u malo peruansko selo na obroncima anda filmovi kasne u prosjeku dvije godine. za geografsko podneblje gdje malo toga ne kasni, doduse pretezno dobrovoljno, i po dva vijeka, ovo je prilično dobar prosjek.
za prikazivanje filmova u ovom dijelu svijeta zaduzene su sestre pachacútec, tica i pilpintu, quechua žene.
porijeklom iz orcopampa, sve se teze upucuju na ovu sjeverniju stranu. kamioncic je starji od isusa, ostarile su i one, benzin je sve skuplji.
nakon što su se dovukle do cuzca i pokupile sve sto im treba, krenule su na trosatno putovanje prema cachori. zadnjih 15 kilometara ide se nizbrdo. u tom dijelu, često se nadje i poneki plavokosi hodac-stoper u nevolji. pilpintu je uvijek za to da se stane i pomogne, tica ne staje nikome.
od cachore dalje se ne može autom. ovaj puta su ponijele dosta toga sa sobom, neće moći pjesice, morace unajmiti konje. lokalni ljudi ih obično oderu k'o mladog gringa. sto drugo i ocekivati od sjevernog quechuanca, taj bi i majku prodao za dve empanade.
„do moviq ke y'ukpi”, sto sjevernije - to tuznije, rekla bi tica.
slijedecih desetak kilometara ka njihovoj destinaciji spustaju se nizbrdo prema kanjonu apurimaca. ovaj dio puta ne vole. krcat je novijih godina turistima koji su otkrili da machu picchu nije bio jedini grad u andama, te nahrlili i u chuqi k'iraw.
od apurimaca kreće strmi uspon ka santa rosariu, onda još jedan nešto malo manje strmiji prema marimpathi.
tu se odvaja vecina hodaca prema rusevinama. one zapocinju svojih zadnjih sat vremena penjanja u suprotnom pravcu.
i tu su.
na licima seljana se vidi da su željno i dugo ocekivane.
od publike je prisutno desetak lokalnih quechua porodica, neke su prepjesacile i po dvadesetak kilometara...sest obaveznih zalutalih gringa, pet llama i vicuńa, i sest gasovitih alpaca, jedna za po svakog gringa. sve u svemu pedesetak gledalaca, sto dvonoznih, sto cetveronoznih.
sestre pachacútec su odlucile da ne cekaju potpuni mrak. kraj je maja, zima je ove godine dosla tri tjedna prije kalendarske.
http://www.imdb.com/title/tt1206488/
danas se prikazuje „la teta asustada”, u ostalom dijelu svijeta možda poznatiji kao „the milk od sorrow”. peruansko-spanjolska produkcija reziserke claudie llosa. prica je o fausti, mladoj quechua ženi koja boluje od psiholoskog poremecaja prouzrokovanog nasiljem u peruanskom gradjanskom ratu 1980.-te, ukljucujuci i silovanje njene majke. fausta vjeruje da je mlijeko njene majke bilo otrovano nasiljem kroz koje je prošla u trudnoći, i da je tim mlijekom „bolest” prenesena i na nju kao bebu.
ona stavlja krumpir u svoju vaginu da bi se sacuvala od eventualne sudbine njene majke.
film je dobio i neke nagrade, berlinskog medu, i pretezno je lijepo primljen od strane neindogenih ljudi u svijetu.
kod lokalnih ljudi je međutim, izazavao većinom drugaciju reakciju.
oni smatraju da je film prilično slabo predstavljena studija lokalnih indijanaca koja ismijava njihov način zivota, kulturna i religiozna vjerovanja; da je upotreba krumpira kao znaka seksualne represije ignorantna i uvredljiva, te da, iako film u pojedinim dijelovima možda i dotice neku mlaku dozu suosjecajnosti prema indogenim ženama anda - da je njegova poruka na kraju ipak negativna i da pridonosi jacanju rasizma u ionako syebanom peruanskom drustvu, dok je sve to upakirano u jedan sjajni paketic koji će bijela publika rado progutati zbog dobre fotografije, solidne tehnicke produkcije i prelijepe muzike anda.
http://www.youtube.com/watch?v=1uo8Sl_WAuI
