Da postoje ljudi sa čeličnom voljom i živcima da se odupru nemarnoj politici vladajuće garniture u RS i menadžmentu koji „vodi nebrigu” o svojim zaposlenicima već petnaest dana, pokazuju radnici Željeznica RS, koji ne žele da pokrenu lokomotive dok se ne riješi pitanje njihove egzistencije.



Prije pola godine, štrajkovalo se u Banjaluci, ali se buna nije pokazala uspješnom, te su mašinovođe ovog puta odlučile da totalno ''zavrnu slavinu'' željezničkog prometa, i to u čvorištu iste, Doboju. U tom gradu, desili su se i pregovori između, sa jedne strane, novoizabranog menadžmenta i Nadzornog odbora ŽRS-a i, sa druge strane, pobunjenih mašinovođa. Ali ništa se nisu dogovorili, jer čini se da je sluh Uprave ŽRS prema mašinovođama totalno otanjio, kao da se ne radi o živim ljudima, nego o mašinama. Ovo pokazuje da su funkcioneri izgubili osjećaj za stvarnost, te da ne vide nikakvu razliku između mašine zvane lokomotiva i čovjeka zvanog mašinovođa, koji ima svoje ljudske potrebe. U oba slučaja oni misle da se radi o običnom stroju. Naravno, oni bi najviše i voljeli kada bi lokomotive bile robotizovane i da im mašinovođe uopšte i ne trebaju.

Elem, proteklih dana, u čitavoj gunguli, Upravni odbor se sjetio da ne bi bilo loše uposliti neke nove rukovodioce, kako bi dokazali radnicima Željeznica da su ''kao'' spremni za promjene, te su uposlili čak četiri nova direktora. Za izvršnog direktora ekonomskih poslova imenovan je Branislav Đurica, novi direktor pravnih poslova je Milenko Bilić, za direktora infrastrukture imenovan je Dragan Subašić, a novi direktor poslova operacija je Draženko Todorović. Kad je bal, nek je maskembal, treba uvijek rukovodećih lica. Međutim, problem je što za sada navedena gospoda nemaju čim i kim da rukovode, jer su Željeznice u raspadu sistema.

Sva sreća da radnici Vlade ne koriste Željeznice prilikom razvoženja po RS, jer u tom slučaju na mjesto zločina ne bi mogli da dođu ljudi s vrha vlasti, kako bi smirili niske strasti ojađenih strojovođa. Ali i uprkos dolasku Ministra za saobraćaj i veze RS-a, Ćubrilovića, menadžment i Upravni odbor nisu uspjeli da nađu riješenje, jer rješenja zapravo i nema, sve dok se ne otpusti određen broj nepotrebnih uposlenika Željeznica, koji su postali težak teret po budžet entiteta. Ne zaboravimo i to da ŽRS duguju nevjerovatnih 160 miliona konvertibilnih maraka.

Zahtjev mašinovođa da se sat po kilometru isplaćuje po 2,4 KM, umjesto sadašnje jedne marke (1 KM), prema mišljenju menadžmenta, nije u skladu sa Kolektivnim ugovorom, te su zaključili da nema zakonskih osnova za takve isplate. Važno je da postoje zakonske osnove kada je njihova dnevnica u pitanju i mada u toku radnoga dana isti taj menadžment ne napravi ni centimetar korisnog posla, isti će i dalje bivati nagrađivan stostruko većom platom od jadnih mašinovođa, od kojih zavisi opstanak Željeznica.

Upravni odbor je saopštio da se mašinovođe ne mogu požaliti na platu, te da je ona, u uslovima u kojima se RS nalazi, pristojna. Vjerovali ili ne, prosječna plata na ŽRS iznosi (dobro pazite na brojku) 666 KM. Ako uzmemo u obzir da se radi o vražjoj cifri, nije se ni čuditi što se ista plata neredovno isplaćuje.

Mudri menadžment je pokazao i svoju pragmatičnost, sjetivši se nezaposlenih mašinovođa, kojima bi zamijenili neodgovorne štrajkače, te su otvorili konkurs na Birou za zapošljavanje, želeći da brže-bolje nahvataju par strojovođa gladnih zaposlenja, koji bi pokrenuli ustondirane lokomotive. Iz Biroa navode da se na području Banjaluke na evidenciji nalazi šest lica, ali da samo jedno ispunjava uslove koji su dostavljeni u dopisu. Ok, bolje jedan nego nijedan, a kada se uzme u obzir da u RS jedan čovjek radi za pedesetoricu, lako se može desiti da taj mašinovođa postavi Željeznice na noge.

Ova potreba za novim radnicima je zapravo kontradiktornost bez premca, jer Željeznice imaju viška preko 500 radnika. Višak se stvorio tako što su se radnici zapošljavali preko štele proteklih godina. Tamo su ih turale raznorazne stranke prije izbora, kako bi stvorili sigurno izborno tijelo, a sada, kada su se pojedine partije ustoličile na vlasti, isti im nisu potrebnu, te ih se žele brže-bolje kutarisati. Otud je jasno zašto se vođa partije DNS, koja koalicira u vlasti RS-a, i načelnik opštine Prijedor, Marko Pavić, uhvatio za glavu dozivajući mašinovođe pameti, jer veliki broj uposlenika ŽRS-a su upravo iz redova njegove stranke. Načelnika opštine Prijedor naročito muče problemi sa neisporučenom rudom iz rudnika željezne rude Arcelor Mittal, zbog čega ova kompanija dnevno gubi 160000 konvertibilnih maraka, stoga se nije čuditi što su vapaji zabrinutog Marka svakim danom sve jači.
koji će nam k . . . c

O dramatičnom stanju u Željeznicama, naravno, oglasila se i najobjektivnija televizija RTRS, koja je, vodeći se manirima čojstva i junaštva, stala na stranu jačega, te osula drvlje i kamenje na mašinovođe, ocijenivši njihove postupke nelegalnim i izdajničkim. Možda i jesu u pravu, jer pravi rodoljub ne haje za stomak, već za dobrobit otadžbine. Ipak, volio bih da čujem radnike cijenjene medijske kuće kako bi oni postupili kada bi se našli u položaju radnika ŽRS-a.

Bilo kako bilo, ni raznorazne partijske vođe, ni načelnici opština, ni medijski radnici, a bogami ni menadžment ŽRS-a, sa sve Upravnim odborom, nisu uspjeli da uplaše mašinovođe. Oni će nastaviti da traže svoja prava i nakon petnaest dana štrajkovanja, a lokomotive će i dalje ostati usidrene na željezničkim stanicama. Da li će uspjeti da smiri strasti raskalašenih strojovođa ''onaj predsjednik čije se ime za sada ne spominje'', pokazaće vrijeme, ali iz ptičije perspektive, leteći u svojoj ''gazelici'' i obilazeći „metropole u Sjedinjenim Državama”, slabo da dotični gospodin može vidjeti glib u koji su upale lokomotive i blato iz kojeg teško da će se izvući mašinovođe ŽRS-a.