Filmski medij je doslovno inter-locus,razlika zapamćenosti i novih obavijesti.Film je brainstorm za pamćenje.Ako nas je slikarstvo naučilo gledati,milm nas može naučiti pamtiti.Film izravno stvara oblik retorike pamćenja,proizvodi izvjesnu pripovjednu koreografiju pamćenja,dok su kinodvorane prave kinoteke pamćenja.Je li pamćenje zaliha i mehanizam navike,drugi ekran zadužen za slijed slika,predožaba i signala, opskrbi značenjima i tako od vizualnih i auditativnih titraja stvori funkciju komunikatora?
Zaustavljam li pamćenjem vrijeme,kao što je zaustavljeno na tragovima De Chiracovich slika,može li se filmom prekodirati pamćenje,kakve su mogućnosti mnogostranih dodira,prodora i prožimanja gledateljskog pamćenja i filma-i to su samo neka,nikako sveobuhvatna pitanja o provokativno tamnom području (psiholingvistika,psihologija,percepcije,teorije umjetne inteligencije,filmologija estetika).