veselka

dobro ti nama i zdravo dosla!
Ako će ti biti lakse, vjeruj mi da nisi usamljena i da vecina nas prolazi kroz slična iskustva i razmišljanja. Preko svakog novog brda, nova valuta, nekakva taksa, namrgodjena lica carinika, zaklonjena obaveznim rejbankama... i ne jednom, na mojim proputovanjima kroz novonastale i samostalne države, sam se zapitala: „Šta je sve ovo i šta ću ja ovde?!” I onda pomislim na draga lica koja me negdje iza tih „granica” željno iscekuju, zaboravim na sve zakonske i birokratske formalnosti, upalim (u ekoloskoj državi ugasene)motore i ostavim sve besmislice iza sebe i dodam gas...jer je jedino dugo cekani zagrljaj ono što se pika i pamti... pozdravce

Draga Veselka

U sustini se slazem sa svim ovim sto si napisala, jer sam i sama dozivjela niz raznih naprijatnosti, prelazeci „razno-razne granice”, ali je isto tako bilo i nekoliko smpaticnih i gotovo komicnih situacija.

Nije meni, a ni tebi, jezik i kulturu ukrao neki tamo gorostasni „coce”, koji cami i cuci na granici, niti bilo koji od ljudi koji su zaduzeni za provjeru tvog identiteta, koja se podrazumjeva pri ulasku u bilo koju zemlju i ja to smatram sasvim normalnim.
Sitna su oni riba, moja Veselka, to su ljudi koji samo rade svoj posao, a one, koji su nam ukrali i jezik i kulturu, ja i ti nikada nismo i nikada ih nećemo ni vidjeti.
I, ne moramo!
Daleko im kuca bila!

Naravno da i njih ima svakakvih, pa je tako i naše iskustvo sa njima razlicito.
Jednom sam već pisala o jednoj neprijatnoj situaciji, koja mi se desila u Stocu i kada sam pod navalom silnih osjecanja, i nakon svadje i prepirke sa policijom, zaplakala...sto sebi nikada neću oprostiti.

Danas znam, da sa njima treba samo strogo poslovno, bez suvisnih rijeci i tako im nećeš pruziti nikakvu priliku, da te na bilo koji način dotakne njihovo mišljenje.

Prije par dana sam bila u Mostaru.

Vracamo se u kasno popodne, stizemo na granicu, prilazi carinik i pita „imate li šta za prijaviti”?
Crni nonsalantno odgovara kako nemamo ništa, a ja od nervoze palim cigaretu ( dusa mi u autu zapaliti) i molim Boga da ne otvara gepek, jer ga vise niko zatvoriti neće.
Crni me pogleda poprijeko, jer mu smeta ta moja navika, kad me carinik upita „ a da nemate možda koju cigaru viska?”
-Imam, kako da nemam, rekoh mu ja i dadoh mu čitavu kutiju, a on se nasmjesi, pa kaže „ srećan vam put, mozete ići”.

Ma, i upaljac bih mu dala, samo da je tražio, ali pastrmku koju sam netom kupila na Buni ili kajsije sa Trznice, bome ne bih, nema sanse:)

Dakle, to je tako i moramo se pomiriti sa situacijom i iz nje pokusati izvuci ono najbolje.
Jedino tako možemo ostati iole normalni i putovati bez grca i gorcine u srcu.

Sto Jela divno rece „...i ostavim sve besmislice iza sebe i dodam gas...jer je jedino dugo cekani zagrljaj ono što se pika i pamti...”

Veselka
I Neretva je zaplakala sa mnom...
samo ne znam, da li sto sam dolazila ili sto sam odlazila...

Pozdrav tebi

Veliki pozdrav Veselka i dobro ti nama dosla nazad!

Cudan je taj osjecaj hladnoce koji osjetis tamo gdje pamtis toplinu. Slazem se da je Jela lijepo konstatovala da se treba samo fokusirati na draga lica, a sve drugo je samo fizicka materija.

Nosim toliko ljubavi prema onome cemu pripadam i iz čega sam iznikla da ništa ne može izgasiti osjecanja u meni i pomutiti lijepe uspomene i ljubav koju sam osjetila u djetinjstvu. Što se tiče grada kao grada, granica, nekih novih ili stranih ljudi... Boze, da li je tuzno ili ne, nije ni bitno, ali po dolasku zakljucih koliko je sve to strano i tudje... niti sam se nasla u toj sredini, niti osjetila, niti tražila, jednostavno sam bila turista do momenta do kada nisam vidjela neko drago lice kojem sam isla u susret, u posjetu, koje je zaista moje. Sve drugo je samo fizicka materija bez geografske tacke u mome srcu. Naravno, sa izuzetkom porodicnih tacaka gdje me zaista hvata tuga, ali šta da se radi :( grobovi, rijeka, polja, kuce ili ono sto ostade od njih, ne mogu da se prenesu u ruci, samo u srcu... oni mi daju osjecaj pripadanja i cine me onim što jesam, sto mi niko ne može oduzeti, niti pomutiti.

Mislim da je sve „to” zdravo jer se stavimo u „pravu” perspektivu. Zivot je kratak i svaki momenat je dragocijen... nemam nikakvih velikih ocekivanja od takvih posjeta... u Beogradu mi je bilo neocekivano lijepo i toplo. Direktni kontakti, kada se opustimo, sa našim ljudima ipak ubrizgava specijalnu energiju, na koju skoro zaboravih kako se osjeca na vlastitoj kozi :)

Upravo tako! Iskustvo je cudo, na nama je da naucimo lekciju i da krenemo dalje. Nadam se da si se uspjela odmoriti i opustiti i ponijeti pregrst lijepih momenata i dodira :)

Ovako mi je lakse: nosim ih u dusi, a nadam se da su u dusama NAS puno srećniji i mirniji!
____________

Veselka - najbolje je onako kako moramo i osjecamo. Svidjela mi se ova recenica, sinoć napisah, ali gumica je opet radila. Obrisan i lijep Binchijev komentar, cisto za rekord ;)Pozdrav!

E Biberche
Lako ti je bilo sa tim carinikom.Šta mislish da je Lax bila carinik?
Otela bi ti pastrmku(poznala bi da je sa Bune),kajsije,i Crnog.A tebe bi pushcala da idesh sama.
Budi oprezna sljedeci put,da ne bude lax carinik.

Ma dje ćeš biberche poljubiti?Pa da kihnesh od bibera.