Ujutru putujemo u CG na odmor. Zovnem muza da podje u UNIQUA i uzme nam putnicka osiguranja. Ne može covjek, na sastanku je.

Oblacim se, spremam, kupim djecu i polako u auto...do Uniqua. Dolazim tamo, nemam gdje da parkiram i uz trotoar parkiram sa četiri zmigavca nadajuci se sve ću zavrsiti za minut.

Ulazim, recepcionerka na udaru a ispred nje 4 osobe cekaju u redu. 2 njene koleginice desno od nje, za „salterima” zjevaju i zvacu zvake. Ova prva na recepciji raspricala se o nekom zivotnom osiguranju i spominje pokojnike neke koji su joj umrli i vidim ja neće ova ni za sat. Ona moja dvojica se već potukla, ja im sjevam ocima „dobicete svoje kuci kad stignemo”.

Elem...doviknuh iz zadnjeg reda onoj jednoj sto zijeva „Izvinite, da ne cekam dzabe, gdje se uzimaju putna osiguranja?”
Kaže ona „Mozete kod mene”

Kako to ona rece, onih cetvero sto su bili isprem mene na recepciji pohrlise kod one žene i ja opet stadoh zadnja u red. Već mi je pritisak bio 300...da me neko pusti prvu? Ma kakvi ! Ja grickam nokte, cupkam u mjestu i već zamišljam kako mi je pauk odnio auto...

Aktivirala se i ona druga sto je zjevala, pa se red od 4 osobe pretvorio na 2. Laknu mi ! zavrsi onaj cova ispred mene za nekih 10 minuta (dok se ova izvukla, pa istegla, pa obavila još 203 razgovora na tel.) Taman ja ustanem i da sjednem u fotelju, kad dolaze neka dva tipa sto im je ona obradjivala formulare prije pola sata (sa uplatnicama iz banke)... pa me ova zamoli da se vratim da njih prvo zavrsi.
Za to vrijeme sinovi su pocjepali 2 reklamne novine i potukli se još jednom. Kipim...dimim...mamicu im njihovu usporenu!

Konacno zavrsavaju ona dvojica...prilazim stolici i sjedam.

- Izvolite! kaže ova
- Samo sam dosla da izvadim 4 putna osiguranja za mene, supruga i djecu.
- A gdje idete?
- U Crnu Goru na 2 nedelje
- Dajte mi pasose
(Vadim ja 4 pasosa, 3 crnogorska (suprug i djeca) i moj strani pasos)
- Gospodjo, mozete samo vi da dobijete putno osiguranje a njih troje ne mogu, jer idu u svoju maticnu državu.
- Kako ne mogu? Pa jeste im maticna, po rođenju, ali moj muž radi ovde u Srbiji, osiguranici smo Srbije, i imamo ove vase zdravstvene knjizice. Dole nemamo osiguranje nikakvo.
- Zao mi je ali ne može...jedino ako idete u neku drugu državu osim Crne Gore, onda može.

Ja već kipim...kulja u meni, oca joj ocinjeg!

- Molim vas provjerite još sa vasim sefom...jer nemoguće mi je. Znaci po vama, ne daj boze udes da imamo, da smo povrijedjeni, niko nas pokrivao ne bi jer vi ne dajete osiguranje a dole nemamo osigurane knjizice, pa valjda postoji neko rjesenje?
(Zovne ona tamo nekog sefa i kolutajuci ocima kaže...- Da da, pa rekla sam joj ja, ali ona neće da me slusa).

Ustanem sa stolice, uzmem one moje divljake za ruku i izadjem na vrata. Pomislih „samo da mi pauk nije uzeo auto”

Srećom, auto je migalo na istom onom mjestu. Sjednem, upalim, prvo se dobro i dobro izderem na djecu, dam im po pljusku po golim nogama i krenem.
Tu se motam malo po kvartu da izbijem na glavni bulevar. Idem dvosmjernom ulicom sa dvije traka a sa lijeve strane se te ulice spajaju se male sporedne ulicice avenije. Vozim 40-50...odjednom crveni jugo, pun nekih svercerskih torba, sa nekom zenom sa cvikerima -10 pravo u mene !!!! Kocim ja naglo, dajem se u desno i izbjegnem za 5 cm udar njen u vrata mladjeg sina. Otvaram staklo i urlam

- Jeste li vi zeno normalni? Gledate li znak?
- Ti si luda kako vozis, ja imam prednost.
- Kako ti kretenko jedna, okreni se, pogledaj koliki ti je znak prava prvenstva iza glave. (onaj izokrenuti trougao)
- Vidjela sam ga, to znači da ja imam pravo prvenstva !

Znaci ne mogu da vjerujem! Ona je mislila kad taj znak stoji da ONA ima pravo prvenstva a ne da ulazi u ulicu sa rpavom prvenstva?

- Vi ste zeno ubica na putu ! odbrusih joj i nastavih...sva se tresem i molim boga da ziva stignem kuci...

Kad sam stigla...tek su me onda suze moje stigle...hajde sto smo bez osiguranja, samo da nismo bez glave.