Diskusije : Religija

 Komentar
Zločini Crkve nad djecom nisu neki puki „skandal”,
Popaj
12. april 2023. u 15.30
Zločini Crkve nad djecom nisu neki puki „skandal”, to su najgori zločini uopće počinjenim nad djecom
Uredništvo Razno 5 travnja, 2019 17 Minutes
Moris Hoblaj, dipl. Teolog i dipl.sociolog

Crkveno teološki osvrt na seksualne zločine u Katoličkoj crkvi

Svjetski mediji govore o „crkvenom skandalu zloupotrebe” – no to nije puki „skandal”, radi se o najgorim zločinima počinjenim nad djecom i zataškanim, najvjerojatnije, stotine tisuća puta. Vrhovni državni odvjetnik Geoffrey Robertson, osnivač i voditelj najvećega britanskog ureda za ljudska prava, u svojoj knjizi „The Case of the Pope” („Optuženi Papa”) dolazi do zaključka:

„Duhovnici su seksualno zloupotri...ili desetine tisuća, možda stotine tisuća – prije svega muške djece i dječaka – na kojima je to u najviše slučajeva ostavilo teška i dugotrajna duševna oštećenja”. (Geoffrey Robertson, Optuženi Papa – Odgovornost Vatikana za prekršaje ljudskih prava, str.291)

Budući da se sve to događalo i događa pod etiketom i zaštitom jedne „kršćanske”, službene Crkve time se uvlači u prljavštinu učenje o bogoljublju i čovjekoljublju, koje je Isus iz Nazareta učio i uzorno živio, a napose se prezire Njegovo učenje o skrbi i ljubavi prema djeci. O Isusu je zapisano; On pozove malo dijete, postavi ga pored Sebe i objasni Svojim učenicima:

„Tko primi radi mene ovo malo dijete, mene prima. A tko mene prima, prima i onoga koji je mene poslao.” (Luka 9,48). Isus iz Nazareta je dakle očitovao ljubav i skrb prema djeci onako kako to odgovara božjim zakonima.

U crkvenim ustanovama koje se nazivaju kršćanskima, u cijelom svijetu, kardinali, biskupi i svećenici u seksualnim su zločinima tjelesno i duševno oskvrnuli tisuće i tisuće djece. Kako je moguće da se tako neshvatljiv broj najtežih seksualnih zločina nad štićenicima događa tijekom desetljeća – zapravo čak stoljeća u ustanovi koja se naziva kršćanska?

Jedno je objašnjenje, jer je katolički sustav prikrivao zločine da bi spriječio javno obznanjivanje i sudsko gonjenje od strane države, a drugo objašnjenje je da ta crkva ne slijedi učenje kršćansko, odnosno, nije kršćanska već slijedi svojeg katoličkoga boga kojemu su takvi zločini mili?

Crkvena seksualna zločinačka praksa – djela njezinoga klera – i zataškavanje njihovih zločina ukazuju da Papa i njegova Crkva počinitelje štite, a maloljetne žrtve bespomoćno izlaže na daljnju zlouporabu svećeničkim mučiteljima koji im i nadalje nanose tjelesno i duševno mučenje.

Gremij UN-a oštro kritizira Vatikan ali on i nadalje štiti svoje seksualne zločince.

Nakon što je sustav zataškavanja klerikalnih zločina oskvrnjivanja djece postupno izašao na vidjelo u cijelom svijetu, 2014. godine Komitet UN za zaštitu djece, u svojem je izvještaju o dječjim pravima izdao Vatikanu porazno etičko-moralno svjedočanstvo. Izvještaj OUN, među ostalim oštro kritizira Crkvu kako djeci ne pruža dovoljnu zaštitu, prije svega, od seksualne zloupotrebe svojih svećenika i da Vatikan, prije svega, ima na umu jedino zaštititi sebe.

Komitet OUN napisao je doslovno:

„Mi smo duboko zabrinuti. Širom svijeta klerikalci su upleteni u desetke tisuća slučajeva seksualne zloupotrebe djece. No Sveta Stolica nije priznala razmjere zločina; nije poduzela potrebne mjere za zaštitu i prevenciju. Ona je prihvatila načine postupanja koji su doveli do nastavka zloupotrebe i do oslobođenja zločinaca od kazne.”

Dalje piše da su „dobro poznati oskvrnitelji djece” jednostavno „premještani iz župe u župu ili u druge zemlje, ali i nadalje u kontaktu s djecom.”

Komitet OUN također izvještava da je „jedan kardinal kurije čak pohvalio biskupa što nije predao policiji krive svećenike (…). Općenito se mora utvrditi da je Crkva htjela ”izbjeći„ svjetovno pravosuđe. Predsjednik komiteta, norveška pravnica Kirsten Sandberg optužila je Vatikan da je svoj ‘vlastiti ugled’ stavio iznad dobrobiti nevine djece.” (citat prema tagesspiegel.de 5.2.2014.)
...

https://david-udruga.hr/2019/04/05/zločini-crkve-nad-djecom-nisu-neki-puki-skandal-to-su-najgori-zlo čini-uopce-pocinjenim-nad-djecom/
Popaj
12. april 2023. u 15.37
...
Katolički model „čišćenja prošlosti” – izbjegnuti štete za vlastiti ugled a žrtve prepustiti njihovoj patnji – da li je to demonsko ili božje, odlučuje svatko sam za sebe!?.

To što je u izvještaju OUN samo vrlo objektivno i trezveno nagovješteno, ni izdaleka ne pokazuje kakvu su patnju ti pedokriminalni zločini Crkve prouzročili djeci i njihovim obiteljima. Bezazlena djeca, koja kod odraslih traže zaštitu i sigurnost, kojima je potrebna skrb i pažnja, fizički i psihički su najdublje ozlijeđena sramotnim postupcima „samozvanih božjih slugu”. To su rane koje većinom ne zacijele do kraja života. Studije pokazuju da djeca koja su bila zloupotri...ljena, u kasnijem životu pate od difuznih bolnih stanja, od kroničnih bolova trbuha i od živčanih slomova. Isto tako loše je i to što djeca koja su seksualno zloupotri...ljena od svećenstva često tijekom čitavoga svojeg života ne mogu imati normalan, sretan i slobodan odnos sa drugim spolom. Mnoga od te djece kasnije nisu u stanju vjerovati ljudima oko sebe. Čitavog života muče ih strahovi, često su nesposobna za rad, nemaju povjerenja u sebe ni osjećaj vlastite vrijednosti – a poneka zloupotri...ljena žrtva je tako duboko razočarana da ne vidi drugi izlaz osim da sebi oduzme život.

U odnosu prema seksualnim žrtvama Crkve pokazuje dvostruki moral. U vlastitim redovima i ustanovama dopušta najsramotnije zločine nad djecom i štiti zločince, a prema van čini sve da obmani javnost kako je čuvarica i promicateljica kršćanske etike i morala Kristove i apostolske Crkve, a ide tako daleko da uči kako izvan nje nema spasenja, što je naravno protiv božjih i zakona i ljudske logike.

Kristova i apostolska Crkva s tom i takovom Katoličkom crkvom i njezinom praksom i učenjem nema nikakve veze. Njezino učenje i življenje njezinih kardinala, biskupa i svećenstva s Papom na čelu i djela njezinih vjernika ukazuju sve jasnije na stoljetnu prijevaru i obmanu javnosti. Pri tome treba istači da Isus Krist nije bio prijatelj svećenstva, štoviše Njegove riječi upravljene svećenstvu svojeg vremena upućivale su na njihovu suprotnu ulogu, tj. njihovu pripadnost neprijatelju Boga, proroka i Krista. On im je jednom prilikom rekao;

„Jao vama pismoznanci i farizeji licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti!” (Matej, 23, 27-28), ili jednom drugom prilikom; „Tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu o vrat objese mlinski kamen i da ga utope na dnu mora,” (Matej 18, 6) ,a najjasniji je bio s riječima u kojima je po smislu rekao tko su i kome pripadaju; Moj je Otac odozgora a vaš odozdola, on je otac laži i ubojica od početka.

Naravno, taj Isus ostavlja svakome čovjeku na volju kojemu će ocu pripadati, ali nitko ne može bilo kada ustvrditi da nas nije upozorio na nauk i praksu svećenstva i njihovih crkava nekada i danas. Pogotovo kada čovjek dozna da je neosporna činjenica kako je unutar Crkve svećenička kasta zlostavljala, silovala i oskvrnula na stotine tisuća djece i kako su crkveni glavari pod vodstvom Pape zataškavali i zataškavaju te zločine – i to sve pod lažnom etiketom svojeg „kršćanskog koncerna”, iako znaju da s prljavštinom, truleži i zločinima te svećeničke kaste Isus, Krist i kršćanstvo nema nikakve veze.

Duševne patnje žrtava – najčešće doživotne

Kad je dijete zloupotrebljavano, tada najčešće pati i cijela obitelj. Kako je majci koja je svoje dijete devet mjeseci nosila pod srcem i najprisnije je povezana sa svojim djetetom? Kako je roditeljima kad jednog dana primijete kako se njihovo dijete sve više i više zatvara, kako se začahuruje i povlači – ili kako dijete postaje agresivno? Svećenik možda više godina stalno zloupotrebljava dijete. Iz čistog srama, iz čistog očaja – i zato što ga dječji oskvrnitelj prisiljava da šuti – dijete se ne povjerava svojim roditeljima. Roditelji su očajni, ne znaju što se događa s njihovim djetetom, što ga opterećuje – i stoga ne znaju kako mogu pomoći svojem djetetu. Stoljećima Crkva tvrdi da je moralna vertikala – premda su pedokriminalni zločini papa, kardinala, biskupa i svećenika uništili život , najvjerojatnije milijunima ljudi. To je duboko nemoralno. To može biti katolički – kršćanski to nije.

Papa je svoje kardinale biskupe – seksualne zločince – umjesto u zatvor premještao u Rim.

Članci Boston Globea 2002. godine prvi su put ukazali o razmjeru zločinâ koje su počinili klerici Katoličke crkve pod maskirnim ogrtačem „kršćanski” i o vatikanskom, papinskom sistemu zataškavanja.

Od sredine 1990.ih godina, pisale su novine, 130 žrtava jednog svećenika iz Bostona izvještavalo je o svojim strašnim doživljajima iz djetinjstva. One su kao učenici bila zloupotri...ljeni i silovani. No to nije bio jedini slučaj – a to je znao i nadležni kardinal, Bernard Law. Većina svećenika koji su mu bili podređeni ogriješili su se o dječake. Na optužbe njihovih žrtava kardinal je reagirao samo tako što je njihove mučitelje premjestio u druge župe gdje nitko nije znao o njihovoj prošlosti.

Kardinal Law je isto tako bio premješten u Vatikan, gdje su ga čekale časne zadaće. Njegova dijeceza morala je kasnije platiti 100 milijuna dolara odštete žrtvama svećenika, koje je on zaštitio. Uskoro više nije bilo gotovo nijedne američke savezne države u kojoj nisu izašli na vidjelo zločini katoličkih svećenika oskvrnitelja djece. Biskupima je tada postalo teže da počinitelje jednostavno premještaju u druge župe ili dijeceze – a neki su prešli na to da ih šalju u druge zemlje umjesto na sud. Događala se prava pravcata razmjena svećenika pedofila između SAD, Irske, Rima, Meksika i Afrike.

John Jay Cillege of Criminal Justice u New Yorku po nalogu Biskupske konferencije SAD-a izradio je studiju pri čemu je utvrdio najmanji broj seksualnih zločina: u periodu od 1950. do 2002. 10667 pogođenih je podnijelo vjerodostojne optužbe protiv 4392 svećenika. Sličan detaljan izvještaj objavljen je u Irskoj koji se odnosi na irsku dijecezu Dublin – u studenome 2009. Komisija pod vodstvom sutkinje Yvone Murphy utvrdila je 14.500 žrtava i došla do zaključka:

„Komisija ne sumnja u to da su dijeceza Dublin i druga crkvena tijela prikrivala seksualnu zloupotrebu djece. (…).”

Strukture i pravila Katoličke Crkve olakšali su prikrivanje. Državni autoriteti nisu ispunili svoju odgovornost brige o podjednakoj primjeni zakona za sve ljude i dopustili su crkvenim institucijama da ostanu izvan pravosudnih procesa. Time su pogodovali zatajivanju. Dobrobit djece, koja je morala imati apsolutni prioritet, u prvo vrijeme nije bila uzeta u obzir kao faktor za razmatranje. Štoviše, radilo se prije svega o tome da se izbjegnu skandali i da se sačuvaju ugled, uvaženost i imovina institucije i svećenika (…) (citat prema spiegel.de, 23.10.2010.; zenit.org. 11.12.2009.)

„Papinsko čuvanje tajne”: zatajivanje zločina je kriminalno djelo za koje bi država morala Papu izvesti pred sud!

Seksualna izopačenost u okvirima Crkve ni u kom slučaju se ne ograničava na obično svećenstvo, ono seže do najviših položaja Katoličke Crkve.

Veliku pažnju, na primjer, pobudio je 1995. godine otkriveni slučaj kardinala Hansa Hermanna Groëra (1919.-2003.) iz Austrije. Taj je na 20-godišnjem karijerističkom putu prema biskupskoj službi zloupotri...io otprilike 2000 dječaka. On nije za to nikada pozvan na odgovornost. Umjesto toga papa Ivan Pavao II. dopustio mu je da se nesmetano povuče u samostan. „Neke od njegovih žrtava”, kaže Robertson, „dobile su ‘odštetu’ kao protuuslugu za svoju šutnju o nečuvenom skandalu.” (Optuženi papa, str.64)

No zašto se o takvim slučajevima do prije nekoliko desetljeća tako malo govorilo ili pisalo?

O tome je katolički crkveni pravnik prof. Norbert Lüdecke u jednom predavanju na temu „Svećenička seksualna zloupotreba djece i mladih” izložio sljedeće:

„(…) do početka 1980 ih godina funkcionirao je kartel protiv žrtava. One su šutjele jer su morale trpjeti kako ih ne bi saslušavali, zastrašivali ili čak okrivljavali, zapravo sankcionirali. Svećenički počinitelji, koji su im točno to prijeteći pretkazali, imali su dakle pravo. Psiholozi su to prikazivali bezopasnim , socijalne ustanove gledale su na to skrštenih ruku (nisu na to obraćale pozornost), istražni organi i pravosuđe ponašali su se pristrano, novinari nisu mogli objaviti svoja istraživanja.” (www.imprimatur-trier.de).

Ophođenje Vatikana s takvim zločinima od 1962. bilo je zasnovano na jednoj papinskoj odluci pod naslovom „Crimen sollicitationis” (hrv. „zločini zavođenja”). Ta se odluka odnosila na sve unutar-crkvene postupke o ćudorednim deliktima svećenika i u njoj su svaki počinitelj, svaka žrtva i svaki svjedok obvezani na šutnju – dakle sustav kakav je poznat kod kriminalnih udruženja, npr. mafije. Osim toga članovima crkvenoga sudskog vijeća u slučaju prekršaja tajnosti prijetila je najstroža katolička kazna – ekskomunikacija.

„Apostolskim spisom” 30.4.2001, „Motu proprio” papa Ivan Pavao II potkrijepio je te odredbe iz 1962., a 18.5.2001. tu odredbu je tadašnji predsjednik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger, proglasio obaveznim za sve biskupe Katoličke crkve. U njemu među ostalim piše da svako „kazneno djelo protiv ćudoređa, naime kazneno djelo počinjeno od klerika protiv šeste zapovijedi Dekaloga s jednim maloljetnikom, koji nema još 18 godina (…) spada u nadležnost kongregacije za nauk vjere kao apostolskog sudskog zbora.” (citat prema Robertson, str. 358)

„…nadležnost”: to očigledno znači da se kaznena djela moraju prijaviti kongregaciji za nauk vjere, a ne kao obično za to nadležnim vlastima. O policiji nema ni riječi. Dalje se u pismu biskupima kaže:

„Ako biskup ili hijerarh ima nejasno saznanje o takvome kaznenom djelu, on mora nakon završene predistrage javiti dalje Kongregaciji za nauk vjere, koja, ako zbog posebnih okolnosti slučaj ne zadrži za sebe, prosljeđivanjem odgovarajućih propisa biskupu, odnosno hijerarhu zapovjedi da postupak vode dalje svojim vlastitim sudom. (…) Postupci ove vrste podliježu papinskom čuvanju tajne.” (str.358)

Vatikan – utvrda strave seksualnih zločina klerika nad djecom?

„Papinsko čuvanje tajne” – to je dakle utvrda u kojoj se cjelokupno svećenstvo Katoličke crkve uzajamno štiti od svjetovnih sudova i time skrivaju svoje stravične zločine nad djecom. Čak glavni državni odvjetnik Massachusettsa, koji je imao nalog za otkrivanje svećeničke zloupotrebe djece, govori o „kulturi tajne.”
Popaj
12. april 2023. u 15.39
...
Tu „kulturu” istražio je i John Jay College za kriminologiju u svojoj studiji s rezultatom:

„Stvarno je potresna konstatacija bila da 76% prigovora za zloupotrebu protiv svećenika nikada nije bilo prijavljeno organima proganjanja. Samo je 6% od okrivljenih svećenika bilo osuđeno, a 2% dobilo zatvorske kazne.” (Optuženi papa, str.50)

I Murphyjeva komisija u Irskoj došla je do zaključka da je u Massachusettsu kao u i Dublinu tajna „ štitila institucije na račun djece”. (Murphyjev izvještaj, poglavlje 1, broj 28)

Čuvanje tajne takvih zločina, na koje se u pismu kardinala Ratzingera iz 2001. ponovo upozorava, nije dakle za Vatikan bilo samo pravno najviša zapovijed – zataškavanje je bilo također de facto uobičajena praksa. Na temelju prakse Katoličke crkve može se reći: Nauk vatikanske Crkve u vezi s njezinom praksom, u ovom slučaju naspram djece, može biti katolički, ali s Isusom, Kristom, koji ljubi djecu, sve ljude, takav zločin i njegovo zataškavanje nemaju nikakve veze s Njim. Naprotiv – prema predaji Isus iz Nazareta rekao je svojim učenicima i apostolima: „Tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu o vrat objese mlinski kamen i da ga utope na dnu mora,” (Matej 18, 6).

Svaki čovjek zdravog razuma mora kod ovih riječi, izrazimo to aktualnim riječima, doći do slijedećeg zaključka; Kad On, knez mira, osnivatelj kršćanstva, upotrebljava ovako snažne riječi za seksualne zločine onda mora biti jasno kakav težak teret mora nositi duša čovjeka koji se ogriješi o dijete.

No svećenstvo Katoličke crkve i njezino poglavarstvo s Papom na čelu negira te riječi Isusove jer, kako neka bi bilo drukčije, ima svojeg vlastitog oca kojeg je Isus, po smislu, opisao slijedećim riječima: Moj je Otac odozgora a vaš odozdola, on je otac laži i ubojica od početka. Naravno taj Isus ostavlja svakome čovjeku na volju kojemu će ocu pripadati ,ali nitko ne može bilo kada ustvrditi da nas nije upozorio na pripadnost svećenstva i njihovih religija i crkava nekada i danas .

Papa već godinama pred mikrofonima svjetskih medija najavljuje – nultu toleranciju Katoličke crkve, no što je s njom?

Samo naivni slijepac i fanatični crkveni katolik proturječiti će činjenici da je Vatikanu očito više stalo do svojeg ugleda – a manje o dobrobiti djece i zato od najavljene nulte tolerancije ne može biti više od najave?!

S obzirom na učestale skandale oskvrnjivanja djece, Američka biskupska konferencija predložila je doduše strategiju „nulte tolerancije”. Ona je htjela počinitelje prijavljivati policiji i zahtijevala je češću upotrebu udaljavanja iz službe krivih svećenika. No iz Rima je došao odlučan veto: tadašnji zastupnik Josefa Ratzingera u Kongregaciji za nauk vjere i kasniji kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone izjavio je u veljači 2002. godine: „Po mojem mišljenju nije osnovan zahtjev za obvezivanje biskupa da stupi u kontakt s policijom zbog prijave svećenika koji je počinio zločin pedofilije. Naravno, civilno društvo ima obvezu štititi svoje građane. Ali isto tako se mora respektirati službena tajna svećenikâ. (…) Kada svećenik više ne može vjerovati svojem biskupu, jer se mora bojati da će biti prijavljen, tada više ne bi bilo slobode savjesti.” (citat prema John L. Allen Jr., Svi papini ljudi, str. 242)

Kakva sramotna argumentacija jednog utjecajnog kardinala u Katoličkoj Crkvi! Kardinal zahtijeva „slobodu savjesti” za zločince dječje oskvrnitelje, istraživanje takvih zločina on naziva prijavljivanjem! I sve je to „tajna” svećeničkog poziva! Kardinal Kastrillón Hoyos, predsjednik svećeničke kongregacije izjavio je da Crkva više voli „stvari zadržati unutar obitelji”. (citat prema Allen, str. 245) Takve izjave poznate su inače samo iz filmova u kojima se radi o organiziranom zločinu. Rimokatolički ponor, koji se tu otvara, izgleda da je još gnjusniji nego si čovjek uopće može predstaviti. Ovim svećenstvo i vodstvo Katoličke crkve na čelu s Papom, samozvanim „sv-ocem” izruguju ne samo seksualne žrtve svojih klerika nego i kršćanstvo, čine isto kao njihovi prethodnici prethodnika, veliki i mali pismoznanci i farizeji, ukratko svećenici ondašnjeg vremena kada su izrugivali i dali mučiti i ubiti Isusa iz Nazareta.

Gorka bilanca Crkvene borbe protiv seksualnih zločinaca svojeg koncerna

Geoffrey Robertson u svojoj knjizi „Optuženi papa” skandaloznosti bezbrojnih klerikalnih seksualnih zločina sažima ovako: „Tisuće duhovnika čija je krivnja teških zločina povezana s jednom vrstom recidivne sklonosti počinitelja postala poznata, nisu bili otpušteni iz svećeničkoga staleža. Crkva im je osigurala sklonište, premjestila ih je u druge općine ili zemlje i prema pravilima kanonskog prava koja im pružaju oprost u ovostranome kao i u onostranome, zaštitila od otkrivanja i svjetovnog kažnjavanja – u pravilu kazne zatvorom.

Sveta Stolica, pseudo-država etablirala je u prijateljskim državama tuđi pravni sustav prema kojem se seksualni zločini u najstrožoj tajnosti tretiraju na način koji je nespojiv s pravom države u kojoj Sveta Stolica operira, zapravo je u nekim slučajevima bio čak u potpunoj suprotnosti i isljednim organima uskraćivao dokazni materijal za krivnju zločinaca.” (str.292)

Pravnik za ljudska prava Robertson dalje pravi bilancu: Vatikan provodi „paralelno, para-državno pravosuđe” koje „oprašta grijehe koji se u dotičnim državama gostoprimcima kažnjavaju kao zločini.” (str.295)

Aludirajući na „štakorsku liniju” po kojoj je Vatikan nacističkim zločincima omogućio bijeg u Južnu Ameriku, Robertson piše: „No pravu ”štakorsku liniju„ koju je Vatikan stavio na raspolaganje je put bježanja dječjih oskvrnitelja – ne toliko kao besplatna vozna karta za bježanje iz zatvora, već štoviše kao besplatna karta da nikada ne riskiraju zatvorsku kaznu. Zbog jedne mješavine arogancije, nemara i bezbrižnosti, proizašli iz vjere u vlastiti državni imunitet i pretjerane želje da na svjetskoj pozornici budu politički akter, papa i njegova armija kardinala, nuncija, nadbiskupa i dužnosnika vodili su Crkvu u kojoj djeca stradaju od raširene i sistematske zloupotrebe.” (str. 295

Novo „sudsko vijeće”- rješenje koje pruža Katolička crkva – nije ništa drugo nego kao mjera publiciranja svojeg sustava?

Papa je samo površno ostavio dojam da se sada radi o otkrivanju umjesto šutnje koja je trajala desetljećima. Napokon sve je kao prije: sve se treba čuvati u tajnosti unutar Crkve. Sudsko vijeće treba imati sjedište u „Kongregaciji za nauk vjere”, dakle u bivšoj inkvizitorskoj vlasti, koja je i do tada bila nadležna za sve klerikalne zločince dječje oskvrnitelje. Novo postavljeno sudsko vijeće za biskupe ne mijenja ništa na crkvenim posebnim zakonima.

Policija i svjetovno pravosuđe i nadalje ostaju izvana. Nije li to kao da se organizacijama u čijim se redovima tradicionalno vrše najteži zločini, prepušta da same „kažnjavaju” svoje zločince? Ovo novo sudsko vijeće ide putem daljnjeg ubijanja duše žrtava, jer za vatikansku Crkvu život jednog djeteta štićenika ima manju vrijednost od „zaštite” jedne hostije.

„Seksualna zloupotreba djece je zvjerstvo!”

Glavni državni odvjetnik Geoffrey Robertson u svojoj knjizi „Optuženi Papa” izlaže zašto je seksualni zločin svećenika, s njegovog stajališta, još gori od svake druge zloupotrebe:

„Seksualna zloupotreba djece je zvjerstvo, dovoljno opako i u ”običnim„ slučajevima ”nepoznatog stričeka„, još gore kad učitelji, vođe izviđača, bebisiteri ili roditelji iskorištavaju iskazano im povjerenje i zloupotrebljavaju svoje štićenike. Ali najgori su svećenički počinitelji koji – svojim ”duhovnim autoritetom„ – u ispovjedaonici, u slobodnom vremenu ili drugdje privlače svoje žrtve (i žrtvi nakon što se seksualno zadovolje često daju i oprost).

Žrtve opisuju napade u doslovnom smislu kao ‘razorne za dušu’ jer razaraju njihovu sposobnost vjerovanja isto kao i ravnotežu u njihovu daljnjem životu. Stanje dokaza ukazuje da žrtve klerikalne zloupotrebe trebaju duže vrijeme da bi ozdravile, a vjerojatnost da neće uopće ozdraviti je puno veća, u usporedbi s drugim žrtvama dječje zloupotrebe.

A šteta postaje još veća kad Crkva zaklinje žrtve na ”papinsko čuvanje tajne„ i pritom znaju da će onaj koji je zloupotri...io njihovo povjerenje dobiti oprost i nesmetano može činiti nove prekršaje.” (str. 18)

A seksualni psiholog Christoph Ahlers iz svojeg iskustva izvještava zašto upravo djeca koja su zloupotri...ljena u sjeni križa i ispovjedaonice, često desetljećima ne mogu govoriti o tome:

„Počinitelj je reprezentant organizacije na višem nivou. Kako da onda to nekome ispričam? Zapravo nije moguće da je on počinitelj, tada bi počinitelj bio i Bog, kojeg on reprezentira. Tada ne mogu govoriti i to još više nego kad bi se zloupotreba dogodila izvan Crkve.” (tagesschau.de, 15.3.2015.) To kriminalno crkveno zakonodavstvo sadrži također i slijedeću apsurdnost: ako dijete, kojeg je silovao svećenik ili njegovi roditelji, razumljivo, istupe iz te institucije, tada po katoličkom nauku bivaju vječno prokleti – ali ne i svećenik koji je počinio pedokriminalni zločin!

Budući da svećenici po dogmatskom učenju papinske crkve reprezentiraju Boga, iako o tome kršćanski spisi, među njima i Biblija, daju na znanje da Bog, Vječni, ni Isus iz Nazareta niti ijedan od velikih proroka božjih nisu nikada postavili svećenike kao reprezentante ili božje namjesnike na zemlji već su svi od reda najveštali; Ti si hram Boga, Bog u nama! Nikada nije niti jedan prorok kao ni Isus Krist poslao ijednog čovjeka u neku crkvu, svećenstvu već naprotiv Ivan Apostol u svojem Otkrivenju piše po smislu; „Izađi iz nje moj narode kako nebi bio sudionikom njezinih zločina.”

Zaključno se može ustrvditi; Vatikanska Crkva može još tako lakomisleno odmahivati – ali neokajani zločini dječjih oskvrnitelja padaju natrag na počinitelje i na nju koja ih je štitila i štiti, jer i u njezinoj vlastitoj Bibliji piše: „Što čovjek sije, to će on i žeti.”- taj zakon vrijedi i za institucije religije i Crkve, drugim riječima božji mlinovi melju polako ali sigurno. Ne ukazuje li na ispravnost obojih citiranih izreka momentalna situacija u kojoj se nalazi Katolička crkva i njezino svećenstvo!?
https://david-udruga.hr/2019/04/05/zločini-crkve-nad-djecom-nisu-neki-puki-skandal-to-su-najgori-zločin i-uopce-pocinjenim-nad-djecom/

Popaj
21. april 2023. u 03.20
„Duševne patnje žrtava – najčešće doživotne

Kad je dijete zloupotrebljavano, tada najčešće pati i cijela obitelj. Kako je majci koja je svoje dijete devet mjeseci nosila pod srcem i najprisnije je povezana sa svojim djetetom? Kako je roditeljima kad jednog dana primijete kako se njihovo dijete sve više i više zatvara, kako se začahuruje i povlači – ili kako dijete postaje agresivno? Svećenik možda više godina stalno zloupotrebljava dijete. Iz čistog srama, iz čistog očaja – i zato što ga dječji oskvrnitelj prisiljava da šuti – dijete se ne povjerava svojim roditeljima. Roditelji su očajni, ne znaju što se događa s njihovim djetetom, što ga opterećuje – i stoga ne znaju kako mogu pomoći svojem djetetu. Stoljećima Crkva tvrdi da je moralna vertikala – premda su pedokriminalni zločini papa, kardinala, biskupa i svećenika uništili život , najvjerojatnije milijunima ljudi. To je duboko nemoralno. To može biti katolički – kršćanski to nije.”

*****************************************************************
P.S. Ovo sam izdvojio jer me u mladosti u doba puberteta (kada bi dao carstvo samo da vidim p.) napao matori pedofil. Ta scena (uhvatio me za „gospodina”) je trajala jako kratko jer sam se skokom u more spasio. On zamnom, a ja sam srećom (ima Boga!) imao peraje na nogama...
Taj dogadjaj mi se jako duboko urezao/upecatio u moju svest, tako da sam posle njega bio naročito oprezan sa „dobrim, veselim i sarmantnim muskarcima”.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for PomPom Keychains?
.