HAhaha
Kako su se ateisti prepoznali u Filipovom evandjelju,to i jeste cilj ovog posta.

Ti i tvoj kolega „kum” ovde ste sigurno po znanju zadnji da ne kazam glupani ali neuki sigurno.

Ja prepise akpokrifa imam vise od 50.god.kada ti nisi bio ni rođen a da nije interneta TI ni danas nebi znao za njuh.

Tema je vrlo opipljiva i već je pre bila na diskusijama,samo tada tebe ovde nije ni bilo(verovatno nisi imao internet)sto mogu da razumem.

B.H

Ne treba ih uvazavati,ali nije na odmet procitati,samo ako je covek upoznat sa jeresi,može se od nje braniti.

Evo nešto o hlebu u apokrifima.

Mnogi apokrifi, koje je crkveno učenje već od prvih sabora odbacivalo i poništavalo kako bi izgradilo i sačuvalo svoje jedinstvo, svedoče o hlebu – njegovu razlamanju, dijeljenju, umnažanju. U tim se spisima često navode i ponavljaju dijelovi iz Novoga zaeta, opisi Hristove Posljednje večere s učenicima, Isusov odlazak u pustinju u kojoj ga djavo izaziva da od kamenja napravi hljebove, njegova molitva na Maslinskoj gori, smrt i vaskrsnuće Spasiteljevo te njegov ponovni susret sa sledbenicima u Emausu. Dobar dio štiva koja su proglašena apokrifnima nisu krivotvorine – ona su naprosto smatrana nepotrebnim ili, prema izvornom ili službenom stajalištu Crkve, štetnima. Heterodoksija se poistovećivala s herezom. Kanonizirani delovi evanđeoske predaje dugo su suprotstavljani nekanoniziranima. Apokrife je potiskivala temeljna doktrina Crkve, osporavala ih je dogma. Pritom sam hleb i njegovo poistovećenje s Hristovim tijelom nisu bili sporni. Mnogo je primera koji to potvrđuju. Judino evanđelje, koje je u posljednje vreme najviše osporavano, dovodi u pitanje pretvaranje vode u vino na slavlju u Kani Galilejskoj, ali ne osporava blagoslov hleba – njegovo lomljenje i dijeljenje na Posljednjoj večeri. U Muci Bartolemejevoj svetac doslovno ponavlja evanđeosku poruku da se „ne živi samo od hleba, nego od svake riječi što od Boga dolazi”. Prema Delima Petra i Šimuna, sveti je Pavle u Rimu odbio euharistiju lepoj Rufini, koja je muža varala. Gol, ogrnut samo pregačom, dječačić je donio Petru komad „raženoga hleba” kakav je pravljen u Večnome gradu. U Barnabinim delima spominje se susret u Antiohiji sa svetim Pavlom, obolelim: on je i u svojoj patnji „jeo hleb, ali sasvim malo”. Sveti Juda Tadej, brat Jakova Mlađega i zaštitnik „očajnika” – nemojmo ga zameniti s Judom Iškariotoskim, Tadej na aramejskom znači „odvažan” – pokrstio je u Armeniji kneginju Sandokht: „blagoslovio je hleb i dao ga njoj i njezinim pratiocima”, da bi ona kasnije i sama „hlebom hranila vernike”. Prema spornom apokrifu naslovljenu Istorija tesara Josipa, Josip je nakon povratka s dugog putovanja zatekao Mariju „trudnu u trećem mesecu… te ostao pogođen i potresen”; dugo nije „ništa jeo”, čak ni hleba koji teši. Knjiga Elkasajeve objave protivi se „grčkome hlebu”, namijenjenu trpezi bogatih, a Život Andrijin opisuje starog i iznemoglog Nikolu kako živi samo od „hleba i vode”. Nikomedovo evanđelje poziva na „svetkovanje Azima” – stare jevrejske svečanosti, na kojoj su izloženi beskvasni hlebovi. Knjiga o petlu poziva Kristova miljenika Jovana da blaguje „hleb namočen u vinu”. U apokrifnom Životu Isusa i njegovoj ljubavi prema apostolima čitamo: „Onaj s kojim nisam hleb podelio svojim rukama, taj nije dostojan deliti moje telo.” U posljednjem času Josip iz Arimateje obraća se umirućem Hristu: „Oni koje si hlebom hranio trebali bi ti sad pomoći.”

Na još mnogo drugih mjesta spominje se hleb u apokrifnim spisima. On nije, gotovo nigdje i nikad, razlog zbog kojeg su ti spisi izbačeni iz evanđelja i predanja. Pisani su raznim jezicima, aramejskim kojim je govorio sam Hrist, još češće grčkim, latinskim takođe, etiopskim, koptskim, sirijskim. Jedan od Života Isusovih napisan je na arapskom i dugo bio poznat pod imenom Arapsko evanđelje djetinjstva. Postoje razni rodovi apokrifnih spisa, u svakom se od njih spominje hleb sa poštovanjem: u Mukama (passiones) Jakova brata Jovanovog, Matije, Šimuna, Bartolomeja; u apokalipsama Pavlovoj, Petrovoj, Jovanovoj takođe, Tominoj, Sidrahovoj i Esdrinoj; u Sibilinskim orakulima, nakon početka i prije kraja te u Nauku apostola Addaija. Pouke su u tim djelima povezane s prilikama u kojima su ona nastala ili postala pristupačnima. Pomogla su da se širi hrišćanska vera bez obzira na to jesu li u svemu zastupali njezinu ispravnost. Apokrifne su biografije postale hagiografije, uspomene legende, propovedi priče. Vera i Crkva na svoj su način uvele red u neusklađenost ili otklon pojedinih štiva. Središta u Rimu i Konstantinopolisu bila su stroža nego provincijalne kongregacije i marginalni samostani. Petrovo evanđelje pronađeno je u grobu običnoga bizantskog monaha, Petrova apokalipsa otkrivena je na etiopskom jeziku. Episkopat je bio zahtjevniji od monahizma. Apokrifni su spisi bili suparnici patrističkima. Otac Origen žigosao je „opaku drzovitost onih koji žele ispravljati”. Patristika je, pošto se s njima obračunala, i sama postala suvišnom.

Unatoč osporavanjima i osudama, u apokrifima nastaju zanimljive varijacije na evanđeoske teme, javljaju se živopisne epizode, rabe narodni oblici pripovedanja. U prvim stolećima poslije Hrista više je apokrifa na istočnoj, bizantskoj strani, u srednjem vijeku prevladavaju na Zapadu. Nastoje se i na drugoj strani približiti gledištima povijesnim i teološkim, mjestimice i književnim. Neki su bliski gnostičkom iskustvu, neki esoteričnoj predaji. Slikari upotrebljavaju apokrifne motive na freskama i ikonama; susrećemo ih također na mozaicima i reljefima sarkofaga. Dante je, po svemu sudeći, dobro poznavao apokrifnu Pavlovu apokalipsu i poslužio se njome pišući Pakao.

Malo je teološke rasprave u apokrifnim spisima, ali se ni nju ne bi trebalo zanemariti. U nekima od njih, koje vrijedi ponovo pročitati i u stanovitoj mjeri iskupiti, mudrost i vera se susreću. Tako u Djelima Filipovim čitamo: „Bit ćemo u skladu sami sa sobom kako bismo postali dostojni hleba čiji smo slavnu tajnu čuli…. Ta je misao našla svoj dom u nama… Ona nas spašava od teške tromosti divljaštva, postupno nas pripitomljuje sve dok od nas ne načini potpune ljude od tela i duše”.

Hleb je u apokrifima ne samo predmet priče nego i zalog pomirenja