Ustaše krecu u svoju zločinacku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako rece veliki Ducic „sto su hrabri, nego zato što stida nemaju”.Najveci pokolji i zločini u Hercegovini pocinjeni su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaške vlasti i ustaška krvolocna rulja natrpali su živim i ubijenim Srbima mnoga rjecna korita i virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pecina, rupa, prla i drugih stratista.

Trebinje i njegova okolina dozivljava Golgotu, veću od one kada su od strane Austrijanaca u samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustaše 1941. godine najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Rzanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Cavas biva prostor na kome je izvrsen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tačno onoliko koliko ih je to selo i imalo. Zatim ustaše pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pjesivcu, Gavranici; Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Surmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko 100 metara.

Ustaše dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj veliki praznik. U osnovnoj skoli hapse uciteljicu, Srpkinju Stanu Arnautovic, i njih 12 krvoloka, zločinaca, siluju je pred 120 ucenika. Zatim su u skolu doveli najljepse djevojke iz sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustaše odvode nejac, žene i starce nad jamu, gdje naređuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaški obruc je bio svakog trena uzi, pa su mnogi mucenici skakali živi. Od običnog genocida i zločina, ovaj se umnogome razlikuje, jer žrtva dozivljava posebna psihicka stanja, koja dugo traju, a koja prethode strasnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustaše - zločinci konvertiti dolaze na dan Svetog Proroka Ilije, kada uciteljica sa ucenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaže „Danas se slavi andjeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteca dolaska Hristova, slavni Ilija, koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da cisti prokazene: zato on i onima koji ga postuju salje u izobilju iscjeljenja”. Vecina biva pobacana i ubijena, a i ako neko prezivi, Svetog Ilije se sjeca po zločinu nad njegovim najdrazima. Ustaše, posavjetovani fasistoidnim katolickim svestenicima to rade smišljeno ne ubijajuci samo Srbe kao ljude, nego i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda.

Ustaško „etnicko ciscenje” sela Stara Gabela na samoj granici prema Dalmaciji izvrseno je u jednom naletu: o Vidovdanu, jednom od najvecih srpskih praznika. Tog dana su ubijena 148 Srbina - muskarca, tačno onoliko koliko ih je i bilo u tom selu prije pokolja.

U svojoj nevelikoj knjizi „Stradanje Srba u Hercegovini za vreme Nezavisne Države Hrvatske”, Danilo Tunguz-Perovic između ostalog opisuje i strasno stradanje Srba u selu Pridvorica u srezu Nevesinje.

„Komandir ustaške stanice Marjan Benovac, kao i domaće komsije Bajro i Mehmed Huko, Camil i Avdija Colpa stalno su uvjeravale Srbe Pridvoricane da se ni od čega ne plase jer ih oni stite i paze. Međutim, na sami pravoslavni Bozic, 7. januara 1942. godine u zoru na svaku pravoslavnu kucu udarila je jaka grupa naoruzanih ustaša predvodjena narednikom Marijanom Banovcem. Ne nadajuci se napadu, nego se pripremajuci za praznik Srbi su pruzili slab otpor. Ustaše su povezale sve Srbe muskarce i odveli ih u selo Donja Pridvorica. Neke su strijeljali, neke smlatili maljevima i kocima. Biljka Hadzica, Gavrila Nosovica, Cetka, Gojka i Radovana Skoka ispekli su na raznjevima. Dok su jedne ustaše zavrsavale posao sa muskarcima, drugi su hvatali žene, djecu i starce, doveli ih među leseve u stale i sve ih zajedno zapalili. Hvatajuci po selu srpski zenski svijet, ustaše su izdvojile djevojke udavace i mlade nevjeste i odveli ih u pecinu vise sela Pridvorica, gdje su 20 dana dolazile ustaše i silovale ih, a posto su ih izmrcvarili, onda su ih pobili. Od Pridvorcana su ostali živi samo oni koji se tog dana nijesu zatekli u selu. Muslimani su kasnije spalili crkvu, koju su mjestani od svog priloga izgradili 1937. godine, da bi na njenim temeljima izgradili dzamiju.”

Za neke istoricare je epska pjesma najbolja fusnota za srpsku istoriju. Da je to stvarno tako najbolje govore neke pjesme o stradanju u II. svjetskom ratu. Tako narodni pjesnik iz Gacka Obrad Govedarica u svojoj epskoj pjesmi „Pokolj u Pridvorici”, kaže:

„Na red dodje Pridvorica
nedje ispred same zore,
navalise ”polaznici„
i na vrata i prozore.
Šta je srebro, šta je zlato
kad Srbina treba klati,
šta je dzihad Nikola je
još odavno trebo znati.

Epski pjesnik, poput svjedoka opisuje zločin ustaško-muslimanske ekspedicije nad neduznim ženama, pa kaže:

”Ja sam dolje u potoku
Bojanine probo sise
i provuko pletenice
da niz grudi tako vise,
Onda sam je razapeo
kao sto je Pilat Hrista,
da se tako obnazena,
na bozicnom jutru blista.„

Na osnovu kazivanja, kao i istorijskih cinjenica, pjesnik prati gipkim stihom hronologiju zločina i kaže:

”Pripremite sada malje
ostavite bajonete,
Vrijeme je da oruzje
oprobamo još i ovo
Ante ga je u Zagrebu
za genocid srpski kovo.
...
... ...
Sto zivota tu izgore
niko živi ne zna broja
na Bozic je osvanula
Pridvorica pusta moja.
...
... ...
Pridvorica nije jedna
da je bogdo taman tako,
nas bi narod ovu ranu
prebolio i nekako.
No, primjera takvih ima
na stotine i još vise
koje pamti srpski narod
i u svojoj dusi piše.

Ova dosta slaba i nevjesto srocena pjevanija mnogo vise govori o zločinu i njegovom kontinuitetu, nego li o nekoj vrsti epske pjesme. Ovi stihovi ozbiljno upozoravaju i ujedno postavljaju pitanje: gdje su i šta rade srpski istoricari, i intelektualci danas kada se svi nalazimo u srcu srpske istorije? Na koja pitanja odgovaraju srpski intelektualci, dvije Akademije nauka? Šta se biljezi za nova pokoljenja o danasnjim danima i da li će konacno srpski narod dobiti odgovor na pitanje ko je poceo rat u bivšoj SFRJ? Odakle je taj rat uvezen i ko je iz svijeta velikih sila dao signal da pocne stravicno krvoprolice u bivšoj Jugoslaviji?

U ustaško-muslimanskoj ofanzivi, 19. decembra 1992. na selu u rejonu Gornje Josanice kraj Srbinja (nekadasnje Foce) za nepuna tri sata, od sedam sati ujutro do deset, zivot je izgubilo 56 srpskih civila, žena, djece, staraca i vojnika. Prema prikupljenim podacima i izjavama svjedoka ovaj zločin su pocinile muslimanske formacije iz Josanice, Foce, Gorazda, Visegrada, Rudog, i ustaške formacije Franje Tudjmana iz bivše BiH i Hrvatske. U ranim jutarnjim satima na dan Svetog Nikole, na krsnu slavu vecine porodica u selima Josanice, napale su ustaše sa oko 600 dobro obucenih zločinaca, naoruzanih najsavremenijim oruzjem dobijenim iz islamskih zemalja i Amerike. Svako srpsko selo je opkolila grupa od 60 do 70 ustaša. Tog jutra su napadnuta sela Ostrmci, Konjevici, Hodzici, Medanovici, Bazdari, Brajikovici, Gapici, Skobalji, Crnetici, Bogavici. Organizatori ovog zločina su komsije Srba iz ovih sela iz porodica Crnetica, Huseinovica, Jasarevica, Kuluglija, Haskovica, Hadziahmetovica, Travara.

Na početku rata iz sela Crnetica sa svojom porodicom mirno je i svojevoljno otisao Becir Crnetic. Prije odlaska pozvao je starinu Nedja Ivanovica, sa kojim je bio komsija dugo vremena i rekao mu: „Evo ti ove moje dvije krave, sijeno za njih, pa kad se vratim daces mi jednu. Ovdje ti je u ovom sijenu bure sa hranom, a u jednoj kesi ispod djubreta je neka roba.” Na rastanku je rekao starom Nedju: „Nedjo, ne palite nam kuce, tako će i vase biti čitave”. Ali je prevario i starog Nedja i Srbe Gornje Josanice. Dosao je sa zločincima nocu u svoju kucu, koju su Srbi cuvali da se u nju vrati, sacekao jutro na Svetog Nikolu i napao svoje komsije. Tijelo starog Nedja su srpski borci nasli kako gori na kucnom pragu.

Dragoljub Vreco, jedan od prezivjelih svjedoka josanickog pokolja je pricao: „Ovaj zločin na Nikoljdan je krvavo kolo naših komsija muslimana. Organizatori su bili Salem Travar i Bego Subasic, bivši milicioner iz Foce. U ovom zločinu posebno mjesto zauzima Aziz Merkez -Uco, koji je prilikom napada pucao na svog ucenika, cetrnaestogodisnjeg Miodraga Matovica. Među zločincima su bili Rasim Korjenic i Safet Klinac iz sela Slatine. Sve su to naše komsije koje smo, na njihov zahtjev, mirno pustili da podju u Gorazde, a oni se krvavim nozem vratili i pobili žene i djecu i nemocne starce. Sa sobom su na svoje komsije Srbe doveli zlikovce sa svih strana. I eto šta su uradili, napravili zločin koji će ostati svima u sjecanju, jer se dogodilo na krsnu slavu Svetog Nikole.”

Ustaško-muslimanski zločinici su u potoku kraj sela Hodzici likvidirali samo na jednom mjestu zbjeg od 35 žena, djece i nemocnih staraca. Ovaj masakr je jedini prezivio Mladen Kulic, kome su tu poginuli iz uze porodice žena, cerka, dvoje unucadi od četiri i deset godina, zet.

O ovome govori i jedan od pocinilaca ovog zločina musliman Asim Hajdarevic iz sela Kolovarica, opstine Gorazde. On je uhvacen ziv od srpskih boraca i o zločinu i njegovoj pripremi je rekao: „Moj komandir ćete je bio Aso Husic iz sela Sadbe, opstina Gorazde. Dana 17. decembra sreo me je Huso Husic u Sadbi i rekao mi: Asime, sjutra da se javis pred skolu, idemo u jednu akciju. Tako sam 18. decembra oko 18 casova bio pred skolom u Sadbi. Vojska se postrojila, a smotru je izvrsio Zaim Imamovic u prisustvu Hadza Efendica, predsjednika opstine Gorazde. Hadzo nam je odrzao kraci govor u kome je rekao da muslimanski narod vodi sveti rat i da mi, posto smo na Alahovom putu, najmanje sto možemo da uradimo je da damo svoj zivot na tom putu. Reko nam je da vise ni jedan Srbin za muslimane ne može biti dobar.

Poslije govora Hadza Efendica govorio nam je komandant Imamovic koji je rekao da se nas sest stotina sprema da napadne deset sela u Josanici u kojima su Srbi. Imamovic je rekao da je nas zadatak da sela popalimo, a sve u njima sto nađemoda pobijemo, ne smije ostati ziva ni macka. On je odredio da komandant ove akcije bude Rasim Korjenic, posto je iz Josanice i odlično poznaje teren. Pored Rasima, iz Foce su ucestvovali Mustafa Music, Selim Muslic, Esef Korjenic, Salko Bocak, kao i drugi muslimani iz Foce i Josanice kojima ne znam imena”.

On kaže i da su u pokolju ucestvovale i njegove komsije iz Sadbe i Kolovarica: Ismet Hajdarevic, Uzeir Berdak, Dzevad Berdak, Halim Sakic, Dzemo Baric, Osman Hrascic, Ibro Djogo. Hajdarevic istice da su u svakoj od deset grupa, od kojih je svaka bila zaduzena za po jedno srpsko selo, bilo desetak vojnika u crnim uniformama koje niko nije poznavao, niti su znali odakle su dosli.

Na osnovu svih primjera zločina namece se pitanje: Zašto Srbe ubijaju na krsnu slavu, kako prije pedeset godina tako i danas, kako u Hercegovini tako i na drugim srpskim prostorima?

Osnovni razlog je zelja za zatiranjem i totalnim unistenjem Srba. Zbog toga se izvrsavanje zločina planira u vrijeme kada se žrtva najmanje nada i kada slavi svoju krsnu slavu, jedan od svojih najvecih praznika. Ovakav oblik genocida je specifican, jer žrtva dozivljava posebna psihicka stanja pre nego sto će biti zvjerski ubijena. To posebno stanje ne pogadja samo tijelo, nego i dusu žrtve, kao i njenih potomaka, koji će se na krsnu slavu uvijek sjecati kako su im pretke zvjerski ubijali.

Zašto bas pucanj u svetinju, i zašto se takav zločin izvodi na blage dane, svete dane? „Samo Dobro, Svetinja i svjedoci, nosioci dobra i svetinje, bili su i ostali nepodmitljivi sudije zločinaca, ubica i njihovih zala i zločina. Zlo i zločin mogu trijumfovati samo onda ako nestane tih sudija i tih svjedoka. Zlo neće biti zlo ako ne bude imalo u cemu da se ogleda, misle zloumnici i zločinci. Ono će onda biti jedina stvarnost, mjera sama sebi. Satanska obrazina zla tek onda dolazi do svog punog izraza i rugobe kad se ogledne u savrsenoj svjetlosti dobra i svetinje.

Zato unistiti dobro u korijenu, oskrnaviti ga i zgaziti u trenutku njegovog slavlja i pravoslavlja, znaci za zlo i njegove nosioce - postici svoj cilj i svoju apsolutnu afirmaciju.

Slava i bratska ljubav svecarskog slavlja, krsne slave, slika je i projava, ostvarenja Bozijeg dobra u ljudima i među ljudima. Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog covjeka i njegovo lice, kao svetu ikonu Bozju. Ubijanje na krsnu slavu bogolika u covjeku, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svecarsko slavlje - demonskim bratoubistvenim pirom, bio je odvajkada cilj satane i njegovih slugu (...)

Duh i plodovi satanizma sve su vidljiviji i izrazeniji na svim prostorima nekadasnjih hrišćanskih naroda od Amerike do Rusije. U islamu je on bio prisutan od samog početka u jednom dijelu njegove filosofije zivota i zivotne prakse.” Ubijanje Srba na krsnu slavu ujedno izrazava „taj drevni covjekoubilacki i bratoubilacki satanizam, ali i novi, moderni, koji se javlja u ”andjeoskom„ vidu ”novog svjetskog poretka„, kao zastitnika i pokrovitelja ovoga prvoga. Bratoubilacki satanizam na krsnu slavu utoliko je satanskiji i morbidniji sto nosilac tog ”novog svjetskog poretka„ i njegovi pokrovitelji, satanizuju ne njega, nego one koji su njime nevino poklani.”

Jedno je jasno: poklanje srpskog naroda, „satanizovanje srpske pravoslavne nedavne i danasnje Golgote, postavlja Srbe u zizu istorijskih dogadjaja modernog svijeta. Preko ledja srpskog naroda se vodi strasna bitka Dobra i Zla, svjetlosti i tame, Boga i satane, istine i laži.”

Ubijanje Srba na krsnu slavu, ima još jednu karakteristiku: ono predstavlja svjesno ili podsvjesno, unistenje svjedoka svoje prevjere, poturcenjastva. Konvertitet i poturica „je uvijek mislio da će mu biti ”lakse„ kad nestanu sa lica zemlje svjedoci njegovog otpadnistva. To što se radi o dojucerasnjim komsijama i soliljebnicima, često i o ljudima sa istim prezimenom i istim blizim ili daljnim porijeklom, utoliko je teze i gore. Utoliko mrznja postaje iracionalnija i surovija.”

Ubijanje Srba na krsnu slavu sadrzi sve elemente i karakteristike genocida nad srpskim narodom. On pokazuje da se sve ponavlja, kao po nekom nepromjenjivom pravilu i zakonu. Prilikom ubijanja Srba na krsnu slavu, kako u proslom ratu tako i u ovom, zločinici su isti - komsije Srba, muslimani i Hrvati, iste su i žrtve: srpski narod, žene, djeca, starci. Isti su ciljevi zločina i zločinaca - etnicko ciscenje i potpuno unistenje svega sto je srpsko na tim prostorima. Isti su i spoljni pomagaci u izvrsenju zločina, u Hercegovini kao i u drugim srpskim krajevima - Vatikan, Turska, Njemacka, Austrija, Amerika, ostatak islamskog svijeta. Tako vjekovima, tako i danas.

Takođe, isti su i uzroci zločina: suluda, patoloska i neizljeciva vjerska mrznja prema Srbima. Zločinci ih ubijaju samo zato što su Srbi - pravoslavci, zato što se nisu kao i ove ubice, njihove komsije, davno poturcili i pokatolicili, samo sto su sacuvali vjeru pradjedovsku. Kao i tada, tako i danas ponavlja se ista greška Srba: oni vjeruju svojim komsijama muslimanima i Hrvatima, čak sve do onog trenutka kada pocinju da ih ubijaju. Razlika u zločinima je samo u metodima, koji se od jednog do drugog genocida nad Srbima samo usavrsavaju, stalno su okrutniji, stravicniji, brutalniji. U svemu ovome je najcudnije sto su i greške Srba kroz istoriju uvijek iste.

Prvo, Srbi nikako da shvate da se ti zločini rade po jednom sistemu, jednom planu koji je davno sacinjen i kojim se diriguje iz Vatikana ili Ankare.

Drugo, zbog toga sto neće da shvate svoju tragediju, Srbi stalno ostaju neobavijesteni sto o njima misle njihove komsije, pa se svaki put nanovo cude sto im se desava genocid. Srbi se u kriznim situacijama konstantno ponasaju kao da su izgubili pojedinacno i kolektivno pamcenje o zločinima kroz istoriju. A oni im se samo u ovom vijeku tri puta ponavljaju i to na isti način, od istih zločinaca, sa istim ciljevima i sa sve tezim i tragicnijim posledicama i većim žrtvama.

I šta na kraju zakljuciti, ako ne, da je ubijanje Srba na krsnu slavu jedna svojevrsna filosofija srpske tragedije koja, prema onome što se desava, uskoro neće biti izmijenjena, jer možda srpski narod nema ni kriticnu masu inteligencije, da bi se spasio i nastavio da živi kao srećan evropski narod.