Imam veliki problem sa svojim muzem.

Najnovije otkrice mu je sada da ima MS (multiple sklerozu). Prije toga je „bolovao” od melanome (poskidao mu je dermatolog je jedno 5-6 mladeza u zadnjih mjesec dana), pa od prostate (čak isao i na testove, naravno negativni), pa od raka grla (opet isao na testove), pa je imao tumor na jeziku...a da, čak i od raka testisa je bolovao, sreća pa nije zensko pa još nije bolovao od raka dojke. Mislim, smijesno ali zalosno. Čim se „izvuce” iz jedne bolesti, napada ga druga...ovo nije smjesno, ja poludih sa njim :((((

Sto je najgore on toliko padne u depresiju da ne znam šta da radim. U nedelju je toliko citao na internetu o MS da sam ga na kraju „otjerala” doktoru da ga razuvjeri, sto i jeste, pa se malo smirio. Ali malo, malo pa me nazove i vice, „ja sam tebi teško bolestan, još malo pa ću u kolica”...ako se smijem, njemu krivo sto je on jadan „bolestan” a ja mu ništa ne vjerujem.

Ovo već ide godinama. Svaki put kada on „umisli” svoju neku bolest, ja ga natjeram kod doktora da ga razuvjere i onda bude u redu par mjeseci ili čak godinu-dvije i onda opet nešto izmisli. Bio je „dobar” zadnjih par godina, i sada je poceo opet.

Majku je izgubio jako rano od raka i mislim da od tuda dolazi svo to strahovanje.

Kako nastupiti prema takvim ljudima? Ja bukvalno vise poludih. Imate li neke savjete kako da se postavim prema njemu. Ne dolazi u obzir da ga saljem nekom psihologu jer on i sam vjeruje u to da je „bolestan”.

Hvala na svakom savjetu.