Oce nas koji si na Nebesima... Sam početak Gospodnje molitve odgovara na pitanje da li je Nebo ostalo prazno dok je Bog kao Hristos bio među ljudima. Inače pitanje o ovome je pjesnicki pateticno, imam dramatizuje i toboze brine (vjerovatno odlično poznaje doktrinu o svetoj Trojici)a u stvarnosti želi smrt hrišćanstvu.

Krst je simbol stradanja i u misteriji hrišćanstva predstavlja svakodnevno podsjecanje na smrt. „Boze pomozi” osjenimo se znakom krsta ujutro jer molimo Gospoda da nam pomogne da ne umremo danas. Ne samo fizicki nego da ne umremo grijeseci.

Interesantno je da je pitanje o krstu kao o instrumentu mucenja argument protestanata. Tako se, nazalost, desilo da su milioni ljudi na zapadu osiromaseni za misteriju krsta, osiromaseni stalnog i svakodnevnog sjecanja na smrt, jer se ne krste prije molitve niti na mjestima molitve imaju krst.

Ljudi previse misle, pa opet na zapadu, kažu nismo mi ljudozderi da jedemo Hrista pa izbace Sveto Pricesce i tako sami sebi nanose tragicnu stetu i nenadoknadiv gubitak, lisavajuci se sustine hrišćanstva: Misterije Preobrazenja i alhemije Zivota.

Kad tako izbace Zivot i Smrt zapadnjaci posjedaju u krug uzmu gitaru i pjevaju o „Isusu” dok dobri i lukavi imam sa početka price ceka konvertite...