma je i dalje jako teško, čak i ljudima kojima je to struka, ukoliko on nije izrazen i extreman. Problem je u tome sto su simptomi vrlo obični,i teško ih je razdvojiti od istih takvih stvari koje rade i neurotipicna djeca. A pored toga, kada je dijete malo, niko ne može da kaže koliki je zaista njegov poremecaj i koliko će dijete biti sposobno/nesposobno da neke probleme samo od sebe prevazidje.
Zbog toga se dijete ukljucuje u ranu intervenciju, da bi se problemi, ukoliko bi se kasnije razvijali i pojavljivali novi simptomi, sto prije adresirali. Te terapije ne bi trebale da stete, ukoliko se pravilno sprovode i ukoliko dijete voli terapeuta.
S druge strane, slozila bih se da ima mnogo pretjerivanja oko cijelog ovog problema, pogotovo ovdje u Americi. Ali ovdje je sve biznis i neko od toga zaradjuje novac, pa tako i rad sa djecom sa posebnim potrebama nerijetko ima materijalne interese u pozadini.
Sa ovim svojim iskustvom, kada bih imala dijete koje je visokofunkcionalno, samo malo „cudno”, ne bih ga tjerala da ide ni na jednu terapiju koju ne voli, i na kojoj mu nije lijepo. Pustila bih ga da bude onakav kakav jeste i da se njegova priroda i možda neki potencijali sami ispoljavaju. Ali ja spadam u mame koje ne bi tjerale ni ostalu djecu da se muce i uce ono sto nikako ne vole, pa možda nisam mjerodavna. Ukoliko bi mi dijete bilo nisko funkcionalno, učinila bih sve da mu omogućim sve moguće terapije koje postoje, a onda bih se zadrzala samo na onima u kojima se dijete osjeca ugodno i zadovoljno, pa makar one davale i neznatno sporije i manje rezultate. Tako sad zapravo i radim.
Trebalo bi da je istina da roditelj najbolje zna šta je dobro za dijete, ali najcesce nije tako, bar ne u samom početku borbe sa dijagnozom. To je nova oblast i za roditelja,i mnogi se ne snadju ili čak potonu. NIje samo dijete ono oko čega se brine, i dalje postoji zivot koji tece, treba raditi, zaradjivati za zivot, brinuti o ostaloj djeci ako ih ima, sacuvati i svoje zdravlje, pozitivan stav prema zivotu, brak, prijatelje...Ima tu previse stvari koje se preko noći sa samo jednom dijagnozom, sruce na glavu porodice. Statistike kažu da se 85% brakova raspadne u prve dvije godine nakon dobijanja dijagnoze. Sve je to mnogo teško.
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
19. januar 2012. u 17.06
Gala, u pravu si i tako i treba da se razmišlja.Mi već jesmo nešto učinili ,ali to nije dovoljno.
On ide u skolicu , 2.5 sata dnevno gdje ima OT, logopeda, psihologa i fizioterapiju.Mjedjutim, to nije dovoljno jer proporcija nastavnik/dijete je 5:19 i dobiju jako malo jedan-na-jedan vremena.Njemu treba logoped non-stop i rad i samo rad.
Dobiti nešto sto je curice uspjela, zahtijeva jako puno upornosti i poznavanja sistema, a tako i sreće. Ja neću odustati ali mi fale informacije jer postoje ogromne razlike od provincije do provincije. Ja sam u Alberti/Kanada i ovdje i recimo u B.C.-ju postoje velike razlike.
Prvi korak ka dobijaju bilo kakve pomoći od države u vidu programa, skolice jer dijagnoza. Bez toga sve moras sam pa po principu, koliko para , toliko muzike.
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
19. januar 2012. u 17.18
...
„Trebalo bi da je istina da roditelj najbolje zna šta je dobro za dijete, ali najcesce nije tako, bar ne u samom početku borbe sa dijagnozom. To je nova oblast i za roditelja,i mnogi se ne snadju ili čak potonu. NIje samo dijete ono oko čega se brine, i dalje postoji zivot koji tece, treba raditi, zaradjivati za zivot, brinuti o ostaloj djeci ako ih ima, sacuvati i svoje zdravlje, pozitivan stav prema zivotu, brak, prijatelje...Ima tu previse stvari koje se preko noći sa samo jednom dijagnozom, sruce na glavu porodice. Statistike kažu da se 85% brakova raspadne u prve dvije godine nakon dobijanja dijagnoze. Sve je to mnogo teško.”
**************************************
Curice, bas sam neki dan nasla divan clanak o ovom. I procitala dosta komentara od ljudi koji su zivjeli te price. Neke jako tuzne, neke predivne. Vecina njih je rekla - kako da odustanem od svog djeteta,bas kao sto je rekao tata u video koji sam postavila.Ali bilo je i onih koji su rekli - ja nisam bio dovoljno jak za to i moja žena i ja samo se razveli :( Probacu da nađemi postavim ga ovdje.Bas me pafnuo !
Mislim da je ovo sto si navela gore, jako, jako, jako važno i ljudi nisu ni svjesni gdje to može da ih odvede ,ako ne izbalansiraju svoj zivot dobro. Mislim da je prvo bitno prihvatiti situaciju u kojoj su, jer samo tako mogu da idu naprijed.
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
19. januar 2012. u 17.28
MOžeš li da nadjes privatnog psihologa koji bi ti dao dijagnozu? Mi smo tako uradili čim smo se preselili u USA. Nasli smo agenciju koja nam je to finansirala, jer je ta evaluacija bila nešto preko $6000.
I da li bi ta tvoja BC prihvatila dijagnozu iz druge zemlje, npr Srbije, Bosne, Hrvatske, Bugarske? Raspitaj se to, obavezno. Kažeš da se dijete osjeca bolje na jeziku koji govore roditelji, pa ste se zbog toga odlucili da uradite evaluaciju tamo. Na evaluaciju možeš cekati sve do polaska u skolu, jer tad je obavezna, a do tada se svi prave ludi i razvlace te.
Ima puno rupa u zakonu, u svaku zaviri, pa vidi da li možeš da se provuces. Trazi da čitaš zakon, trazi od ljudi koji rade za tebe neka ti daju ono po cemu oni rade i koje propise sprovode.
Ja sam tražila zakone i za evaluacije i za boravak djece u skoli, i naravno, za famozni MedicAid (od kojeg sam luda), pa onda citala i tražila rupe kroz koje smo mogli proći
Imaju i agencije koje to rade, i nije loše ići preko njih, ali se ne smijes potpuno osloniti samo na njihov rad. Zapravo, vise je to kod nas licilo da sam ja njima govorila šta bi trebalo da se radi i koga da kontaktiraju, pa onda one to odradjivale. Cure sa kojima smo mi saradjivali su bile divne i predusretljive, ali to je njima ipak samo posao i stace na prvoj prepreci i onda cekati dok se prepreka sama ukloni, sto može biti nikada. Zbog toga je jako važno da se sama ukljucis i da tačno znaš put koji treba da prođes, a njih samo koristis kao autoritet da to i odradjuju.
Uspjeces, sigurna sam, samo se tome posveti malo vise. I budi dosadna.
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 17.28
Curice, već sam ti rekla ali da ponovim mnogo mi je drago jer si uspela da dobijes državno osiguranje :))
Una, da li postoji kod vas postoji mogućnost da uzimate privatnog logopeda/psihologa, da ne moras da zavisis od skole.
Ne znam kako to ide kod vas. Pade mi na pamet koliko naših ljudi ima u Kanadi koji su izbegli, pa mopra da je neko od njih defektolog/logoped, da li bi moglo nešto da se sredi da dolazi kod vas privatno dok ne uspes da dobijes od države pomoć?
Možda lupam bezveze, ali pade mi ovo na pamet, a ne znam kako to u Kanadi funkcionise?
+0 / -0
0
Teogopa
(HECTBAPHA)
19. januar 2012. u 17.32
cirice drago mi je da si uspela da dobijes medicaid, znam koliko to vrata otvara. Imacete pristupa mnogo vecem broju usluga i pomoći za svoju decu. Iskreno se radujem da si uspela.
bas kao sto sam govorila i pre o ovoj temi. U USA je sistem dobar, samo ga treba poznavati i jako dugo se boriti da bi nešto dobio. Ni malo laka borba ali svakako isplatno.
Srećno :)
+0 / -0
0
Gala06
(......)
19. januar 2012. u 17.44
Curice, pisale smo u isto vreme:)))
+0 / -0
0
svirena
(teaser)
19. januar 2012. u 17.52
svaka cast curice na istrajnosti, velika je to stvar. sjecam se nekih tvojih ranijih postova, imalo se stosta nauciti iz njih. još jednom čestitam hrabra majko.
a za ovo 'U USA je sistem dobar, samo ga treba poznavati i jako dugo se boriti da bi nešto dobio.' mogu samo da kažem da ove stavke ne mogu da se nadju u jednoj recenici zajedno. ako se neko tako oteglio da bi dobio ono sto je ljudski, humano i normalno da dobije u jednoj razvijenoj zemlji, onda bih se usudila reći da sistem nije dobar, već komplikovan, nepredustretljiv i okrutan prema korisnicima kojima je i namijenjen.
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
19. januar 2012. u 18.01
una, bojim se da dok zavrsis svu papirologiju dosta vremena prođe. a privatno ići je jako skupo: u americi je oko 50 min preko 150$. u srbiji su te stvari mnogo jeftinije.
a jel znaš šta logoped radi sa njim, mislim možeš da naucis princip pa da radis kuci ti sa njim. to je ako si zadovoljna sa njihovim radom.
moj sin je imao gomilu tih servisa koji apsolutno ništa nisu doneli iako su bili 1na1. mi smo i isli privatno na par razlicitih terapija i generalno ako prisustvujes, shvatis princip pa možeš i sam da radis.
u međuvremenu imaju dobre stepbystep knjige koje objašnjavaju kako da radis na jeziku kroz svakodnevne aktivnosti.
it takes two to talk
more than words
stvarno su odlične za decu u tom početnom razvoju govora.
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
19. januar 2012. u 18.08
zaborvaih, una ako su ti te knjige skupe da kupis, mogu da ti posaljem moje.
+0 / -0
0
Teogopa
(HECTBAPHA)
19. januar 2012. u 20.03
svirena
zamisli da je lako i brzo...znaš koliko bi ljudi to tako brzo dobilo, pre nego sto drugi padnu sa liste...znaš kako bi se fondovi i budzeti brzo iscrpili, pa onda ne bi postojalo ništa ni za koga.To je s namerom napravljeno nedostupno, ali opcijapostoji milion.
To ti je kao onaj automated system kad zoves kreditne kompanije.Dok ti press one, press two, ubaci broj kartice, ubaci zip code, thank you for calling our next available representative will be with you shortly...blah blah, to daje vremena onima koji odgovaraju na pozive da usluže musteriju, a da vreme cistog cekanja (po kojem su kompanije btw vrednovane u tom svetu) bude sto krace.Kad bi odgovarali an pozive bez tog sistema jednoj prosecnoj banci bi u svakom trenutku trebalo preko 2000 radnika da vreme cekanja za musteriju bude krace od 10min.
Tako i ovo, proces je dug i tezak, i ne tako pristupacan, da bi se lakse eliminisali oni kojima nije potrebno, oni kojima možda nije potrebno toliko (na zalost), da bi bilo dovoljno za one kojima je stvarno potrebno.Nije fer, ali veruj mi bolji je nego u vecini drugih zemalja u svetu
+0 / -0
0
SarenaLazaOriginal
19. januar 2012. u 20.33
Teodora,
Ni u curicinom slučaju (ma koliko ona bila moj idol) nije pitanje znanja i upornosti već i dokaz primanja (a to je druga prica). Curicu obozavam, a zna ona. Mislim da je žena zmaj, da izvrda gdje ni burgija izvrdat ne može. Pametna, uporna, svasta može, svasta zna. Al' i njen slučaj nije pitanje upornosti i znanja.
Znaci ako imaš bilo kakva 'normalna' primanja, možeš da se slikas. Moras da si na rubu egsistencije da dobijes nešto ovako (ili da imaš vise sreće nego icega drugog u zivotu).
Curica hvala Bogu nije u toj situaciji, nije na rubu egsistencije ni u kom slučaju al' na papiru je vise tako nego sto je 'normalno'. Ja mogu da se slikam na papiru - nikog nije briga koliki procenat naših primanje ode za brigu djeteta.
Još uvijek se ni malo ne slazem sa tvojim tvrdnjama da se ovde 'može' ako znaš i ako si uporan. Nije istina ma koliko bih ja zarko, zarko zeljela da jeste.
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
19. januar 2012. u 20.41
Curice -odlicni prijedlozi ,svaka ti je zlatna :) Nisam sigurna na kakve agencije mislis i ne znam da li tako nešto postoji u Kanadi.Meni predstoji da sve platim iz svog dzepa ili cekam mjesecima na nekog psihologa.Uzasno sve sporo ide.
Vidim da si stvarno prošla sto bi nas narod rekao„ kroz iglene ushi ” i naucila sve sama i divim ti se !
Gala - Ljetos smo imali logopeda, ženu kojoj smo mi isli nakon napornog dana i stvarno ni dokle nismo dosli. Jedva nas je primila i to samo zato sto su joj stalni klijenti bili na raspustu.Iz njenog sistema rada sam jedino skontala da je sistem ponavljanja rijeci i naglasavanja svega sto radi tipa - ovo je crveni kamion ( dok se on igra sa njim ).Nikako nije islo, bio je uzasno frustriran i onda je dva puta imao fras dok je radio sa njom.Nije znala sa njim , nekako joj je nedostajalo nešto ,a on je tip ako se ne znaš smijati, zavrsio si saradnju sa njim :) Teta bila jako ozbiljna i suhoparna ..
Ciba - Hvala za knjige,narucicu ovdje,covjek i ne zna koliko može da nauci iz takvih stvari, a u svakom slučaju hvala na ponudi :) Srce si.
Kazite mi iz vaseg iskustva, da li postoji neka sema po kojoj radite/komunicirate sa djecom?Koji način se pokazao najefikasnijim a da nije izazivao frustriranost.
Hvala vam svima:)
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
19. januar 2012. u 21.20
una, to je i naše iskustvo. nazalost ti terapeuti ovde imaju svako svoj spreadsheet (podsecaju me na algoritam) i prate i u fazonu su pa dobro sledećih 10 godina ćemo ovako. nazalost svi oni traže evaluaciju prvo pa onda još 2-3 meseca dok ne vidis da to nigde ne ide. sve u svemu izmaltretiras se i ti i dete ode 2-3000$.
mi smo bili na nekoj playbased therapiji (
http://www.cawn-krantz.com/
) koja je kao prva alternativa za ABA (pretpostavljam da je to ta teta radila ako mu je davala nagrade). mom sinu ne odgovara play based bas zbog igre i interaktivnosti ali možda tvo bude odgovaralo ako nadjes sličan program.
ne znam kako tvoje dete uci, moje mora samo da skopca, znaci pokazem kako i ne forsiram, on brlja brlja i onda odjednom skopca sam.
evo primera skoro smo naucili da vezujemo pertle. svaki dan bi vezivao 5 puta, (ukupno 5min mora da traje kratko), ja mu pomazem. u početku ništa, onda nauci prvi deo pa mislim nikad neće skopcati i onda odjednom sam sve. bicikl na 2 tocka je naucio za 7 dana a pertle za 2 meseca. srećom ja sam tvrdoglava kao magare.
ima i fora da recimo i dalje ne zna da nauci da nacrta trougao da ne dize ruku sa papira. zna da ga nacrta kao 3 linije ali nikako odjednom. njegova OT nije htela da ga uci slova dok ne savlada figure i niju uopste uocila da je to problem. hoću da kažem probaj 2-3 nacina da vidis dal ima negde blok.
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
19. januar 2012. u 21.27
još jedna stvar: ako hoćeš da se ne frustrira navikni ga da svaki da ima tu aktvnost. jednostavno svaki dan posle rucka 10 min ovoga ili onoga. moje dete se buni ali mnogo manje kad uvedemo to kao stalnu stvar (iako nije zavisnik od strukture uopste). plus mi se ne damo omesti, kod nas je pravilo šta mora da se radi, mora se.
+0 / -0
0
Teogopa
(HECTBAPHA)
19. januar 2012. u 21.42
možda ja zaista gledam na stvari iz drugacije perspektive, jer ne znam onda ko placa sve to za hiljade i hiljade dece s kojima radimo moje kolege, saradnici i ja. Što se tiče primanja, tu si u pravu, ali ni to nije iskljucivo. U nasem slučaju za in-home support, samohrana majka (zaradjuje oko 70 000-80 000 doll godisnje a samo su njih dve u kuci), placala bi oko 130 doll mesecno, na osnovu sliding scale, koju je odobrio county. Ostatak placa county. ne znam zaista SLO kakav je sistem u tvojoj državi, ali da je za one sa većim primanjima teze, to je istina, ali da bas ništa ne postoji to me zaista iznenadjuje, jer u mom ovako malom county-ju postoji bar 2-3 opcije za pomoć u kuci ili dnevni boravak u partial hospitalization (gde su ukljucene skola i terapija). bas mi je zao.
+0 / -0
0
Teogopa
(HECTBAPHA)
19. januar 2012. u 21.50
zaboravila sam još da napisem, ako si kojim slučajem preporucen ovom mom wraparound teamu, i ne kvalifikujes se za neke od ovih „popusta” ovaj program ima svoj fund koji za familije ukljucene u njega može da finansira bilo koju vrstu pomoći preporucenu od strane tima. Ovaj program finansira grupa koja se zove commuity resource, sastavljenja od mental health boarda, dd departmana i CPS-a. Ti departmani su izdvojili iz svog budzeta novac da se pomogne familijama koje imaju decu sa posebnim potrebama, a ne kvalifikuju se ni za jednu drugu vrstu pomoći. Ali moras da budes u ovom programu u koji se ulazi na osvnovu preporuke nekoga ko radi sa detetom, ili se možeš „preporuciti” i sam. Još nikad niko nije odbijen iz programa. Gledala sam da li kod tebe postoji ovaj program i a zalost ne :(
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
19. januar 2012. u 21.58
Samo da ispisem još ovo dok nisam zaspala.
Nisi ti, SLO, mene skontala. Tu opciju sa niskim primanjima sam pokusavala da izmuvam kad smo tek dosli i nismo imali zelenu kartu, pa nisam ni imala pravo da apliciram za ovo sto smo sad dobili.
Opciju sa niskim prihodom su nas odmah odbili(koliko god smo ih pokusali umanjiti), jer traže da prihod porodice od 4 clana ne bude veci od 1350$ mjesecno. To je možda moguće za neke Alabama ili Dzordzija države, ali u NYC jednostavno niko nema tako mala primanja. Sa tim ovdje ne možeš ni hranu da obezbijedis za porodicu.
POred toga za tu opciju sa niskim primanjima moras svake godine da apliciras, sto znači da te automatski skinu sa liste čim ti prihod predje taj minimum. Tu, nazalost, nismo profitirali ni sa jednom jedinom terapijom.
Ovo sto smo mi dobili je MedicAid WAIVER, zasniva se na djecijoj nesposobnosti, bez obzira na to koliki su nasi prihodi. Sva djeca u njihovom razredu koja to imaju imaju i roditelje milionere, pa su opet dobili. Važno je da dijete nema nikakav novac na svoje ime. Ovo se zasniva na disabilitiju i traje onoliko dugo koliko je dijete nesposobno. U nasem slučaju do kraja zivota. Preduslov za to su bezbrojne evaluacije, tone popunjenih papira, pet stotina ljudi sa kojima se kontaktiralo itd...I svi su mi rekli da i njima proces odnese 2-3 godine.
Slozicu se i sa Teodorom i sa SLO. Istina jeste da svasta postoji i da svasta ima na ovom kontinentu, ali doći do toga je GOTOVO NEmogućE. SLO je u pravu. Meni se često cinilo da je to sve smišljeno samo da bi nekome napravilo radno mjesto, a rezultati tog rada ni ne postoje.
Una, agencija koja je meni to radila je ustvari In Home Service za odrasle sa autizmom koja ima svoje MSC (MedicAid Service Coordinators). To su ljudi kojima je posao samo da obezbijede MedicAid za one koji će da budu u njihovom centru, i koji do 21ve godine nisu uspjeli da ga dobiju. Buduci da se zakon mijenja svaki dan, oni se samo time i bave-aplikacijama, formularima, potrebnim papirima. Sam bi svako bio izgubljen. I treba mnogo sreće, naročito da se dopadnes ljudima koji te intervjuisu, jer ako oni odluce da te ne puste dalje...
Ako krenes tim putem slobodno mi se javi, ja ću ti sve ispricati kako smo mi prolazili i sa kim smo kontaktirali.
Meni je Sanja puno pomogla sa tim, jer i njen djecak ima MedicAid Waiver, pa ona odlično zna proceduru, iako smo u razlicitim državama.
Eto, ljubim vas sad sviju i laka vam noć.
+0 / -0
0
Teogopa
(HECTBAPHA)
19. januar 2012. u 22.15
to je ono sto ja nikako ne mogu da razumem. kako to da SLO sin ne može da dobije disability ili SSI. To nema nikakve veze sa primanjima roditelja nego sa nivoom disability-ja deteta. Takođe i DD services nemaju veze sa roditeljima nego sa tim koliko je dete mentalno ili fizicki ometeno u razvoju. Wiver od DD departmana je teško dobiti, ali postoji čitav niz razlicitih usluga koje dd departman nudi dok se ceka na waiver. Cekanje može da traje i do 5 godna, ali u međuvremenu postoji mnogo drugih stvari u kojima pomazu. Doduse to ne znaci kesh na ruke, ali znaci placene terapije, placeni kampovi, skola...Znam da je DD državni odbor i da može da varira od države do države, ali ipak...
Ziasta ne mogu da verujem da vi SLO nikad ni odkoga niste dobili ni jednu besplatnu uslugu, nit pomoć za bilo šta u vesi sa sinom. Setila sam se pre neki dan gde živis, i zaista ne mogu da verujem da ne postoji ama bas ništa.
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
19. januar 2012. u 22.22
Una, ja sam ti davno na jednoj drugoj temi pisala da je logoped po meni mnogo bitan. Zaboravila sam koliko tvoj sin ima godina i u cemu je tačno problem. Moj sin je kasno i teško progovorio, ali ja sam se trudila koliko sam mogla da svake godine provedem određeni period u Srbiji i tamo dobila pomoć na njegovom maternjem jeziku.
Smatram da mu je svakodnevni rad (ovde je naglasak na svakodnevni) i početku mnogo znacio, a u Americi to zaista ne bi mogla da platim, niti bi imalo efekta na (tada) stranom jeziku. Ova ideja sto je Gala06 iznela da potrazis nekog našeg logopeda i Kanadi uopste nije losa.
Recimo, Pavlov prvi logoped je žena koja je živela u San Diegu pa se kasnije vratila u Srbiju.
Sve najbolje i želim ti da sto pre pronadjete terapiju koja tvom decaku odgovara
+0 / -0
0
Sanja1313
(autizam)
19. januar 2012. u 22.38
Joj,ja se već satima suzdržavam da se ne javim na ovu temu,jer sam debelo povucena za jezik, da ne napisem nešto onako otresito,pa ću se drzati NEUTRALNE tematike znavana zdravstveno osiguranje u USA za osobe sa autizmom.
Po,americkom Federalnom zakonu, postoje 3 nacina da se dodje do državnog osiguranja:
1. Klasican Medicaid a preduslovi za kvalifikaciju su dijagnoza i porodicni prihodi
2. Medicaid Waiver- preduslovi su da dijete ima dijagnozu i da,na svom imenu, nema nikakvih prihoda-zarada, stedna knjizica,vrijednosne hartije,novcane fondove,imanje itd
3. SSI( Social Seccurity Income)- e ovdje je već malo vise izdiferensirana kvalifikacija :
a. Ako je dijete mladje od 18 g može se kvalifikovati za SSI
ali se u tom slučaju gleda na ukupan porodicni prihod i
zaradu i u tom slučaju se koristi Family Income Sliding
Scale i određuje se visina SSI befenits na osnovu
porodicnih prihoda i broja clanova u porodici.
b. Ako je dijete napunilo 18 g može se automatski
kvalifikovati i u ovom slučaju se ne uzimaju u uvid
prihodi cijele porodice.Ako dijete živi samostalno i placa
svoj stan,racune i hranu, automatski dobija pun iznos SSI.
Ako,pak,živi sa roditeljima onda je poželjno da dijete placa
roditeljima stan i hranu,inače bi mu država smanjila mjesecni
SSI.
Malo je to sve,naizgled komplikovano,ali kad se sjedne i sve lijepo procita,čak i ono sto je napisano sa jako malim slovima,može se osigurati državno osiguranje za djecu nevezano za primanje porodice.
Zbog skorih VELIKIH PROMJENA u regulaciji dijagnozovanja autizma i zdravstvenog osiguranja u USA,savjetujem svim roditeljima, koji imaju djecu sa ovom dijagnozom, da se aktivno i agresivno ukljuce u pronalasku nacina da osiguraju državno osiguranje za svoju djecu jer će kasnije biti jako teško doći do ovog osiguranja. Razlog je jako ocigledan :
http://www.msnbc.msn.com/id/46060802/ns/health-childrens_health/
+0 / -0
0
Sanja1313
(autizam)
19. januar 2012. u 23.01
Sareeeeeeeeeeeeeeeenaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa Lazoooooooooooooo jesi li ti probala da na ovaj način apliciras za medicaid waiver za svog junaka?
http://www.dshs.wa.gov/ddd/eligible.shtml
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
20. januar 2012. u 03.13
Barilli:
Effi, jesi se ogresila o dete ako je imao teskoce u govoru a ti ga nigde nisi odvela. Po meni, to je roditeljska duznost i treba da bude jača od predrasuda, „sramote” i ko zna kojih još razloga zbog kojih roditelji u Srbiji/CG/BiH ne vode na blagovremenu intervenciju.
Rep: Nisam se ogrijesila jer sam ja svjesno i savjesno razgovarala sa vaspitacicama u vrticu. One su me uvjeravale da je sve uredu, da sva djeca mjesecno prodju jedan pregled sa logopedom na osnovu kojeg on izdava djecu koja su za neko dalje „pracenje”. Mog sina nikada nije izdvojio jer je smatrao da nije slučaj za pracenje. On jeste pricao, ali to po mom mišljenju nije bilo dovoljno. Ja sam ga stalno upoređivala sa drugom djecom koja su pricala tecno. Moji su me uvjeravali da pretjerujem, da nije svako dijete isto i da djeca koja jasnije progovore nose odliku „inteligentnog djeteta”. Meni je to sve djelovalo kao babske price, ali ja sad sa sigurnoscu mogu da tvrdim, i biću neskromna, da je moj sin sad mnoge vrsnjake prestigao i u govoru i u zrelosti. Prezadovoljna sam kako razmišlja i govori za svoj uzrast, ali da ne ispadne da ga hvalim.
U tom periodu nisam osjetila niti stid, niti sramotu, niti sam potiskivala cinjenice, nego jednostavno sam vjerovala tom jednom logopedu i nisam htjela da preko njega idem dalje kod drugog.
Imala sam potrebu samo ovo da napisem.
+0 / -0
0
efferalgan
(volim uvojke)
20. januar 2012. u 03.17
da nije svako dijete isto i da djeca koja jasnije progovore nose odliku „inteligentnog djeteta
greška: nije jasnije nego KASNIJE”
+0 / -0
0
Gala06
(......)
20. januar 2012. u 03.40
Joj,ja se već satima suzdržavam da se ne javim na ovu temu,jer sam debelo povucena za jezik, da ne napisem nešto onako otresito
------------
Mislim da gresis, bilo bi lepo da kažeš. Ako sam ja ili bilo koja druga napisala nešto pogresno i ono sto nije na mestu , volela bih to da napises da znamo na šta ubuduce da obratimo paznju.
Ja volim da ucim od roditelja, svako njihovo iskustvo i informacija mi znace da bi mogla da prenesem roditeljima dece sa posebnim potrebama u Srbiji, kao i da znam šta je pogresno u onome sto je receno.
+0 / -0
0
S_Girl
20. januar 2012. u 07.31
Video je jako dirljiv. Onima koji prolaze kroz isto pruza veliku nadu. Ocu, svaka cast na strpljenju i podrsci.
+0 / -0
0
IKSA
20. januar 2012. u 09.10
Ono sto je karakteristicno za njih je drugaciji način kognitivnog procesiranja i primanja senzornih informacija. Postoji problem na polju komunikacije(iako mnoga deca govore), kao i na socijalnom polju.
--------------------------------------------------
Gala,
možeš li ovo malo opsirnije ako imaš vremena,molim te?
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
20. januar 2012. u 09.26
effi, drugo je ako je dete govorilo i sastavljalo recenice, iako ne pravilno. Ali, da pitam jedno retoricko pitanje a odnosi se na sve roditelje koje „ipak ne vode decu kod logopeda” jer smatraju da će biti sve u redu.
Koji dobar razlog postoji da se detetu ne ukaze pomoć i odvede kod logopeda iako ocigledno zaostaje u govoru? Da, možda će progovoriti samo od sebe i sve biti ok. Ali zašto da to bude u 4 godine ako možeš da mu pomognes da to bude u 3 ili u 2 čak? Mozak se u to doba jako brzo razvija, a još brze ako je prisutan pravilan govor i razmena informacija. Logopedski tretman ne može da skodi, može samo da pomogne.
Evo da ti dam primer jednog decaka koji nije mogao da prohoda, posto je to često mnogo ocigledniji problem od ranog nedostatka govora. Dete je bilo lenjo, samo je sedelo, na kraju pocelo da puzi nekako nepravilno, iz sedeceg stava. Doktor navodno ništa nije mogao da pronadje u smislu nekog fizioloskog problema. Stvar se tako vukla do detetovih 15-16 meseci, kad su roditelji otisli u srbiju, nasli strucnog terapeuta za rad s decom, koja je dete pravilno naucila da sam prohoda za mesec dana. Da li bi dete samo prohodalo? Bi sigurno, sa ko zna koliko meseci. Da li je dobro sto su uzeli terapeuta pomoću koga je mali prohodao brzo i PRAVILNO? Naravno. Naime postoje tehnike, kao i u logopedskom tretmanu, kojima se dete obucava da lakse prevazidje određeni problem koji ima. Jer, jednom kad prohodas, nema nazad. To je milestone. Jednom kad progovoris, opet nema nazad i na to se samo nadogradjuje. Pa zar nije bolje da to bude ranije?
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
20. januar 2012. u 10.28
barili evo da ti ja odgovorim. da, logoped može da skodi, može da zbuni dete ako radi pogresnim tretmanom, da ga isfrustrira i smanji osecaj vrednosti.
pogotovu konstantan pritisak, OT, ST, PT ma cuda. Zamisli kako bi se ti osecala da ti stalno govore „popravi ovo, popravi ono”.
mora se razmišljati i imati osecaj inače sve te teorije padaju u vodu. ne može algortamski sa ljudima (zasad).
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
20. januar 2012. u 11.19
I ja se slazem sa Cibom. Iako sam ekstremni pobornik rane intervencije. Ali imam los primjer u blizoj porodici. Moja rodica je vodila svog djecaka logopedu, tada cetvorogodisnjeg, normalnog razvoja, samo usporenog govora. Zivjeli su na selu, pa je morala da putuje preko sat vremena do logopeda, autobusima. Dijete je provodilo pola dana po prevozu, iscrpljivalo se, a onda bi dosao kod logopeda koji je pred njega samo postavljao zahtijeve i kritikovao ga ukoliko ne može da ih ispuni. Moje je mišljenje bilo da je on već do početka terapije bio umoran i iscrpljen i da je poslednja stvar koja mu je trebala bilo mjesto na kojem se neće usjecati ugodno i sigurno.
Ne samo da ga je logopedski tretman unervozio, nego je dijete pocelo propadati za tih par mjeseci koliko je isao logopedu. Prestao je pricati i poceo da piski nocu.
Na kraju je majka sve to prekinula i trebalo joj je pola godine da ga vrati u normalu. Da nije bilo te traume sa logopedom, vjerovatno bi sam od sebe govorio i sve bi se razvilo još brze. Ovako, samo je napravljena steta.
Mislim da je najveca nevolja sto mi, da nas nazovem savremeni roditelji, previse se oslanjamo na knjige i strucna mišljenja, stalno mislimo da ćemo negdje zakasniti ili da će nam strucnjak nešto ubrzati. Najcesce se, međutim, razvoj djeteta odigra sam, a poklopi se sa tretmanima, pa se rezultati pripisu logopedu, iako ne mora da znači da se bez njega to isto ne bi desilo.
Tako možda i sa hodanjem djecaka kojeg pominjes. NJemu je možda terapija bila ugodno iskustvo, a možda se samo poklopilo sa njegovim razvojem i možda bi sam prohodao bas u to vrijeme ili mjesec dana kasnije. Ali slazem se da terapije mogu da stete ukoliko su preintenzivne i ukoliko djetetu nisu ugodne.
Kod Effi nije bio slučaj da dijete nema glas ili da ne može da ga artikulise i sl. Da je bilo tako, ubijedjena sam da bi mu i ona pruzila pomoć u pravom momentu.
+0 / -0
0
Gala06
(......)
20. januar 2012. u 11.43
Ono sto je karakteristicno za njih je drugaciji način kognitivnog procesiranja i primanja senzornih informacija. Postoji problem na polju komunikacije(iako mnoga deca govore), kao i na socijalnom polju.
--------------------------------------------------
Gala,
možeš li ovo malo opsirnije ako imaš vremena,molim te?
-----------------
Pa mogu, ali nisam sigurna da ja to umem tako lepo i razumljivo da objasnim kao SLO ili Curica.
No, ajde da pokusam...
Deca sa autizmom imaju drugaciji način primanja, obrade i procesiranja informacija. Drugaciji od dece tipicnog razvoja kao i od dece sa mentalnom retardacijom bez elementa autizma.
Imaju drugaciju dinamiku emocionalnog razvoja, strategije saznavanja sveta, drugacije obradjuju emocionalne i kognitivne sadrzaje.
Smatra se (tj. nauka smatra) da kod njih nedostaje tzv. Teorija uma - sto znaci sposobnost metareprezentacije.
Drugim rečima smanjenje ili nedostatak sposobnosti razumevanja mentalnih stanja drugih ljudi (da se mišljenje, namere, emocije drugih ljudi razlikuju od njihovih)
Primer: Recimo u sobi sedite ti, još jedna osoba- nazovimo je Vera i dete sa autizmom. Uzmi kljuc, olovku ili šta god... stavi ispod plave kutije (ili šta god imaš). Zatim zamoli Veru da izadje napolje. Dok je Vera odsutna, ti kljuc premesti u neku drugu kutiju, recimo zelenu.
Dete sa autizmom je to videlo. Pitaj ga gde će Vera traziti kljuc kada se vrati. U kojoj kutiji, plavoj ili zelenoj?
Istrazivanja pokazuju da 90% dece sa autizmom padnu na ovom testu i daju pogresan odgovor: u zelenoj kutiji. Kad ga pitas zašto? Obično dobijes odgovor: zato što je u zelenoj kutiji.
Znaci, teško im je da predvide gde će Vera traziti kljuc koji je sakriven u njenom odsustvu. Reaguju na ono sto su videla(gde se kljuc stvarno nalazi) i ne uzimaju u obzir pogresnu pretpostavku Vere o tome gde se kljuc nalazi.
Kod dece tipicnog razvoja 'Teorija uma' se razvija posle 4 godine (mada i to je individualno, kod nekih i kasnije/ranije).
Istrazivanja pokazuju da deca koja imaju mentalnu retardaciju (recimo Daunov sindrom) bez elemenata autizma posle 5 godina su u stanju da predvide gde će osoba traziti predmet koji je sakriven u njenom odsustvu.
Ja sam ovaj test radila sa decom sa autizmom, decom sa adhd, decom koja imaju CP, nisam imala prilike taj test da radim sa decom koja imaju Daunov sindrom.
Dakle, kao sto sam već napisala, to je ono sto ih razlikuje od dece tipicnog razvoja kao i od druge dece koja zaostaju u razvoju (primer dece sa Daunovim sindromom ).
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
20. januar 2012. u 11.44
Cij, ne valja tretman kod pogresnog logopeda/terapeuta. Ko to uopste uzima kao relevantan primer terapije? Pa naravno da se podrazumeva da idete kod profesionalca koji je fleksibilan i gleda vase dete i po njemu kroji plan i program, a ne po nekim krutim protokolima od kojih nema odstupanja.
Bar sam ja vodila svoje dete kod takvih. Mlade žene/devojke, koje prate šta se desaava u njihovoj struci, koje su krojile plan i program rada prilagodjeno mom detetu i njegovim potrebama. Jako fleksibilne, slusaju roditelje i posle svakog casa diskutuju sa roditeljima progres koji je dete napravilo. I sve to u maloj Srbijici!
curice, ovo za hodanje sto sam dala primer sigurno ne bi prirodno krenulo bez terapeuta, ali sigurno. I da je poceo sam bilo bi mnogo kasnije i mnogo „nepravilnije”. Fizioterapeuti specijalizovani za rad s decom imaju tehnike koje su nama nepoznate, čak i za nešto tako uobicajeno kao sto je prohodavanje. Ali slazem se s tobom da dete nekad samo napreduje vremenom i teško je odvojiti taj spontani napredak od onog pod uticajem terapije. Ipak, uvek sam za terapiju (naravno odgovarajucu) nego da sedim skrstenih ruku i nadam se
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
20. januar 2012. u 11.46
ova prva reč je cuj, a ne cij
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
20. januar 2012. u 12.39
Gala, dobro si ti to objasnila.. a primjera ima milion i spektar ponasanja je veliki...
Ono sto ja kod svog djeteta primjecujem jer da ne shvata pitanja tipa gdje, šta ? Recimo, maloprije gleda crtani„In the night garden” i ja ga pitam koji crtani gleda.On cuti i pokazuje rukom i kaže „ This one”.. i onda ga pitam, šta je to ? on kaže - Upsy daisy jer je to lik iz crtanog koji voli,ali ne zna da odgovori na pitanje..
Isto tako vidim da napamet uci recenice /fraze i nekad ih primijeni u potpuno pogresnoj recenici ..kupi ono sto cuje iz crtanog, iz svakodnevnih situacija..
Najnovije je odgovor „Me too”..njemu je engleski primarniji u govoru, ocigledno zbog skolice ali i zato jer mu je laksi za izgovor..
Otisli smo u radnju i žena na kasi ga pita zar nije bilo prerano da dodje u radnju u to doba dana a on odgovara sa „ Oh , me too ”...nije shatio šta mu kaže i nije ni sacekao da zavrsi sa pitanjem,samo je odgovorio..pritom se nasmijao onako sav sretan po sistemu-nas dvoje se ispricasmo i bas je ovo super ..
Slazem se isto tako sa Barili i sa Curice.. treba da se nadje zajednicki nazivnik za to što djetetu treba i nacinu kako mu možeš pomoći.. ništa na silu ne ide, ali je važan rad i disciplina.. pogotovo djeci sa autizmom ..
Moj sin ima 4 godine, a poceo je da hoda sa 18 mjeseci..jednom je pao i mislim da se tada prilično udario i uplasio ..od tog trenutka kao da se zarekao da neće vise da padne ( a da ne bi pao, nije hodao sam)..tražio je da mu damo prst samo ili hodao na koljenima..to je trajalo dok nije napunio 2 1/2 godine !! ništa ljudi nije pomagalo.. sam je nekako to odlucio..ALI, sto je Barili lijepo rekla-za to vrijeme je propustio mnogo jer to je jako bitan milestone..djeca istrazuju, zadovoljavaju svoju radoznalost, vjezbaju motoriku.. on je sa svim kasnio..
Sad pokusavamo da ga odviknemo od pelena a to je izazoz zesci.Uporan je i tvrdoglav jako i nekad to dobro koristi.Frustriran je uzasno ako samo osjeti da ga držim duže na wc solji nego inače..i onda, da bi izasao iz te situacije, pocne da cupa toalet papir, pusta vodu po pet puta i govori no more po 10 puta...
Jako mi je drago što se tema razvila u konstrukivnu diskusiju :))
Sanja , molim te da kažeš svoj stav bez obzira na neslaganja.. zar je važno što se neko imati drugacije mišljenje, šta vise , to je konstruktivno.
Naucicemo mnogo i hvala svima ovdje koji se trude da daju savjet i skrenu paznju na bitne stvari ,natjeraju na razmišljanje, zakace neki link i sto su jednostavno tu :)
+0 / -0
0
babyshamble
(sandinista)
20. januar 2012. u 12.53
una, i moj sin je obozavao taj crtani i prvo ga je zvao maka paka, tek sad kaže in the night garden ;) razmišljala sam o tome i taj crtani se na primer jedini ne zove po nekom junaku, i da je zato tako govorio. mora mu se reci.
a za pelene, tek smo ga odvikli letos sa 3.5 godine, kad je bio u cg, bilo je nenormalno toplo i svekrva me nagovorila da ide bez gaca i pelena, resili smo bukvalno za 30 sati sve.
jer nosu nije hteo nikada da sedne, to smo skroz preskocili, evo sad ide na wc solju bez problema.
+0 / -0
0
blondinka
(avanturista)
20. januar 2012. u 13.22
Ono sto ja kod svog djeteta primjecujem jer da ne shvata pitanja tipa gdje, šta ? Recimo, maloprije gleda crtani„In the night garden” i ja ga pitam koji crtani gleda.On cuti i pokazuje rukom i kaže „ This one”.. i onda ga pitam, šta je to ? on kaže - Upsy daisy jer je to lik iz crtanog koji voli,ali ne zna da odgovori na pitanje..
Una, ne javljam se na ovu temu jer nemam pojma o autizmu i sve sto bih rekla verovatno bi na kraju bilo pogresno protumaceno ali samo da kažem, ovaj primer koji si navela je primer mnoge neautisticne dece. Vecina deca u tom uzrastu se udubljuje u ono sto gledaju koncetracijom koja je potrebna za razbijanje atoma, otprilike, i vecina dece odgovara vise po inerciji nego razmišljajuci. Ja imam isti primer sa svojom savrseno zdravom decom koja ne pokazuju niti jedan znak autizma ali kada bi ih u tom uzrastu pitala isto pitanje, vrlo bi slično odgovarali ukoliko su se udubili u crtani. Primera radi, ja ovde vidim da dete razume potpuno šta ga pitas. Pitas ga koji crtani gleda, ono normalno odgovara da gleda ovaj crtani jer dete u tom uzrastu odgovara direktno na postavljeno pitanje a ne kao odrasli koji uvek traže način da smisle sto potpuniji i jasniji odgovor. Naravno, dete gleda taj crtani, drugim rečima „ne gledam Pinokija, nego ovaj crtani sto je na tv-u”. Ti ga pitas šta je to /koliko razumem, ne pitas ga KAKO SE ZOVE TAJ CRTANI nego ga pitas STA JE TO, a to je totalno drugo pitanje/ i on ti lepo odgovara Upsy Daisy jer je TO Upsy Daisy, a ime crtanog je sasvim drugo /znam konkretno o kom se crtanom radi/. Primera radi, ako pitas dete za decaka sa kojim se igra „ko je to”, on može da ti odgovori i sa „moj drug” i sa „Luka” i oba odgovara su ispravna. Ako ga pitas kako se zove a on odgovori „to je lopta” onda je to sasvim druga stvar. MIslim da razumes sto hoću da kažem. JOs nešto, taj crtani vise nije za njegov uzrast, ako ima 4 godine, probaj sa „jačim” crtanim filmovima.
Isto tako, ja bih obratila paznju na zivot u dvojezicnoj sredini jer, primera radi, 'me too„ je sirok pojam, između ostalog veze se i uz neku srdacnost tipa ”drago mi je da smo se upoznali „ a odgovor je ” me too„ . Po meni, kojoj engleski nije materinji, ”me too' je u vecini slučajeva vise fraza koja oznacava nešto što se podrazumeva, kao kod nas „takođe” sto fakticki ne znaci ništa ali znaci neku srdacnost i neko uklapanje sa odredjenom osoba jer se mišljenja podudaraju. Po meni, on je „me too” upotrebio kao izraz srdacnosti sa osobom koja mu nešto saopštava a ne kao znacenje reci u bukvalnom smislu. Hteo da je bude srdacan i to ga je obradovalo a samo znacenje reci nije ni koristio da nešto oznaci. Ja to tako vidim, možda gresim.
Ne znam, možda sam nalupetala sada gomilu gluposti ali čini mi se, bas sam o tome pricala sa Barili i Repy, da je čitav taj americki sistem podignuo neke granicne decake i devojcice preko te granice i tu tanku liniju između tipicnosti i netipicnosti sasvim ugasio. Uostalom, šta je to netipicnost? Jedno je biti svoj i imati svoj svet koji je malo drugaciji od običnog sveta a drugo je kada dete ima problem i kada mu zaista treba pomoć. Ne mislim da postavljam dijagnoze, daleko sam ja od toga, niti želim da te ubeđujem vezano za bilo šta za tvoje ili tudje dete, samo mislim da ste vi tamo svi mnogo vise i isprepadani jer živite u svetu koji, da bi opstao, podržava koncept strogog sistema sa strogim pravilima. Mi smo drugi mentalitet i uvek ćemo da odskacemo od takvog sveta jer svojoj deci dajemo konacno i takav primer, potpuno nesvesno, ne samo delovanjem, nego i komentarima, našim uklapanjem u takav sistem itd.
Naravno, ovo sve sto govorim odnosi se na decu koja su tzv. granicni slučajevi, netipicna deca,ne znam vise ni kako se zovu, ne govorim o deci sa izrazenim problemima. Isto kao sto sam vatreni zagovornik inkluzije u nasem drustvu, takođe sam i zagovornik toga da nisu sva deca ista ali to ne znači da ako nisi isti, da si autistican. Moj stariji sin je dve godine glumio u mini glumackoj trupi sa autisticnom decom /pilot projekat u Sarajevu/ gde se tačno moglo videti kako ta deca cvetaju i funkcionisu prilično normalno van krutog skolskog i drustvenog sistema. Dakle, treba im prostor i oni postaju „normalni”, zato sam protivnik toga da se svako dete gura u autizam samo zato što je drugacije ili zato što mi ocekujemo od njega da se ponasa kao mi ili kako je to sistem nalozio. Ja bih se radije odlucila za „ucenje kod kuce” sa detetom nego ga stavljala u sistem koji mu ne odgovara.Naravno, ne kažem da je to tvoj slučaj, samo dajem siroke primere.I, naravno, lako je meni da to pricam kada nisam u toj poziciji.
Izvinjavam se sto sam ovako upala u temu o kojoj ne znam skoro ništa, samo zakljucujem po primerima koje sam imala prilike da sretnem u svojoj okolini.
Još jednom, nije bilo ništa lično ni sa losom namerom, i izvinjavam se majkama dece koje imaju autizam, ovo nije bila namera da umanjim njihove napore ili da postavljam pausalno dijagnoze, nego samo sam zelela da skrenem paznju da ponekad u strahu možda nehotice odvedemo samo manje tipicno dete preko granice na stranu kojoj uopste ne pripada.
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
20. januar 2012. u 13.40
Una, mnoga deca imaju problem sa tzv. W questions (What, Why, Where, When) Moj sin do skoro nije mogao na njih da odgovori lako. Tipa zašto si to uradio, gde si bio, uopste open-ended questions su bila problem.
Ja mislim da je to neki poremecaj pragmatickog jezika (proguglaj semantic-pragmatic language disorder ili pragmatic language impairment)
Ja sam ne FB ukljucena u dve grupe sa ovom tematikom i tu se javljaju roditelji dece koja su dobila ovu dijagnozu ili čak neki odrasli koji imaju ovaj problem. Kada ih čitam, prepoznajem dosta svog sina od pre 2-3 godine. Kasno progovorio, eholalija,uci cele fraze napamet, nema spontanog dijaloga, zastoj u procesiranju informacija i u odgovorima na pitanja, inverzija prvog i drugog lica jednine (govori za sebe ti a za sagovornika ja), sam znao slova pre 2 god i citao sa 3,itd. I u Americi je ova oblast nedovoljno istrazena a koliko vidim u Engleskoj se prednjaci sa istrazivanjima i terapijama na tu temu. Naucnici ne mogu da se slože da li je ovo samo language disorder ili je deo autisticnog spektra.
Ako tvoj sin ide samo 2.5h u skolu ja mislim da je to malo. Skolski environment može pozitivno da utice na njega i poboljsa mu govor. Mislim da je za ovakvu decu najvaznija socijalizacija, boravak među vrsnjacima (tipicnim) od kojih može brzo da uci i naravno stalni rad.
Da kažem još da je moj sin mnogo napredovao, sada i srpski govori bez greške, a engl. je savladao u skoli. Ja sam svasta radila na tu temu od kad je on napunio 2 godine. Ako imaš samo jedno dete teško je i porediti i znati kako treba da izgleda tipican razvoj. Ja sad imam i cerku i gledajuci nju i prisecajuci se sina u tim godinama, dodje mi da vristim, onako retroaktivno. Tek sad shvatam kako smo se mucili i kroz šta smo prolazili, sami bez ikakve podrske, osim kad smo isli u Srbiju gde je bio ukljucen u razne tretmane.
Da napomenem da je kod nas samo govor zaostajao, sve druge funkcije (motorika itd) su bile ili tipicne za uzrast ili čak vise razvijene
Ako se osecas sama i sa nedovoljnom podrskom, javi se ovde, da pricamo i razmenjujemo iskustva, ovo su važne teme. Iz svačije price se nešto nauci, a ima ovde mudrih žena koje svasta znaju. Pozdrav!
+0 / -0
0
ciba
(brrrrr)
20. januar 2012. u 14.25
idi bre una u persun, ja razumela da dete ne prica skoro uopste. dakle zanemari one knjige, za decu koja treba da inaprede govor knjiga se zove talkability.
za potty training ne znam posto je to islo spontano asto se tiče fraza i takotog moj sin će često da odgovori frazom ili istom recenicom iako zna šta je pitanje zato što ga mrzi da razgovara o datoj temi. small talk ga smara a na pitanje šta si jeo za rucak kaže prvu stvar koja mu padne na pamet. mrzi ga da razmišlja a zna da bi trebalo da odgovori pa onda pravi kompromis. moj sin je takođe vrlo oprezno dete, možda je ponavljanje „sigurna varijanta govora”. probaj da govor razvijas oko tema oko kojih je on zainteresovan (jedna od ideja iz date knjige) tako što ćeš da ih proširis, nadogradis.
+0 / -0
0
Una33
(sanjar)
20. januar 2012. u 15.21
Barili-puno ti hvala za podatak, nisam znala za ovo i iskreno, sada kada sa procitala ovo sto si napisala ,pored onog sto sam nasla na netu,dosta prepoznajem u njemu.Ima osjecaj da mogu da ga „pronadjem” u dosta sindroma koje sam nasla.
On ima problem i sa motorikom, ima epilepsiju i njegov napredak je prilično uslovljen napadima. Kada ima period bez napada, puno je bolje, dijete procvjeta,nauci dosta toga, ali kad je, sto ja zovem „mutan”, onda je sve teze.Korak naprijed, pa dva nazad i tako u krug.
Imam i ja sa čim da uporedim njegov razvoj, ima starijeg brata koji je bio prilično brz u napretku tako da te shvatam , osim sto ovo naše nije retrogradno ..često se sjetim kako prije nisam znala da cijenim kad je dijete lako za saradnju :))ali me zato ovaj mali nauci nešto svaki dan..
Ciba-otisla sam ja u persun davno haha, dobra si .. nasmija me, ali on i ne komunicira ako ne uzmes u obzir fraze koje koristi.. sve nauceno napamet,nema spontane komunikacije, u stanju je jednu riječ da ponovi po 10 puta uzastopno..
Blondinka - hvala ti na opsirnom postu, znaci mi kad ljudi uzmu vremena da se jave i kažu šta misle.. kontam tvoju poentu, ništa u zivotu nije crno bijelo ..u pravu si sa svog stanovista, i ja sam čula za par primjera kad su djeci naudili time sto su ih etiketirali samo zato jer nisu mogli da se uklope u neke tabele.. moj sin ima potencijala i ja nikad neću odustati,ali sam sigurna da je drugaciji, da nije tipican i vrijeme će pokazati šta je to..
Okruzena sam porodicom prijateljima u kojima ima punu podrsku i tu sam stvarno sretna.Ipak puno znaci doći ovdje i nauciti toliko toga, dobiti informacije za kojima sam možda mjesecima tragala kao luda !
Strasne ste,sve do jedne !
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
21. januar 2012. u 02.57
Mislim da je neko već pomenuo da se udruzenje amer. psihijatara sprema da promeni kriterijume za dijagnozu autizma, odnosno autisticni spektar će biti uzi i navodno precizniji, a iz njega će biti iskljuceni Asperger i PDD-NOS, sto može mnogima koji su se do sada kvalifikovali da uskrati usluge i programe koji su do sada bili dostupni
http://abcnews.go.com/blogs/health/2012/01/20/new-autism-definition-could-exclude-many/
slusala sam danas na radiu nekog psih. iz Sijetla koji ucestvuje u panelu koji radi na novim dijagn. kriterijuma i njihovo objašnjenje je da je spektar jako sirok, da je to kao dijagnoza kancera, ima mnogo tipova poremecaja i ne tretiraju se na isti način, dakle odvajanjem visoko funkionalnih, Aspergera i PDD-NOS će biti lakse da se preciznije targetuju određeni poremecaji sa adekvatnijim terapijama. Pitanje je kako će to da izgleda. U svakom slučaju, kriterijum za dijagnozu autizma će biti stroziji
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
23. januar 2012. u 22.37
Sve je to, Barili, zbog novca. KOliko para toliko i muzike. Dok je bilo para roditelji su prizeljkivali da djeca imaju dijagnoze, jer bi time dobijali dodatne terapije koje su im trebale.
Sada kada je država u recesiji napravice drugaciju kvalifikaciju i trebace da dijete bude sa dubokim problemom da bi dobilo pomoć. Tu će, vjerovatno, ukljuciti i nemoguće evaluacije, na kojima će vecina djece biti odbijena i koje će trajati godinama, taman toliko da dijete napuni nekoliko godina, pa da se vidi „golim okom” šta mu je problem.
I u državi NJujork puno toga skracuju. Kada ja pricam sa roditeljima koji imaju djecu kao moja (10 godina i vise) šta su sve imali od pomoći, ne mogu da vjerujem da pola od toga vise nema.
Sad će roditeljima sa djecom koja malo kaskaju da bude JAAKOO teško, jer država neće da im pruzi terapije, a skola će gledati da ih se rijesi, jer se ne uklapaju ili prave probleme ili ovo ili ono...
Ali šta da se radi, svako će plivati onako kako najbolje umije u odredjenim okolonostima.
Blondinka, neka si se javila, bez obzira sto o ovome ne znaš ništa.
Ne treba da se ustrucavas da pitas i komentarises, bez obzira koliko ti se cinilo glupo. Ono što se najcesce desi roditeljima djeteta sa bilo kakvom smetnjom jeste da ostane odbacen od strane okoline. Ne zato što ljudi ne žele da imaju kontakta s njim ili sa djetetom, nego sto im je često neugodno i ne znaju kako da se ponasaju, šta da kažu, kako da komentarisu, pa se tako i polako udalje.
Ja sam uvijek ohrabrivala sve naše poznanike da otvoreno pricaju i pitaju sve sto ih o našim curama zanima. I da sa curama komuniciraju sto vise, i odrasli i djeca.
Mogu reći da mislim da nas ja Bog na određeni način blagoslovio sa dobrim ljudima kojima smo bili okruzeni sve ove godine, kako tamo u Bosni, tako i ovdje u USA. NIkada se nismo osjecali odbaceno,imamo veliki krug projatelja, ljudi nas pozivaju na sve svoje svecanosti, i nas i djecu, i vrlo otvoreno pricaju i pitaju sve sto ih zanima.
Njima je jednostavnije i opustenije, a nama iskrenije. Drzanje po strani ima tu zamku da ljude sa djecom sa pp ostavi na margini, a to je poslednje sto je takvoj porodici potrebno.
+0 / -0
0
SarenaLazaOriginal
25. januar 2012. u 20.02
Ne znam jel' ovo već zastarila tema al' rekoh da se ipak javim posto nestadoh iznenada. Kod nas pao snijeg prošle nedelje pa smo imali pravi snijezni dan sa djecom, većinom vani, nisam prilazila kompjuteru. Onda dosao vikend pa opet nema kompjutera. Pa onda otisla na sluzbeni put i evo tek sinoć stigla kuci.
Za SC se ima vremena samo kad se 'radi' (a sto bi rekla moja prijateljica 'uz igru se najbolje radi').
Nego da se vratim na temu.
Sanja, svasta sam probala, waiver sam procesljala ali od njega nema ništa. Ostavila sam i poruku DDD da me nazovu ponovo prošle nedelje, da vidim šta ovih dana imaju da kažu, posto sam zadnji put razgovarala sa njima prije tačno godinu dana.
Juče su me zvali nazad i rekli ovako.
Nikola je na Individual Family and Services Program od juna 2005 godine. Od tada je na listi cekanja i trenutno je na poziciji 2086. Sve ove godine od njih nismo dobili ni centa, a kako stvari stoje, ni još xx godina nećemo dobiti ništa. Program je prošle godine u januaru suspendovan na 6 mjeseci (poceo sa radom ponovo u junu 2011) ali sve su prilike da će biti suspendovan opet uskoro. Do tada, mi se sa liste cekanja na spustamo dalje.
Isto mi je receno svo ono sto sam već znala i sto si ti ponovila - 3 opcije - medicaid, SSI and waver. Ništa novo. Za prvo dvoje naravno nemamo pravo jer zaradjujemo iznad prosjeka a za treće nemamo dovoljno 'traumaticnu situaciju u kuci'.
Medicaid wavers bi trebala da je zasnovana na sposobnosti djeteta ali evaluation ipak nije takva. Iako je moj sin dosta niskih zivotnih sposobnosti, nikakva evaluacija neće biti u nasu korist jer se ne zasniva samo na njegovim sposobnostima već kako se mi kao porodica nosimo sa njim i njegovom (ne)sposobnoscu.
Ono sto mi je dosada nekoliko puta receno (a juče ponovljeno) je doslovice ovako
„Waver is possible, and only possible, not probable, only in cases where you are ready to give him up to the state and put him in an institution. Even then, there must be 'openings in waver programs' and they are all full anyway'.
Radili smo evaluaciju u proslosti (basic assessment) i pored toga sto je Nikola dovoljno (ne)sposoban i sto mu treba i te kako podrska sa terapijama i svim ostalim aktivnostima, on nikad neće biti gledan kao neko ko je u 'extremly traumatic situation'.
Znači da sam ja nesposobna i da ne pazim na ovo dijete, da nisam aktivna u skoli, da se ne borim da ima sve uslove kao i djeca tipicnog razvoja, da ne ide na skijanje, da ne ide na plivanje, da nema tonu terapija, da ga ne gledam kao pametnog, da samo kukam kako je on tezak, kako 8 godina ustajemo bar 2 puta nocu sa njim, kako 7 godina njegovog zivota mi njega hranimo skoro svaki obrok, kako 8 godina oblacimo ga, kupam ga (a ni ne vidim kraj tome), da se ne daj Boze raspadamo kao porodica, da se muž i ja rastanemo (možda bi pomoglo da pocnemo da se bijemo), da zapustim sebe, kucu, njega, e, onda, e možda tek onda bi Nikola bio nesposobniji i podobniji za waver.
Nije istina da se gleda djecija nesposobnost - već se ipak gleda porodica i nasa sposobnost.
Ako možemo da se nosimo sa zivotom i sa njim ovakvim kakav je, nemamo šta da trazimo od države. To mi je bio zivotni stav i tako i tako, pa se nisam previse ni razocarala.
Ipak, meni je malo uvredljivo konstanta prica o tome da je dobijanje pomoći od države pitanje sposobnosti roditelja (znanja i upornosti) i da toga ima samo da se treba znati. Samo 3% naše populacije u državi Washington dobija neku pomoć od države. Možda ako si u sistemu, čini ti se da ima milion programa i opcija. Ipak, poenta je da sistem ima mnogo manje njih u njemu nego onih koji na njega cekaju.
Postavila sam pitanje na listserv roditeljima djece sa posebnim potrebama u nasem skolskom regionu i dobila odgovor kakav sam i ocekivala (na listi ima oko 200 porodica i većinom se znamo jer se vidjamo po sastanicama SpecEdPTSA). Od svih koje znam (a vjerujte mi na riječ da sam veoma drustvene prirode i da sam aktivna), znam jednu porodicu koja je na onom prvom programu na kojem smo mi već skoro 7 godina i znam jednu koja je dala dijete državi sa 10 godina - i nakon 2 mjeseca dobila waver i vratila dijete kuci.
Ima naravno i onih sa waver ali njima i treba pomoć. Ipak su to porodice koje su možda finansijski trunkicu iznad granice siromastva, ali sigurno nisu ni blizu funkcionalni kao porodica kao sto smo mi.
Voljela bih da sam u krivu, voljela bih da je sistem takav da gleda samo dijete objektivno i njegove sposobnosti ali to nije istina.
Gleda se cijela slika i ako ima roditelj koji može da to dijete izdržava kako treba bez icije pomoći, tako će i biti.
Ja da umirem i da sam na samrtnoj postelji, ne bih bila u stanju da našeg sina 'predam državi' - da od njega 'odustanem' (pa makar i rijecima). Nema tog novca koji je vrijedan takve evaluacije.
I još nešto, znam roditelja djece tipicnog razvoja kojima su rođena djeca teska do tog stepena da bi se covjek koji slusa njihovu kuknjavu tačno sazalio nad njihovim zivotom. Rekao bi za njihovu pricu da je pravi raspad sistema u toj kuci jer zaboga, djeca su ovakva ili onakva.
Ja bih morala biti potpuno luda da tako predstavim mogu sina svijetu ili nas zivot sa njim. Teško jeste, grozno teško nekad, skupo i preskupo, srce slamajuce, al' da mi je on sam takav kakav je tere, nije i to ne mogu reci.
E, možda zbog toga i nismo podobni za medicaid waver (hvala Bogu).
”
+0 / -0
0
Sanja1313
(autizam)
26. januar 2012. u 16.19
SarenaLazo,da ne ostavljam ovdje adresu svog privatnog emaila, nazvat ću Curicu pa joj „NAREDITI” da ti posalje moje kontakt podatke.Ima nacina da dodjes do DDD waiver-a u svojoj državi, ali ti niko iz ureda neće reci kako.
+0 / -0
0
Barilli
(bez_izuvanja)
26. januar 2012. u 18.53
E, Sanja, to bi bilo divno, evo ja se bas danima vracam na ovu temu cekajuci odgovor zašto se sin od SLO ne kvalifikuje za taj waiver, znam šta bi im to znacilo i od srca navijamo da uspe.
Ima tih fazona u amer zakonu, koje niko neće da ti kaže, da bi cuvali sredstva u budzetu. Secam se kad sam bila trudna, pa pitam koliko pre porodjaja mogu da idem na disability? Niko neće da ti kaže, nigde ne piše. Ustvari zavisi od diskrecije doktora, dok je 4 nedelje uobicajeno. Moja sefica na poslu me pita (ima dvoje dece i rođena je amerikanka) otkud to meni da imamo pravo na 4 nedelje? Ona rodila dvoje dece i niko joj to nije rekao, radila do nedelju dana pred porodjaj
SLO, ponovo kažem, blago tvojoj deci, ti si divna i pozrtvovana majka, puna poleta, kojoj ništa nije teško. Ali, moras se i ti stedeti, imaš još dvoje dece, svima si ako ne jednako onda skoro jednako potrebna. Cuvaj sebe, jer na ovom svetu niko ženu i majku ne cuva. Ona se podmece za sve, ume sve, radi sve za svakoga,a deca i muž, koliko god bili dobronamerni, to koriste. Nazalost surova istina.
Sve najbolje i javite nam ovde ako bude nekog pomaka i dobrih vesti
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
27. januar 2012. u 00.04
Pa, ja ne mogu da vjerujem, onda je ta vasa država stvarno ugasila. Ili, kao sto Barili rece, prave se ludi i daju te nekakve bezveze informacije, samo da biste vi sami odustali. Mislim da im je to i jedna od taktika, jer u AMerici je još uvijek lakse zaraditi pare, nego dobiti pomoć od države.
U nasoj državi je upravo bilo suprotno. Nas najveci adut je bio to što smo „self reliant” i sto nijednog jedinog momenta nismo rekli da nam je teško i da ne možemo vise.
Ja sam čak cvrsto drzala stav i to ponavljala da je meni jasno da smo mi stranci i da ova država nama ništa ne duguje, da mi nismo ovdje rođeni i da smo presrecni i sa ovim sto djeca već imaju., misleci na skolu. Da bismo bili zahvalni šta god preko ovoga dobijemo. Ja stvarno i mislim tako, jer bez obzira na moj legalan status, ja sam tek dosla u ovu zemlju i stvarno mislim da nam niko ništa ne duguje.
Istina jeste, nasa je situacija neuporedivo teza nego tvoja, jer imamo dvoje djece i oboje imaju i komplikovane zdravstvene probleme.
Ali nama su svi pomagali (a to nam je neki dan i potvrdila žena sa kojom sam razgovarala oko respita) upravo zbog toga sto nismo kukali ni govorili da nam je teško, sto smo sami uspjeli i da naucimo jezik i da zavrsavamo skolu ovdje, uz njih dvije i bez pomoći i uprkos tome sto mi je lista datuma kada djeca nisu mogla da odu u skolu zbog napada bila na tri strane. Oni su smatrali da djeca Waiver moraju da imaju, da njima to PO ZAKONU pripada i da to nema veze sa tim sto mi sve to nekako hendlamo.
Izgleda da su kritetijumi u razlicitim državama razliciti potpuno. Kao sto sam pomenula, sa mojim curama u razredu je djevojcica mnogo funkcionalnija nego one i ima Waiver od treće godine. Roditelji joj zaradjuju preko 400.000$ godisnje (podigli su porez za one koji zaradjuju preko toga, pa se mama meni zalila, tako znam).
I u pravu si, nema to veze sa sposobnoscu roditelja, to je samo do zakona konkretne države i do sreće, bar u ova danasnja vremena.
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
27. januar 2012. u 00.13
I još da dodam, kako sada stvari stoje, mislim da se trebaš potruditi prođe svu proceduru i stavis ga na listu za Waiver, pa makar cekala godinama. Problem nastaje kada dijete napuni 21god i izadje iz skolskog sistema, a nema Waiver. Onda nije pristiglo nigdje, jer nijedan vocational niti In home service neće ga primiti bez toga.
Žena koja je advokat za djecu sa PP i koja meni pomaze od prvog dana dolaska ovdje oko skole i plana svake godine, ide sa mnom na sastanke i potpuno je ukljucena u skolski sistem za djecu sa pp, ima autisticnog sina koji će uskoro napuniti 21 godinu. On još uvijek nema Waiver, jer ona nije s tim zurila, oslanjala se na skolski sistem i mislila da će to dobiti automatski (kao sto je i bilo prethodnih godina).
Ali vrata se zatvorila i oni sad nikakvu opciju za njega nemaju. MOže da prođe i dvije godine dok on to ne dobije, a do tada pojma nemaju šta će s njim, u skolu više ne ide, sam ne može da bude kod kuce, nigdje ga bez Waiver-a ne primaju.
Zvacu te sutra, zvace te i Sanja, rijesices nešto ne brini, i do sada si uspjela da mu pruzis sve sto treba, i vise od toga.
Hajd sad laka vam noć,pa se pišemo opet.
+0 / -0
0
curice
(trazim informacije)
27. januar 2012. u 00.37
Stvarno mi je sad krivo sto je ovako kasno, pa te ne mogu zvati, ali bas sam se iznervirala oko ovog tvog posta. Ne mogu da vjerujem da su ti pominjali opciju „odricanja od djeteta”, jer ovdje za tako malo dijete takva opcija uopste ne postoji. Ukoliko roditelji ne mogu, ili neće da brinu o djetetu, opet ga smjestaju u foster care i daju ih porodicama, nikako u „institucije”. Ali prije nego bi i postojala mogućnost da do toga dodje, pruzili bi svu potrebnu pomoć samo da do toga ne dodje. To je najskuplja i najgluplja stvar na koju bi država tipovala.
Stvarno su ludaci, šta da kažem.
Eto, sad mi je lakse kad sam ovo napisala :))))
Zovem te sutra, pa ću onda galamiti i kritikovati. Pa ovo ni u Bosni ne bi nikada čula.
+0 / -0
0
Sanja1313
(autizam)
27. januar 2012. u 08.47
Sad mi dodje da se samoubijem,sto bi rekli neki moji prijatelji. :)))))))))))
Medicaid Waiver je FEDERALNI ZAKON koji svaka država u USA mora postovati. E,sad je totalno druga stvar sto iz svog budzeta svaka država MORA izdvojiti određeni procenat da zajedno sa Federalnom vladom pokrije troskove Medicaid Waiver-a. Zbog tog procenta svaka država drzi ispod tepiha mnoge podatke i olaksice kako da se dodje do ovog zdravstvenog osiguranja, jer se oslanjanu na cinjenicu da ako roditelji rade i solidno zaradjuju mogu i sami platiti njegu i brigu za svoje dijete sa posebnim potrebama. Nebrojeno sam se puta susrela sa ovim problemom pomazuci svojim prijateljima,gdje je država u kojoj živim, svjesno prekrsila Federalni Zakon o Medicaid Waiver-u.
Sve te,nazovi, „zakonske klauzile” u kojima se tvrdi da roditelj u najgorem slučaju treba da dodijeli dijete državi da bi dobio Waiver su,nazalost, surova igra rijeci a nigdje u FEDERALNOM zakonu, a vjerujem da je tako i u svim državnim, ne piše da to tako treba i mora da se uradi.
Kada se malo vise „zagrebe” po tim rijecima otkrije se totalno nova i jako važna informacija koja nema apsolutno nikakve veze sa onim što Državni organi tvrde.Sa istim ovakvim slučajem sam se susrela prije par godina,kad je moja prijateljica muku mucila da dodje do waiver-a.Njen sin isto ima autizam i EPILEPSIJU.Sve su joj isto ovo rekli u Državi u kojoj živimo, ali smo u cijelom ovom procesu naucili da je samo riječ EPILEPSIJA pored autizma jedna velika rupa u zakonu i na osnovu te dodatne dijagnoze ona je uspjela u roku od MJESEC dana dobiti Waiver za svoga sina, a prethodno je bila godinama na listi za cekanje sa dijagnozom MODERATE AUTISM.
Ja već godinama ovdje pišem da treba biti uporan i ne prihvatati svaki negativan odgovor države zdravo za gotovo.Državni organi će svjesno SAKRITI ili dati POGRESNU INFORMACIJU u nadi da će to obeshrabriti roditelje od daljeg traganja, apliciranja i nedaj Boze potencijalnog odobrenja državnih osiguranja za djecu sa posebnim potrebama.Dovoljno sam dugo ovdje i davno sam donijela neki svoj sud o ovom cijelom procesu.Ovdje će te država proganjati do besvijesti ako im dugujes samo jedan cent,ali kad ta ista država treba pomoći svojim gradjanima...eeeeeeeeeeeee to je već druga prica.
SLO,čim Curka uskoci sa kontakt podatcima, lijepo ćemo se ispricati na ovu temu.
Looking for Tassel Keychain ?
Life Press
Zašto bi trebalo jesti konzervisane i zamrznute namirnice
Kako pravilno očistiti dečiju autosedalicu
Plesni potezi koje morate pogledati
4 načina da upotrebite stare CD-ove
Napravite kuglice za mašinu za suđe i čišćenje WC šolje
Napravite lampice zvezdice od papira za dečiju sobu
Izaberite državu:
Australija
Austrija
Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Evropska Unija
Francuska
Holandija
Hrvatska
Kanada
Nemačka
Sjedinjene Američke Države (SAD)
Srbija
Švajcarska
Švedska
Velika Britanija
Latinica |
Ћирилица
|
English
© Trend Builder Inc. i saradnici. Sva prava zadržana.
Terms of use
-
Privacy policy
-
Marketing
.