Forums : Banja Luka

 Comment
Ljeto 1962
mike-
(dip.navijac)
2009-05-26 08:39 PM
Juna 1962 godine, Cile je bio organizator SP u fudbalu. Brazil, najbolji, najatraktivniji i prvak svjeta, sa Peleom, Garincom, Zagalom, Didom, Vavom i kompanijom.
Samo mjesec dana poslije, opijeni fudbalom i četvrtim mjestom Jugoslavije, na tom SP, u julu 1962 godine u Banjaluci je organizovan turnir u malom fudbalu.
Spektakl je odrzan, na rukometnom stadionu Borca, na crnoj sljaci i pred prepunim trebinama, koje su mogle da prime možda negdje oko 3000 gledaoca.
Kad kažem spektakl, onda moram napomenuti, da je turnir trajao nekih petnestak dana, jer je bilo prijavljeno dosta ekipa, a poneke i sa cudnim i smjesnim imenima, sege radi. „Alibaba i cetres hajduka”, „Udri pa bjezi”itd. Bilo je i nekih ekipa, koje su se htjele prosvercati pod imenima, „Cimtespr” ili „Rimti tuki za hou”, al to nije prošlo, jer je organizator angazovao najbolje svjetske lingviste, koje su to odmah sprijecili.
Prijavila se i ekipa po imenu „Brazil”. Skupljena i sastavljena s brda s dola, od svih Roma tadesnjeg Veselog brijega. Svojom pojavom i ponasanjem u mnogome su i potsjecali na tamnopute brazilce.
Noseni, bodrenjem publike, i uz malu pomoć sudija, Brazil je dogurao do finala.
Finalna utakmica je odigrana pred prepunim stadionom, rukometnog stadiona Borac. Ambijent paklen, pravi juznoamericki, a igra „totalni fudbal”sto bi rekao mudri Miljan Miljanic, totalni fudbal, mnogo godina ranije, prije nego se pojavio Ajaks. Sjevale su varnice, sa svih strana. Napadacki fudbal, bez kalkulisanja, pa kome opanci kome obojci. Brazilci nedisciplinovani, a svi u priglavcima. Niko nikog ne slusa pa ni trenera, svi bi da igraju, pa u jednom trenutku utakmicu igraju sa jednim ili dva igrača viska. Niko neće da izadje i da bude zamjenjen. Piblika urla od smjeha. Smjesnih momenata na pretek. Fudbalska komedija. Publika je dosla na svoje. Balkoni obliznjih zgrada pretrpani,okiceni kao grozdovi, a lokomotiva voza koji ulazi u zeljeznicku stanicu piskom pozdravlja spektakl. Nezaboravno banjalučko predvecerje.
Brazil je pobjedio, ne sjecam se razultata, al se sjecam da se taj dogadjaj danima prepricavao u banjaluci.
Ostala je ljepa tradicija i turnir koji je ostao za pamcenje.
Usamljeni_Marginalac
(Disident)
2009-05-27 05:44 AM
Svaka čast za ovo!
BLBehar
2009-05-27 07:31 AM
Fantasticna prica. Pricaj nam još...:)
mike-
(dip.navijac)
2009-05-29 07:47 PM
Ljeto 1957

Gradom se pronijela vjest, da će neki covjek drzeci se zubima za avion letjeti, iznad Banjaluke,samo da ne prođe kao Ikar, te da će banjalucanima po prvi put biti prikazane neke nevjerovatne akrobacije, koje granice sa ludilom i koje samo sretnici mogu da vide. Nekih preciznijih i pouzdanijih informacija nije bilo, jer je bas tih dana internet nešto krahirao i nije sljakao.
Jedino što se iz sturih informafcija znalo, je da će to biti u nedjelju popodne, na banjalučkoj trznici, između trznice i Kastela.
Nekoliko dana prije spektakla atmosfera u gradu je pocela da se podgrijava. Pricalo se o nevjerovatnim sposobnostima, vratolomijama tog covjeka.
Nedjelja je dosla. Dugo iscekivan dan. Moj otac je mene i brata poveo na spektakl. Normalno, kao i svi Yugovici i mi smo dosli dva sata ranije, da zauzmemo sto bolja mjesta, dobro da nismo i klopu ponijeli. Prostor između Kastela i trznice mogao da primi i deset banjaluka.
Publika je prosto krcala na dogadjaj.
Vrijeme prolazi,a kao fol malo bolje upuceni sve znaju i komentarisu. Te dolazi sa ove strane, te dolazi sa one strane. Bolje se pomaknuti tamo, bolje se pomaknuti ovamo.
Aviona još nema. Mala nervoza pocinje da se javlja, kod nekih koji su još bolje informisani. Covjeka nema, zato što se ushrao. Covjeka nema zato što se napio i vidjen je još jutros pijan ko letva u hotelu Bosna. Iscekivanje traje.
Ipak nakon nekog vremena. Evo ga. Avion leti u niskom letu, iz pravca Paprikovca, iznad Crkvene, pedesetak metara, visoko. Ljepo možeš vidjeti slova, brojeve, tockove i zicu koja spaja gornja i donja krila dvokrilca. Rekao bih možeš ga kamenom pogoditi, koliko je blizu.
Mala glavica pilota se vidi i on svima mase. Trajalo je nekih dvadesetak sekundi, a onda je dvokrilac nestao, iza Kastela u pravcu usca Crkvene u Vrbas. Bilo je to nekakvo izvidjanje, pilota i akrobate. Možda da li ima vjetra ili da pripremi publiku za predstavu.
Nedugo zatim, pojavi se opet avion i iz njega se pocese spustati male merdevine, dugacke nešto oko metar, dva, a tada se iz aviona niz te merdevine spusti covjek i rukama se zakaci, za najdonju precku, viseci ispod trupa aviona. Opet avion istom marsrutom ode iza Kastela.
Treci nalet aviona. Akrobata se zakacio sa nogama za merdevine, proturivsi ih između precki i naglavacke viseci ispod aviona, isceznu iza Kastela. Publika zanijemila, cuti i samo aplauzom popzdaravlja dogadjaj.
Evo ga opet. Sad covjek akrobata visi,zubima se drzeci za najdonju precku merdevina. Opet gromoglasan aplauz.
Ponovo kratka neizvjesnost, al evo ga i po peti put i iznad same trznice covjek se okrece, kao gimnasticar i kaci sa stopalima za zadnju precku merdevina, okrenut naglavacke i ledjima u pravcu leta aviona. E, ovo je čini mi se najteza i najkriticnija tacka. Nicim vezan i samo risovima stopala na zadnjoj precki. Ogroman aplauz.
Koliko me sjecanje sluzi, čini mi se i da je neki spiker stalno govorio preko razglasa, šta će akrobata da napravi.
Zadnji nalet aviona i zadnja tacka je bila dosta ljepa. Drzeci se zubima za najdonju precku akrobata je u svakoj ruci drzao državnu zastavicu koje su se na vjetru leprsale. Veliki aplauz za kraj.
Eto tako se Banjaluka zabavljala, pedesetih godina, kad sam ja bio mali deckic i još nisam u skolu isao.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=aaTAz7Y3NNA
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-05-29 08:46 PM
Jesen 62 a možda i proljece 63

Jednog dana osvanu avion na trgu ispred SDK. Za ove mladje „SDK” je zgrada sa zadnje slicice na naslovnoj BL foruma.
Sivkasto zeleni klipni niskokrilac. Otvorena kabina naprijed sa malim vjetrobranom i još jedno sjediste iza. Na trgu mnogo naroda, neki je praznik bio. Rano proljece ili jesen ako je suditi po dugim kaputima koji su se nosili (jakna je tada bila misaona imenica).
Klincima od pet godina svaki je dan praznik, naročito ako ima nade da se slikaju u avionu.
Uhvatio se ogroman red za slikanje. Matori vidi da su se i meni uci usjajile.
- Da cekamo?
- Ja bih volio...
- Znam, na prednjem sjedistu?
Klimanje glavom je bilo nepotrebno.
I tako negdje u albumu i danas stoji slika. Malena Pjerova glavica viri sa prednjeg sjedista.

Ako naletim na sliku postiracu. A do tada kontra Mike-ovoj pjesmi.
Prepoznace generacija. ;)

http://www.youtube.com/watch?v=QWKCU1sp0So
mike-
(dip.navijac)
2009-05-30 07:43 AM
Proljece 1956

-Na vrata našeg stana zakuca teta Desa. Vidno uzbudjena, rece mojoj majci. Opljackali su Narodnu banku i sad ih je milicija opkolila u jednoj kuci. Ne pustaj djecu van, dok ih ne pohvataju.
-I zaista. Ne prođe dugo i zacu se pucnjava.
Troclana grupa, pljackasa, bjezeci gradom, ispred policije, sakrila se i zabarikadirala u jednoj usamljenoj trospratnici, negdje sa ljeve strane ulice Rade Licine, nedaleko od Ekonomske skole. Starija kuca je bila na osami i oko nje je bilo dvoriste, a sa procelja je bila ulica.
Usput su zarobili jednog dimnjacara, koji se zatekao na tavanu kuce, a sluzio im je kao živi stit.
Bogami, pucnjava je bila zestoka, a otegla se skoro cjeli dan. Sve je licilo je na obracun kod OK korala. Tek kasno popodne sve se opet smirilo. Epilog: Svi pobijeni, a da li je bilo povrijedjenih policajaca i kako je dimnjecar zavrsio o tome se nije pricalo. Neki dobro informisani kažu da su bili tamo i da je čak narod posmatrao cjeli okrsaj, te da lopovi nisu pucala na posmatrace.
-Banda je bila vrlo agresivna, a grupu su cinila dva muskarca i jedna djevojka. Svi između 25 i 30 godina. Nisu bili banjalucani.
Po kasnijim pricanjima, informisanih, navodno su dosli iz Slovenije, a ja sam im slike vidio sutradan u novinama. Dva muskarca, ljepo obucena, sa mantilima i sesirima. Jedan je sjedio na stolici, a u oci su upadale njegove karirane carape i crne cipele.
Slika djevojke je bila izdvojena, a imala je dugu crnu kosu.
Eto i tako se Banjaluka „zabavljala” sredinom pedesetih.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=OafqYNCzq5U
pupa_hava
(Sarajlija)
2009-05-31 04:28 PM
Prelijepe priče...daj još...vrati me u rano djetinjstvo...
Svaka čast...
mike-
(dip.navijac)
2009-05-31 10:38 PM
Hoću, čim uhvatim vremena.

Evo ti Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=rZ-QPrEaMuw
Usamljeni_Marginalac
(Disident)
2009-06-01 03:20 AM
Napokon malo Banjaluke na diskusijama Banjaluka...!

ŽiF Pio, sinko (mislim, ono, deda si za mene ali...eto...)!!!
POLARIS
(doktor)
2009-06-01 07:25 AM
Svaka cast Mike! Ima li šta oko zemljotresa, da se i mi mladji nađemou priči.
mike-
(dip.navijac)
2009-06-01 06:04 PM
Mali imaš li sestru?

-Odrastao sam u Aleji JNA, broj 30. To je bila moja ulica. To je bila moja Banjaluka, Aleja koju ja pamtim. Imala sa strane dva dugacka jarka, duzinom cjele ulice, a ulica je bila malo izdignuta i ne asvaltirana. Ukrasena sa velikim krosnjama lipa, ljeti je izgledala zaista impresivno. Kako se kasarna Vrbas logor nalazila na kraju ulice, svakodnevno je vojska tuda prolazila.(Skolski Oklopni Centar Patar Drapsin). Mi djeca smo trcali, da vidimo vojnike, koji su predvece odlazeci u kasarnu, ulicom, pjevali. Pjevali su partizanske pjesme. Jedan je prvacio sa pjesmom, a ostalih stotinjak su ga horski podržavali. Zadnji vojnik u stroju je uvjek, ali bas uvijek, obavezno i nikad nezaboravivsi pitao: „Mali imaš li sestru”.
Negdje 1956 pocelo je asvaltiranje Aleje. Ulica je pretvorena u veliko radiliste. Radove su izvodile banjalučke gradjevinske organizacije, u saradnji sa vojskom. Ne sjecam se bas koliko dugo je to trajalo, al se sjecam, da je Aleja JNA potpuno rekonstruisana. Lipe nisu dirane, a jarci su zatrpani. Jedini tragovi jaraka se mogu vidjeti, pri kraju ulice kod Banjaluckog polja i sportske dvorane Borik, gdje je ulica ostala malo izdignita.
-Godinu dana poslije toga, Gradski stadion Borac je rekonstruisan. Stare drvene trabine su zamjenjene, sa novim, zdravim, drvenim trabinama, a sazidane su i betonske trabine. Postavljena je nova drenaza, a sa kamionima je dovozena trava u kockama zemlje, koje su slagane na terenu, u novi tepih.
Borac je tada imao svjetlu perspektivu i odličan stadion.
Dvije godine poslije stadiona, u Boriku je sagradjen i kompleks bazena, koji je održavala vojska. Bio je pristupacan i gradjanima i radnim organizacijama.
Eto tako se gradila Banjaluka, sredinom pedesetih godina, kad sam ja bio mali deckic i u skolu još nisam isao.

Evo i Bonus
http://www.youtube.com/watch?v=DrBLqp-s__o
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-06 12:02 AM
Kino Kozara, OS Petar Kocic i Pozoriste:

-Pedesetih i sezdesetih kino Kozara je bila odredisna tacka, svih banjalucana. Mjesto gdje su svi navracali, barem jednom mjesecno, a ja bogami, visio sam tamo, skoro svaki dan. Kako i ne bih, kad sam stanovao u cetverospratnici, koja je sagradjena 1961-godine.
Banja luka je imala tada četiri kina: Kozara, Cajevac, Palas i Vrbas.
Kozara je bilo najvece kino. Pred banjalučkim kinima u to vrijeme odigravao paralelan zivot, zivot van filma. Pored mnogobrojnih banjalucana, tu se zašto ne reci, okupljala i banjalučka manguparija. Tapkarosi, sverceri, dzeparosi, kockari, sibicari. Tuce su bile česte, između zicara i normalnih momaka, a ponekad je to izgledalo dosta mucno, kukavicki, podlo, ruzno. Gledajuci te momente, u dobroj mjeri sam izostrio, svoj refleks i osjecaj za opasnost. I danas sa velikom sigurnoscu mogu procitati osobu koja mi prilazi.
Ali bolje je pricati o ljepim stvarima.
Tada je kino Kozara bilo domaćin, najvecim svjetskim filmskim projekcijama. Nije bilo filma, koji se nije prikazivao u Kozari. Navracali su tu i Kirk Daglas i Hemfri Bogart i Dzoni Wajsmiler, Erol Flin i Brizit Bardo. Tu se odvijala bitka kod OK Korala, kad su Vajat Erp i Dok Holidej pokokali cjelu bandu. Tu je Tarzan davio lavove, a njegov Cita navijao, tu je Joja pobio pola svapske divizije, iz svog mitraljeza, tu je Herkules lancima porusio stubove, a Kleopatra je vaskrsla i dosla u banjaluku, da se pokloni banjalucanima.
Sredinom sesdesetih kino Kozara je dobilo i ljetnu bastu, najljepsu koja se mogla napraviti. Nazalost, prošle godine sam se i lično uvjerio, da više ne postoji.
-Pored kina kozara je bila i OS. Petar Kocic.
Imala je dva krila, sa sest velikikih ucionica, a hodnik u kom je bila zbornica spajao je ta dva krila. U potkrovlju je bio kabinet, za tehnicki odgoj, a iza skole mala kuhinja, za ucenike. Ispred skole skolsko dvoriste, poplocano ciglom i dugacko skroz, skroz, do ulice Sime Solaje. Kasnije je tu izgradjena trospratnica, pa je dvoriste prepolovljeno, a danas ga i nema, jer su poslije zemljotresa tu nasadli neku baraku.
-Sjecam se svog prvog skolskog dana, davne 1958 godine. Uciteljica Bilbija Draga nas zabavlja, a Serbula Marija place ko kisa. Za razliku od nje, Bacevina Sejad se pretvorio u vodu, od igranja na odmorima. Ja i moj prijatelj Kuca, sjedimo, u zadnjoj klupi, ko dva kipa, ma ne mrdamo nikud. Ne idemo ni na mali, ni na veliki odmor, a kamoli na WC.
-Nedaleko od moje zgrade , samo preko ulice je i Narodno pozoriste, gdje su Vlado Zeljkovic, Adem Cejvan, igrali sjajne predstave.
Nema glumca iz bivše Yuge, koji nije igrao svoju ulogu u banjalučkom pozoristu.
Eto to su samo neki mali detalji, kad sam ja bio mali deckic i tek sam u skolu posao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=vZxVC0GB838
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-06-06 09:10 AM
Hvala za podsjecanje Miodrag,

Sjecam se guzve za karte za film Probuseni dolar. Majka je učinila neku uslugu blagajnici u Kozari pa sam „preko veze” dobio karte na vratima, a ne na blagajni. Cisto da tapkarosi izgube profit. ;)

Kikiriki sa ljuskom se prodavao u malim plasticnim kesicama koje mi često padnu na pamet kad vidim pakovanja od pola kg i vise. Kitir, slatkis toga vremena, nisam vidio već 20-tak godina („kugle” od kokica prelivene secernim sirupom).

Skole Petar Kocic se sjecam kroz maglu. Ja sam isao u Mirko Visnjic.

A ljetno kino...nemoj da zalis. Sezdesetih su bila trend, ali nakon kratkog vremena su zamrla svugdje u svijetu. Lijepo je u ljetne veceri sjediti napolju i gledati film, ali kad padne kisa, navale komarci, pa komsijama iz susjednih zgrada dosadi „besplatno gledanje” pa pocnu da se bune - ljetno kino zamre.
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-06-06 09:48 AM
Evo jedna iz Kset-a 76-te

http://www.youtube.com/watch?v=QtxlCsVKkvY

Kad 33 godine prođe. ;)
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-06 05:14 PM
Pjer
(svratio samo na 5 minuta
======================================================================Još nisam ni poceo, a ti preskaces gradivo. Još reći da ti je Isijas bio iz istorije i onda smo tu. I ja sam isao u Mirko Visnjic, ali o tome kasnije.

Nema veze evo i tebi Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=k7K4jH7NqUw
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-06 09:53 PM
Ljeto 1959g.

-Muzika tresti, aplauz se prolama. Spiker vice: „OS Petar Kocic”! To smo mi. Ja mornar! Na glavi mornarska kapa. Ratna mornarica. Imam i veslo. Jest od sperploce, al je veslo. Do mene moji drugari: Ismet Gunic, Markovic Branko, Dzanovic Sejad, Mudrinic Dragan, Kvocka Slavko. Sve ljuta mornarica, a ni jedan plivat ne zna. Muzika zapocinje koracnicu. Mi ko jedan, stupamo. Publika, gromoglasan aplauz. Zmarci mi kroz tjelo prolaze. Osjecam se fantasticno. Ponosan. Znam da me stari iz publike posmatra. Zove me i ja ga spazim, u publici. Tu je i mati. Smiju se. Drago im. Ja ozbiljan. Ta ja sam sad mornar i svi znaju da sa mornaricom nema zahebancije. To je bila parada ljeto 1959.
-Pedesetih i sesdesetih svakog maja, a najcesce za Dan mladosti priredjivane su parade. Sve osnovne skole, sve srednje skole, sva sportska, kulturno umjetnicka drustav, sve radne organizacije, su davale sve od sebe da parada uspije i da se u najljepsem svjetlu pokazu svojim banjalucanima, dan kad se Banjaluka susretala sa svojom omladinom i radnickom klasom.
- Bilo je vrlo lijepo, vidjeti omladinu grada, kako se radosno smije, pjeva i pozdravlja svoju Banjaluku, a Banjaluka joj od srca salje gromoglasan, spontan aplauz. Evo i sad se najezim.
-Obično se dugacka kolona ucesnika formirala kod Narodnog pozorista, a onda, ulicom Marsala Tita, kretala sve do iza Dzinica palace.
Parada je pocinjala oko 9 sati izjutra, a narod se okupljen na trotoarima ulice tiskao, da vidi paradu. Bila je to jedinstvena prilika da Banjaluka vidi, sve sto ima. A imala je Banjaluka da vidi dosta toga i da se ponosi s onim što ima.
Hiljade ucesnika su satima prolazili.
Rudi Cajavec, Tvornica celuloze, Vitaminka, Univerzal, Kosmos, Jelsingrad, KUD Veselin Maslesa, KUD Vaso Pelagic i mnogi mnogi drugi, dosli su da pozdrave Banjaluku i da ih Banjaluka vidi.
Eto tako je Banjaluka volila svoj grad, kad sam ja bio mali deckic i tek sam u skolu posao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=tJBK5tC1mlk
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-07 09:27 PM
- Borac je bio krajem pedesetih drugoligas, al kakav drugoligas.
Imao je igrace kvalitetom jednake prvoligaskim.
Najraniji tim Borca koji ja pamtim je negdje iz 1956 godine.
Golman Jukera. Plavokos momak, uvjek u zelenom dresu. Drugi golman Radovic, debeljuskast procelav i veliki saljivdzija.
Kulenovic-Bili. Bek bez mane. Gotovo bjele kose.Zato su ga i zvali Bili. Vozio je motor NSU.
Jankovic , desetka. Ostre crte lica. Plavokos sa malo kukastim nosom. Strasan udarac. Izvodio je sve slobodnjake.
Toj ekipi se kasnije pridodao Ilija Miljus. Vojno lice.
Zatim najbolji igrac Borca tog vremena, Tomislav Knez. Mile Tomljenovic, Mladjo Timotijevic, Momcilo Spasojevic, golman Kolak, Atko Kasumovic, Branko Krivokuca, bek itd.
Jedini fudbaler u Ygi koji je ikad kao drugoligas igrao u repki bio je Tomislav Knez. Sa reprezentacijom Jugoslavije bio je i Olimpijski pobjednik u Rimu 1960 godine. Kasnije je presao u Dinamo i tamo se ugasio, igrajuci i za Tresnjevku.
Na utakmice Borca sam upadao dzabe. Stanem mirno pred covjeka koji cjepa karte i pitam ga: „Ciko mogu li unici”? On mi samo rukom pokaze prolaz, a veci momci se samo smiju kako ja lako ulazim. Nije bilo važno koja je utakmica i koliko je važna. Ja sam redovno ulazio dzabe.
zahvaljujuci tome gledao sam velike timove koji su gostovali u Banjaluci. Sarajevo, Vojvodina, Dinaomo, Celik, Sloboda i C.Zvezda. Partizan nikad nije gostovao, dok Borac nije postao prvoligas. Al tad vise nisam mogao upadati dzabe, jer sam već malo porastao.
Sjecam se velikih imena Dinama:Irovic, Perusic, Jerkovi, Vojvodine Takac, Krstic, Zvezdinih Stojanovic, Tomic,Rudinski, Spajic, Kostic.
Tada je Borac bio tvrd orah za sve timove. U Borac sudolazili i kvalitetni treneri kao sto su: Kokotovi i Brozovic.
Imao je Borac sjajan tim početkom sesdesetih kad je prvi put postao prvoligas.

Al sjajan tim je imala i moja raja, iz zgrade gdje sam živio, pored kina Kozara. Sve moji skolski vrsnjaci. Kanta, Vojka, Zuja, Zabac, Zoka, Mijo, Ile, Bibo. Uvjek smo igrali protiv Apijeve raje. Raja iz malog parkica.
Obično bi dolazi skupljeni ofrlje iza banke.
Čim bi nas ugledali Apijeva raja bi povikala: Evo ih i pocinjali da sastavljaju tim. Api je bio omanji deckic dobre naravi i ponasanja. Vrlo mio i veseo. Fare je bio sin pekara, isto dobar momak. Bio je najbolji njihov igrac.
Oni su nas nazivali „Cinovnicka djeca” jer smo svi bili iz vojnih familija. Nikad se sa njima nismo posvadjali oko nečega i uvjek nam je bilo ljepo igrati sa njima.
Na njihovom terenu između banke i djecjeg pozorista lutaka, pored ulici Mirka Visnjica okupljali su se i njihovi navijaci. Nešto veci i stariji momci. Kuhar, Saud, Cincar, Vidoni, Muna. Tada su to bili osamnaestogodisnjaci. Oni su ih zdusno bodrili i savjetovali, kako da pobjede cinovnike. Mi smo ih vise puta pobjedjivali, a to je zato što smo nosili tene, kako su oni nama opravdavali svoj poraz. Sa njima smo igrali zaista dugo, dugo godina.

Nazalost neki iz moje raje godiste 1951 nisu vise živi.
Vojka je umro u Beogradu prije pet godina,Zabac je umro u Beogradu prije sedam godina, a Mijo je tragicno oduzeoo sebi zivot isto u Beogradu krajem 1995 godine. Sale Macanovic prije mjesec dana isto u Beogradu.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=iVLqhEcZhGk
Usamljeni_Marginalac
(Disident)
2009-06-08 09:43 AM
„Stade sve samo život prođe...”

Fina ta raja iz Mirko Višnjić... ;)
POLARIS
(doktor)
2009-06-08 06:06 PM
Pozdrav za đake Mirko Višnjić škole!!! Đuđa engleski, srpski Samardžićka, matematiku Đoko, a poslije Pletikosa, fizičko Ciba, hemija Trepić (jednom smo sa školom išli na Balkanu, a meni se Trepić uvalio u sobu u PM.), istorija Ilijas, muzičko Šašićka, i naravno likovno Beba.

mike-
(dipl.navijac)
2009-06-08 08:40 PM
Ljeto 1963

Tih godina televizija je bila još u povoju i rijetko ko je posjedovao televizor. Program je pocinjao u 6 sati popodne, a zavrsavao se oko 11 sati navece. Utorkom nije bilo programa, jer je to bio slobodan dan za televiziju. Prikazivani su serijski filmovi za djecu: Vihor, Dzim iz dzungle, Robin Hud, Izgubljeni u svemiru, Denis vragolan, naučno popularne-Ekspedicija, crtani filmovi Foo-foo, te Diznijevi filmovi. Sportski dogadjaji, utakmice i obavezni Dnevnik koji je pocinjao u 7.30 sati. Najava programa je bila na početku, a ljupke spikerice su to u krupnom planu uz osmjeh prepricavale, šta će mo gledati veceras.
Mi djeca smo isli čim bi program zapocinjao, u Dom JNA, a roditelji su dolazili kasnije, na dnevnik i ozbiljnije emisije. Zastoji u emitiranju programa su bili česti, sa obaveznim ispisima Pauza,nakon čega bi se ljupka spikerica pojavljivala i izvinjavala: „Izvinjavamo se gledaocima zbog zastoja u emitiranju programa, koji je nastao zbog kvara na releju Cot”. Drugi put bi to bio relej Krvavac, pa relej na Kozari, pa relej na Sljemenu, pa relej na Avali itd.
-Dom JNA je bio u jednoj zgradi sagradjenoj još iz vremena austrougarske. Zgrada je bila zelenkaste fasade, dobro ocuvana, sa velikom salom za razne prigode. Vece sastanke, svecanosti, proslave, kino prestave i dramske prestave. Sa ljeve strane zgrade bila je basta sa restoranom, a sa desne strane je bila metalna maketa tenjkica.
-Samo stotinjak metara nize, u istoj ulici, bila je i OS Mirko Visnjic koju su nekad zvali „Sedma skola”. Zavrsetkom četvrtog razreda, moj razred se preselio iz Petar Kocic u Mirko Visnjic negdje 1962 u septembru.
Skola je imala tri sprata i na svakom čini mi se po tri ucionice. Moj razred je bio V-c i ostao do kraja „C” razred, a imali smo tada sedam petih razreda. Ucili smo engleski, a Djudja nam je bila nastavnik engleskog. Tu smo se pop prvi put pored razrednice Talic Suade-meni najdraze, susreli i sa drugim predmetnim nastavnicima. Nikog nismo oslovljavali imenom. Isijas istorija, Prerija muzicki, Masirlija likovni, Pletikosa matematika, Djoko fizika, Grabo je bio direktor skole.

-Masirlija je bio jedan od najboljih pedagoga te skole i zaljubljenik svoje struke. Predavao nam je likovni odgoj, na njegov specifican način. Odveo bi nas u prirodu i pokazivao koru nekog procvjetalog kestena: Pogledajte koru ovog kestena, koliko je hrapava i izbrazdana. Odoljeva kisama, suncu, snjegu, vjetru. Pogledajte samo ispaceno stablo kako je kvrgavo i puno lisajeva, a tek procvjetale kupicaste cvjetove. Presijavaju u stotine razlicitih boja. Pogledajte onu metalnu kapiju kako je ljepo iskovana i ukrasena sa metalnim cvjetovima.
Vodio nas je u svjet Sagala, Brojgla, Ticijana, Van Goga, Monea i drugih. Ucio nas je gledati.
Za razliku od Bekira Masirlica, Isijas je bio strah i trepet na skoli.
Predavao je istoriju. Ne daj boze da si nešto napravio, odmah ti je dao za domaću zadacu: „Rimsko carstvo, deset puta” pokazujuci svojih deste prsta. Ako bi se neko nasmijao, siromahu koji mora sastavljati rimsko carstvo deset puta, odmah ga je pridruzivao: I ti isto rimsko carstvo deset puta. Ne daset puta. Ti imaš dvadeset puta.
Svog crvenog ficu je parkirao ispod prozora u skolskom dvoristu i stalno je provirivao na njega. Mi djeca smo se na odmoru drzali podalje od njegovog fice. Kod njega nikad nisam dobio vise od trojke.

Sad moram gledati hokej, pocinje a ja moram zavrsiti.
nastavlja se:

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=1TWd3skb-Rw
Usamljeni_Marginalac
(Disident)
2009-06-09 03:07 AM
Upravo htjedoh reći...o.š. Mirko Višnjić je od tek iza zemljotresa (ili tako nešto) u Rikabo...
POLARIS
(doktor)
2009-06-09 01:36 PM
Griješiš, OŠ Mirko Višnjić je preseljena u nikad ozvaničenu OŠ Skopje (tako se trebala zvati škola u Boriku , budući da je poklon vlade Mkedonije)!
Usamljeni_Marginalac
(Disident)
2009-06-09 02:53 PM
OK, onda ću ovako napisati

„Upravo htjedoh reći...o.š. Mirko Višnjić je od tek iza zemljotresa (ili tako nešto) (PRESELJENA)/ u Rikabo...” ;)

U glavom, ova škola što je Mike i Pjer opisuju je „stara” Mirko Višnjić...ili?
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-09 03:16 PM
Ovo sto sam ja opisao je OS. Mirko Visnjic, prije zemljotresa. Znaci od 1962 do 1969, a koju sam ja pohadjao do kraja 1966 godine. Direktor Mile Grabovac.

Evo i Bonus

http://www.youtube.com/watch?v=5T2E9m0BcYI
POLARIS
(doktor)
2009-06-11 11:33 AM
Grabovac je bio direktor dugo po preseljenju OŠ MV u Borik! Glavna kancelarija mu je bila stara kafana Venecija!
DaBaR
2009-06-11 05:45 PM
Pa nastavnica domaćinstva. Ime joj ne pamtim. Zvali smo je Beri-Beri
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-13 09:20 AM
Ulične trke
-Ljetnih mjeseci, sredinom sesdesetih Banjaluka je postajala domaćin moto-trkama. Prilika, da se na banjalučkim ulicama, pred mnostvom svjeta, pojave najbolji domaći i strani motoristi. Sve kubikaze su bile zastupljene i sve kategorije ucesnika. A kad kažem sve kategorije, onda mislim i na ucesnike i motora sa prikolicom, gdje je suvozac na prikolici morao da balansira u okukama, te da se toliko nagne van prikolice, da je njegovo lice ponekad skoro dodirivalo ivicnjak, česte. Strasno. Cjelo prijepodne obično nedeljom, motori bi „urlali” ulicama Banjaluke.

-Trka je bila trasirana: od hotela Palas, ulicom Marsala Tita, Aleja JNA, Vase Pelagica, do gradske trznice i ponovo hotela Palas.
Na svim kriticnim tackama, okukama bile su postavljene bale sjena, a obezbedjenje je motrilo na posmatrace i njihovu sigurnost. I pored svega, publika je povremeno pretrcavala preko česte, da uhvati bolje mjesto, za gledanje.
-Bilo je vrlo uzbudljivo, posmatrati vratolomije trkaca. Obuceni u crne kozne kombinezone, pojavljivali iza pozorista, polegnuti, na svoje motore, pri cemu su morali da da savladaju desnu okuku, a odmah za njom ljevu. Vrlo slozen manevr. Tu je bilo mnogo padova, al na svu sreću trkaci bi odmah ustajali i nastavljali trku. Poslije svake discipline i kubikaze pobjednik bi se pozdravljajuci publiku provozao, sa lovorovim vjencom oko vrata, uz gromoglasan aplauz.
Eto i takve vratolomije su se desavale u Banjaluci, kad sam ja bio osnovac.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=R_C_qCG77oI
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-06-13 11:19 PM
1963

Komsija Pero je sluzio u mirovnim snagama, mislim na Sinaju. Nešto para se zaradilo i kupio je prvi televizor u komsiluku. Crno bijeli Filips. Ekran brat bratu, 15 inca. ;)

Za dnevnik se cijeli ulaz skupi kod njega.
Mi djeca ispod stola i gledamo TV, crtani prije dnevnika. Na stolu odrasli igraju karte i prate Dnevnik. Jednom komsiji je teško padalo kad gubi, pa su često karte zavrsavale u sporetu.

U to doba u kupatilu je bio nekakav ogromni zeleni „bojler” u kom se voda grijala na drva ili ugalj. Igralo se cora bake u haustoru, piruz pale, klikera. Groblje je bilo misteriozno mjesto gdje su vojnici iz kasarne i „lake zenske” radili „neke stvari”. A nekad i mjesto gdje su se namirivali racuni lokalnih „raja”. Od smrdljike smo pravili buzdovane i mastali o velikim bitkama.

Kad Borac zabije go znalo se istog momenta. Nije trebao prenos jer se galama sa stadiona jasno čula.

Ves se susio na strikovima, podbocanj je sluzio da se digne od zemlje. Vise buke je pravilo klofanje tepiha nego automobili. Tek po koja Praga je prolazila ispred zgrade. Vojnici su znali kako da naprave da auspuh pukne (neki trik sa dodaj gas, oduzmi gas) i plasili „nečije sestre” koje Miodrag pomenu.

Pozdrav
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-17 10:09 PM
Jesen 1962

Udje stari na vrata, nekako neraspolozen, sjede za sto i cuti. Stara ga zna dobro. Šta se dogodilo? Zapita ga. A ništa, odgovori nevoljno i opet cuti. Kako ništa? Nešto jest, nastavi stara. Jedan nam vojnik skoro nastaradao, izusti stari.
Bilo je to negdje pred jesen 1962 godine. Vojnik je vozio drva, preko Vrbasa, nekom oficiru, koji je kupio drva, a onda se vojska brinula o tome i dostavljala drva pripadnicima JNA, sa kamionima, a i zapreznom vucom.
Negdje uzvodno od kina Vrbas, u zgradi koja je bila blizu obale Vrbasa, vojnik je dovezao kola sa zapregom, puna drva. Kad je htio vratiti kola unazad zadnji tockovi su dosli u nizbrdicu obale i povukli kola i sa njima i konje u nabujali Vrbas. Drama. Očajnicki i u grcu vojnik pokusava oteti konje i kola drzeci kajase konja i zajedno sa njima strmoglavo juri u Vrbas. U Vrbasu stotine brvana i konji, spregnuti u kola. Vojnik pokusava spasiti, šta se spasiti da. Nema sanse. Prisutni ga odvlace na obalu, a on u grcu, bolu. Sve se odigralo u nekoliko sekundi. Vrbas nosi konje, koji se se pod teretom cupaju iz vode, ali tu niko ništa ne može. Jadne zivotinje. Stradale su u bujici hladnog vrbasa.
Jedan konj se zakacio ispod gradskog mosta, na desnoj strani Vrbasa i tu pritiskom matice Vrbasa ostao savijen nekoliko dana.
Ljudi su se okupljajuci gledali i komentarisali nesretan slučaj.
Sjecam se da sam svaki dan isao da vidim nesretnu zivotinju. A bio je ljep konj.
Eto i takve stvari su se desavale u Banjaluci, kad sam ja bio još osnovac.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=fEQXvsQJVnY
http://www.youtube.com/watch?v=fEQXvsQJVnY
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-21 07:01 PM
Zima 1966g.
Sredinom sesdesetih, na Yu televiziji je bila popularna zagrebacka dokumentarna emisija, zabavnog tipa „Smjerom putokaza”.
Izredali su se mnogi gradovi bivše Jugoslavije, pa je tako red dosao i na Banjaluku. Jedno-satnu emisiju je uredjivao pokojni Ivan Hetrih, a glavni voditelji su bili Gordana Boneti, Ljubo Jelcic, a kao lutajuci reporter, Gerhard Ledic.
Zagrebacka televizija je Banjaluku posjetila negdje početkom 1966 godine, a snimanje emisije u Banjaluci je trajalo desetak dana. Sadrzaj emisije je obuhvatao banjalučku istoriju, kulturu, spomenike,urbanizam te zabavni zivot Banjaluke.
Sjecam se da su montazna kola bila parkirana pred Domom kulture i Narodnim pozoristem, a prolaznici su znatiželjno virili, kroz prozorcic, montaznih kola posmatrajuci, monitor koji je pokazivao sliku onog što se trenutno snima unutar Narodnog pozorista. Nastupali su Vlado Zeljkovic sa svojim Jazavcem pred sudom, Adem Cejvan , mnogi kulturni radnici Banjaluke, kao i VIS Meteori. VIS Semara i Vandali nisu imali pravo nastupa, zbog tri zuta kartona.
Emisija je bila emitovana za cjelo podrucje Jugoslavije, još iste zime, samo dvadesetak dana od snimanja u Banjaluci, a opsti dojam je bio vrlo dobar. Možda bi se jedina zamjerka moglo naći to što je sve bilo snimano po zimi, a ne po ljeti, kad je Banjaluka poput procvjetalog cvjeta, ili ljepo pocesljane djevojke, najljepsa.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=GIXE-5NrC3o
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-06-21 07:46 PM
Hvala mike,
Podsjeti me tvoj bonus na ovu pjesmu:
http://www.youtube.com/watch?v=BVMXEnL8liM
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-21 08:15 PM
Hvala na bonusu.

Ova je bila vrlo popularna ranih sesdesetih. Banjalucki frajercici su ficukali „SUKIJAKI” kad sam ja bio mali deckic i u skolu tek isao.

http://www.youtube.com/watch?v=yA2Nh4MJ078
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-22 06:17 PM

Za kino.
Kako doći do love? U Kozari igraju Dugi brodovi, a vremena bas i nema previse. Pravac, Gradski odbor. Tamo se nedjeljom održavaju registracije upravo vjencanih, pa kum na povik: Kume izgore ti kesa, baca lovu. Nekad se dogodilo da pred Graskim odborom stoji ko fol iz znatizelje popriličan broj povelike djece. Kum zagrabi u kesu, pa baca ispred djecurlije. Zveckaju metalni novcici, a mi djeca ko pilici trcimo i jagmimo se. Znalo se dobro nakupiti. Taman za kino.

Streljana.
Jedan metak, jedan aluminijski dinar. Sportska streljana se nalazila u prolazu između Gosposke i Marsala Tita, taman nasuprot foto radnje, u podrumu. Tu smo se namecili, ko lud na brasno. Odes u streljanu i deset dinara ispucas iz zracnice, u papirnatu metu. Zadovoljstva radi.

Citaonica.
Teta Rada je sjedila za stolom, na celu citaonice, a mi smo se polako usunjavali. Ona nas je samo pogledom registovala. Mir i tisina, moraju biti u svakom trenutku, da se ne ometa miran ambijent citaonice.
Gladni stripova, moji vrsnjaci iz zgrade su pronasli dobro mjesto, gdje se nesmetano mogu citati stripovi i knjige za skolsku lektiru. Bila je to gradska biblioteka, koja je imala citaonicu, u Domu kulture, na najgornjem spratu. Ulaz iz Marsala Tita. Tu smo se polako usunjavali u citaonicu. Nitko nije imao clansku kartu biblioteke, a nitko nam je i nije ni tražio. Teta Rada je to dobro znala. Djeci treba pribliziti knjigu, a citaonica je najbolje mjesto za to. Kako bi bilo loše da je neki nadobudni radnik tražio od svakog clansku kartu. Vjerovatno bi kasnije bili clanovi biblioteka gdje se sluzi jelo i pice, kako kaže pokojni Zoran Radmilovic. Dodjes narucis pojedes i popijes i gotova stvar. Teta Rada je imala potpuno ispravan pristup. Ispočetka smo tamo citali stripove, Male novine, Zabavnik, Kekec, Modru lastu, a kasnije smo sve knjige za obaveznu lektiru.
Nekoliko godina kasnije, skoro pola mog razreda islo na engleski jezik, u istu tu prostoriju, jer je teta Rada bila prof.engleskog jezika. Ali kakav profesor! Skoro svi smo imali vrlodobre ili odlične ocjene iz engleskog, kod vrlo stroge Djudje.
Eto tako su se snalazila djeca da bi se zabavila srdeinom sesdesetih kad sam ja bio mali deckic i u skolu isao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=ia34kknFpk0
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-22 07:02 PM
Juče gledam na slapovima Nijagare, crveni dvospratni autobus. Parkiran i ceka da se putnici ukrcaju u turisticku voznju po Nijagari. Trce japanci, kinezi, cerkezi da kupe kartu, da se malo provozaju. Supruga me zapita: Da li si se ikad vozio u onakvom dvospratnom autobusu? Ne samo da sam se vozio, nego i hodo po njemu, odgovorih.
Ona malo zacudjeno opet priupita. Ma da, a gdje si se ti to vozao u takvom autobusu? U Banjaluci! Odgovorih, ko iz topa i onako malo važno. Ma nemoj, Vi ste u Banjaluci imali dvospratne engleske autobuse?. Priupita opet ona,zajedljivo. Imali smo i ja sam se još prije skoro sto godina vozao u njima.
Da Banjaluka je krajem pedesetih i početkom sesdesetih imala gradske autobuse, dvospratne, crvene boje, nabavljene u engleskoj. Gotovo uvjek su bili dupke puni i jurili nahereni gradskim ulicama, ispustajuci pet metara dugacak crni dim iz auspuha. Nikad se nije prevrnuo ni jedan, iako je izgledalo da će se svaki cas prevrnuti.
Eto i to je Banjaluka imala, kad sam ja bio mali deckic i u skolu tek isao.

Evo i Bonus uz autobuse:

http://www.youtube.com/watch?v=UppX6vP3c4g
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-06-22 11:22 PM
Autobus na sprat mi je negdje na ivici sjecanja, čini mi se da sam ga vidio, ali nešto mi mutna slika. Evo jedne slike koja mi je ostala urezana:

Robna kuca Standard.

Mislim da su u pitanju rane sedamdesete. Na početku Gospodske je napravljena nova robna kuca, Standard konfekcija. Mnogo se gradilo tih dana, ali otvorenje je bilo posebno. RK Standard je imala prve pokretne stepenice u gradu. Na otvorenju ogromna masa, dosao narod da se „provoza” stepenicama. Ja i nekoliko drugara smo dosli bez roditelja. Koliko se sjecam djeca nisu mogla da se bas tako setaju. Trik je bio prislepati se uz nekog odraslog da izgleda kao da si sa njim. I upalilo je. :)

http://www.youtube.com/watch?v=pt65DEwb_Kg
POLARIS
(doktor)
2009-06-24 05:08 PM
Kad smo već kod crvenih dvospratnih autobusa, sjećam se i ja jednoga!

Naravno da ne pamtim te iz pedesetih godina, ali pamtim i ja jedan. Bila je zima '69/'70,imao sam 7 godina i otac me je vodio u kino, igrao „Zoro” bio sam presretan. Tada smo živjeli na Mejdanu pa nas je put do kina Kozara vodio preko gradskog mosta, kroz Kastel, pored srušene Gimnazije, Glasa, Vojnog odsjeka i odmah preko puta vojnog odsjeka bio je jedan veliki dvospratni crveni autobus u kojem je neko živio. To mi se tako dopalo da sam dugo poslije toga maštao kako i ja živim u jednom takvom autobusu!

Te godine pamtim i po snimanju filma o zemljotresu /ne znam tačno koja godina/ nas đake do 4 osnovne koji nisu išli u druge gradove da se školuju pokupili su iz čitavog grada i čitav dan nas vozali vozom. Zaboravio sam i naslov filma znam da mu je radni naslov bio „Kad zemlja zadrhti”
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-24 06:35 PM
Film je sniman 1971 godine u Junu mjesecu, sa naslovom koji si rekao ili „Zemlja drhti”.
Znam, jer sam tada bio na osluženju vojnog roka u Banjaluci i gledao utakmicu na rukometnom stadionu Borac,između glumaca, ucesnika snimanja.
Film nikad kasnije nisam vidio.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=ebYNSdVc3tw
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-29 07:52 AM
Ljeto 1962
Vrijeme ljetno. Mjesec jul, godina 1962g. Mjesto, ljetno kino u Kastelu. Da, dobro ste procitali, ljetno kino u kastelu. Projekcija filma „Kozara”. Mjesta popunjena i ni sibica ne može stati vise. Razglas para usi i prosto te prolazi jeza. Dramaturgija vrhunska. Film je snimljen crno bjelom tehnikom i mislim da je to i danas bolji prijekat od Sutjeske i Neretve.
Cjelo proljece Banjaluka je bila u znaku snimanja filma Kozara.
Sve novine, televizija su izvjestavale o tome, kako napreduje snimanja filma. Bio je to pozamasan projekt i radnja je snimana u autenticnom ambijentu na obroncima Kozare. Mi djeca smo posmatrali „stuke” ratne avione koji se okrecu negdje iznad tvornice duvana i vracaju na Kozaru, da bobarduju kolone civila. Ucesce u snimanju je imala i JNA i mnoge moje komsije oficiri i podoficiri su bile angazirane na snimanju filma. Rezija je bila povjerena Veljku Bulajicu, po scenariju Stevana Bulajica i Skendera Kulenovica.
Projekciji filma su bili prisutni i svi glumci:

Bert Sotlar-Vukša
Velimir Bata Živojinović-Šorga
Milena Dravić- Milja
Olivera Marković- Anđa
Dragomir Felba- Obrad
Ljubiša Samardžić- Mitar
Mihajlo Kostić Pljaka- Ahmet
Milan Milošević- Ivica
Abdurahman Šala- buntovnik
Davor Antolić- Joja
Miloš Kandić- četnik
Milorad Majić- Marinko
Tana Maskareli Marinkova- majka
Tamara Miletić- Zlata

Projekcija je bila vrlo uspjesna, a opsti utisak, vrlo povoljan. Lično smatram da je to najbolji film Veljka Bulajica, koji je on snimio. Poslije je kao rezimski reziser snimao i vece spektakle, ali ne na razini filma „Kozara”. Sve mu se poklopilo.
Tih godina sam film Kozara gledao sigurno preko dvadeset puta, a skoro cjeli tekst svih glumaca sam znao napamet.
Eto tako se Banjaluka zabavljala ranih sesdesetih, kad sam ja bio mali deckic i u osnovnu skolu tek isao.

Evo i Bonus

http://www.youtube.com/watch?v=rj6bdeIYor4
mike-
(dipl.navijac)
2009-06-29 08:57 AM
Banjaluka početkom sesdesetih.
Banjaluka se uveliko izgradjivala početkom sesdesetih, kada su niknuli mnogi objekti. Vjerovatno su se neki novi klinci ponekad zapitali, šta je bilo prije na mjestu ove zgrade.
Evo da na skroman način dam priolog tome.
Na mjestu gdje se sad nalazi sklop zgrada kod kina Kozara, bila je poljana trokutastog oblika. Stjesnjena između dvorista OS Petar Kocic, ulice Simo Solaja i ulice Aleja JNA, često je bila mjesto gdje su dolazili cirkuske satre i luna parkovi.
Mjesto gdje je sad neboder na početku Gosposke ulice, bio je mali restoran sa bastom gdje su se mogli pojesti dobri cevapi.
Na mjestu gdje se spajao Hotel Palas i zgrada Titanik, bio je mali mljecni restoran Jadran gdje se mogao naruciti najbolji jogurt.
Sa ljeve strane sportske dvorane Borik bilo je Banjalucko polje gdje se vojska zanimala. Obuka, kopanje bunkera i pjesadijska nastava. Tu je bila i sljuncara sa mnogo lokvi i bara.
Na mjestu dvorane Borik je bio teniski teren a i visoki borovi te vojni magacin.
Moja zgrada je bila kod kina Kozara u Aleji sa početnim brojem 2. Uz nju je bio naslonjen tada visoki neboder od devet spratova. Zgrada je imala tri ulaza i imala je četiri sprata.
Znaci dvadeset četiri stana, a svaki stan sa minimalno dvoje djece, a poneki i sa troje. Kad tome dodas neboder i zgradu koja je bila u produzetku ulice Simo Solaja onda dobijes impresivan broj djecaka i djevojcica. Bili smo svi jedna raja.
Svi smo bili osnovci a najstariji su bili 1948 godiste. Svi smo bili jedna generacija sa zajednickim interesima. Djecaci su skupljali slicice, citali stripove i ganjali loptu, a curice skupljele salvete pisale spomenare, i igrale razreda-skolice.
Eto tako je bilo u banjaluci kad sam ja bio mali deckic i u skolu tek isao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=UIUlWZHlXSc
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-01 11:59 AM
Ljeto 1967
-Slet Bratstva i jedinstva.
-Negdje u junu 1967g. Banjaluka se uzurbano pripremala da organizuje slet Bratstva i jedinstva. Sve skole i omladina Banjaluke su bile spremne da slet uspije. Sjecam se tih vrelih junskih dana na stadionu u Boriku. Sunce pece. Lipe se savile do zemlje, hladovina u Aleji, a mi moramo vjezbati cjeli dan. Nije sala, gradili smo Bratstvo i jedinstvo, a u isto vrijeme na bliskom istoku tih dana radio prenosi vjesti: Izraelski premjer Golda Meir izdala naredjenje za napad Izraela na Golansku visoravan. Hej 1967, a još se nisu smirili tamo.
Mi gradimo bratstvo i jedinstvo, a drugi ratuju. Dobra stara vremena. Zlatno doba Banjaluke.
-Vjezbali smo vjezbali, bogami punih mjesec dana i dosao je dan sleta.
Gradski stadion Borac. Stadion pun ko sipak. Datuma se ne sjecam. Bilo je davno. Nepun sat prije početka, prolom oblaka. Kisa prijeti da pokvari sve. Zestoko pada. Gusti oblaci. Da li je moguće da će slet biti upropasten? Mi svi stjesnjeni na pomoćnom stadionu Borca ispod nekih najlona i cerada. Vrijeme prolazi, iscekivanje. Nakon sat vremena kisa prestaje i sunce probija oblake. Dobro je. Sa zapadnih trebina olimpijski pobjednik iz Tokija 1964g. Miroslav Cerar mase nama, ucesnicima sleta i mi mu otpozdravljamo. Evo ga! Krecemo. Trema nas drma. Ulazimo na prepun stadion. Publika nam salje gromoglasan aplauz. Trava zelena ko tepih. Zauzimamo početni stav i cekamo muziku. Publika se ucutala i muzika pocinje. Nas, oko petsto zutih majica i bjelih gacica rasutih po zelenom stadionu izvodimo skladne i složne pokrete. Publika daje aplauz. Mi još zesce, uz taktove muzike besprekorno privodimo svoju petominutnu numeru. Strasan aplauz za kraj. Dobro je, sve je prošlo besprekorno i sa velikim olaksanjem izlazimo sa stadiona ispraceni dugotrajnim pozdravom banjalučke publike.
-Mnogo godina kasnije, mi smo ratovali u nasoj zemlji, a na nekoj drugoj strani svjeta, neka druga sretna djeca i omladina su pripremali svoje numere za svoj grad.
Eto, tako je to bilo u Banjaluci, jednog ljetnog, vrelog dana davne 1967 dok sam bio srednjoskolac.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=8YyiFhfzQRA
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-02 11:50 PM
Ljeto 1968g.
Pecanje na Vrbasu

Moj stari je jako rano otisao u penziju. Šta mu preostaje? Ništa! Stap i u pecanje. Banjaluka ima Vrbas, Vrbanju. Suturlija nešto i nije za pecanje bas najpogodnija. Ko voli nek izvoli. Cesto puta sam isao s njim, jer moj mladji brat Svetozar nije bio moralno politicki podoban, za ribarenje na Vrbasu. Uvjek je nekog ribara zadirkivao: „Ciko vidi, moj stari je uvatio veću ribu nego ti” ili „Ciko moj stari je uvatio pet komada, a ti još ništa”. „Ovaj stariji ti je jako fin, a ovaj mladji je zlocest” govorili su mom starom. Ja sam imao bas prave ribarske manire. Uvjek sam se divio nečijem ulovu i obavezno dodavao po jednu kilu vise, svakoj uhvacenoj ribi, sto su ribari skuzili, da sam veliki talenat za ribarenje i uz to vrlo fin i vaspitan, za razliku od mog mladjeg buraza.

Tako jednom se sa starim nadjoh u Trapistima. Stari se namjestio na podzidanoj obali sa desne strane, kod one centrale. Vrbas se talasa, kovitla, pjeni i buci od slapa centrale. Stari hvata skobalja ili mrenu. Tu se tog ljetno popodneva naslo oko dvadesetak ribara. Sve nacickani jedan do drugog i zabacuju. Prica, zahebancija, vicevi i sale. Ljudi se međusobno ne poznaju, ali pricaju i druže se kao da se sto godina znaju. Čim neki nešto uhvati ostali ga bodre: „Ti nisi dosao danas dzabe” primjecuju poneki. „Jel ima situacije”? dovikuje drugi. „Eh sto ja volim situaciju” nadovezuje se treci. Vrijeme prolazi. Riba i grize i ne grize, al sala ubija vrijeme.

Odjednom jedan ribar kontrira, brzo povuce kao iz pracke. Plovak se ne vidi duboko u vodi, a stap se savio do zemlje. „Opaaa” povikase neki. „Ovo je dobar komad”. Ribar se bori sa stapom. Ne može potpuno kontrolirati situaciju jer mu stap bjezi, sad ljevo sad desno. Vrlo napeto i neizvjesno. Ja se skoncentrisao i ne trepcem. Bogami, covjek se muci već desetak minuta. Sad i drugi ostavise svoje stapove za trenutak i savjetima pokusavaju pomoći.
„Ova mora imati najmanje pet kila”. Primjecuju neki. „Mrena” vice jedan. „Samo mrena tako radi”. Odjednom stap prestade trzati.
„Ne diraj ništa i ne povlaci” rece jedan od najstarijih i najiskusnijih. „Ona je sad stala” misli na mrenu. „Sad se odmara”. „Kad krene opet povuci”. Bogami ona se odmara već tri četiri minute i ribar ponovo povuce stap. Stap se otima iz ruku ribara i ovaj zateze masinicu. Vuce, ali vrlo teško. Prošlo je skoro već pola sata. Iscekivanje. Na pomolu je kapitalac. „Možda je i som, jer na tom mjestu ima i somova”. Dodade jedan. Još samo par metara i kapitalac je na obali. Drama. Adrenalin raste svima.
Tajac potraja nekoliko sekundi, a onda provala urnebesnog smjeha. Covjek je upecao prazan lonac bez dna, a voda ga je bacala ljevo desno udarajuci o stranice lonca i prolazeci kroz dno. Covjek posramljen, potisten. Pocrvenio. Vidi se da mu je neugodno. Ljudi ga tapsu po ramenu. „Nije to ništa”! Ja sam uhvatio cizmu prošle godine„ dodaje jedan tjeseci ribara.
Prosao sam dosta i susreo mnogo ljudi, bio u vrlo sličnim drustvima, kao tog popodneva u Trapistima 1968 godine, tog ljetnog popodneva, ali nigdje i nikad nisam susreo tako komunikativne, neposredne ljubazne ljude, kao sto su Banjalucani. Toga nije bilo nigdje u svjetu. A bilo je tu i srba i muslimana i hrvata. Zlatno doba Banjaluke.
Eto tako su se ljudi druzili i komunicirali u banjaluci kad sam ja bio srednjoskolac.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=xnbiRDNaDeo
niron2009
2009-07-03 12:48 PM
Klap, klap, klap Mikiju za lijepe pricice. Ova posljednja posebno. Puna sarmantne samoironije na nivou „Jagoda” ili „Varljivog leta '68” + Li Marvin (hehehe)...

Za autora bonus od mene:

http://www.youtube.com/watch?v=Ys9aY727B1o

mike-
(dipl.navijac)
2009-07-04 12:43 AM
Za niron2009
Hvala i tebi bonus

http://www.youtube.com/watch?v=cC1TTz2bMmM
Usamljeni_Marginalac
(Disident)
2009-07-04 09:11 AM
Živ bio za izjavu. Čitajući neke, stiče se dojam da je BL prije bila isključivo muslimanska, hrvatska ili srpska. A mi je baš takvu pamtimo, a i živimo ovdje na dalekom sjeveru.
Uljepša mi dan.

Servus
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-05 08:56 PM
Ljeto 1968
Vitaminka

Negdje u ljeto 1969 godine zazelio sam imati bicikl. Mali poni. Bio bi zaista ono sto želim. Stari kaže: „Nema problema, zaradi pa kupi”.
„Pokusaj u Vitaminku, tamo primaju sezonske radnike” dodade mati.
I šta mi valja raditi. Nego spremim se i sljedecg dana u cik zore poranim . Sam samcat. Idem traziti posao u Vitaminku. Koracam tako,u dzempercicu preko Banjaluckog polja. Izlazim na asvaltiranu čestu pokraj poligona za ato-skolu. Poneki biciklista mi dolazi ususret. Ide u ribarenje. Malo, malo, pa mi macka pretrci preko puta. Uhvatim se za dugme i opsujem joj sve po spisku. Jutro je, dosta svjeze. Sunce još nije izaslo. Usput poplasim jato vrabaca koji upravo cerupaju konjsku balegu i tako, evo me nadomak Vitaminke.
Sad treba vidjeti gdje je to mjesto gdje se primaju radnici. Pogledam ljevo, desno te spazim nekog covjeka, koji je bio nešto kao cuvar i on me uputi.
Dolazim u jedno dvoriste i iza coska zgrade. Da to je tu. Ali tu nailazim na grupu od tristotinjak baba, koje isto cekaju za posao. I one bi isto da kupe ponija. Sve žene, a ni jedan muskarac. Puse i pricaju. Bas fino mislim se. Evo, ja sam jedini muski. Golobrad i najmladji. Tu nema nikakvog reda, nego onako, cekas u grupi. A gdje uopste da stanem? One se međusobno guraju i sad ja da pridjem i guram se sa njima? Graja pocinje. One znaju kad se vrata otvaraju i pripremaju se za „star”. Jedna se izdera na babu pored nje: „Ja sam dosla prije nego ti, a ti sad oćeš preko reda. E ne može” i laktovima je podboci. Zacas svadja. Mene istog casa oko zaboli. Mislim se, nemas sansi i ne pokusavaj. Sa babama nikad, ama bas nikad ne ulazi u verbalni sukob, nadmudrivanje i nadmetanje, jer si unapred izgubio. Svaki muskarac u takvim prilikama obavezno gubi. One su u stanju da te ismiju izigraju i posrame. Bjezi kuci dok si još ziv. Tako i bi. Morat ću traziti drugu priliku za bicikl.

Eto tako, se tražio posao (ne bas svi) preko ferja, dok sam još bio golobradi srednjoskolac.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=did2PTV3UTE
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-05 10:00 PM
Proljece 1963g

U gostima.

Ja i Ratko smo bili vrsnjaci. Dobi drugari. Istu skolu pohadjali. OS. Mirko Visnjic. Ja sam isao u „C” razred, a on u „D”.

Njegov stari Dejan i moj stari su bili isto vrsnjaci, sjani drugari. Zajedno su radili. Obojica vojna lica, pa smo se često posjecivali.
I tako prilokom jedne posjete njegov stari i moj su zapoceli pricu o hrvanju. Cika Dejan starjesina u vojnoj policiji, strucno je objašnjavao vrste hrvackih zahvata, i kako sad ne bih eksperimentisao sa mojim starim uzeli su mene i Ratka da im služimo kao modeli za pokazivanje hrvackih zahvata.

Ratkova mama Danica i moja u kuhinji pricaju o pijaci, gdje šta ima po znizenju, a mi u pretsoblju lomimo. Padaju sapke sa vjesalica. Lete cipele po pretsoblju. Ja i Ratko se hrvemo. Cika Dejan i moj stari navijaju. Oni nemaju priliku da se klade na konjske trke, jer toga u Banjaluci tada nije bilo, pa su eto mene i Ratka uzeli za svoje pulene da nadomjeste svoje mladalacke strasti.

„Ne može ovako” prekinu nas cika Dejan. „Ovaj zahvat je nepravilan” te nas namjesti ponovo u pravilan polozaj. „Ne može ovako” sad uleti moj stari. „Ovaj zahvat je nepravilan” te nas sad on namjesti u isravilan polozaj. Svaki navija za svog pitbula.
Odjednom Ratko odskoci: „Neću, njemu nešto pucketa u vratu”!
Stari moj i cika Dejan mi se uviru u lice. Pitaju me jel mi nešto. „Ništa”! odgovorih.
„Ma ništa, to samo preskacu zupcanici” rece jedan od njih i mi ponovo u klinc, nastavismo. Bogami, zestoka borba na klizavom parketu. Leti perje. Mi se zajapurili, ko dva mala hrcka.
„Ma jeste vas dvojica uopste normalni”!? izdera se teta Danica sa vrata kuhinje, na cika Dejana i mog starog, na šta je podrza moja mati. „Odmah da ste prestali s tim”. Receno učinjeno. Sad nasi starci sjede za stolom, analiziraju borbu i hvale hrvace. Cika Dejan hvali mene, a moj stari hvali Ratka. Ja i Ratko rascupani, oznojeni, samo se gledamo i smijemo.
„Ajd Rade da nazdravimo” natoci cika Dejan po jednu ljutu i oni je trgnuse.

Eto to je bila preteca UFC u Banjaluci, još davne 1963 godine, samo sto su pravila malo izmjenili.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=KbdyrRlYR2E
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-08 08:46 PM
Ljeto 1968g

Kvalifikacije za ulazak u prvu ligu.

Evo još malo o Borcu.
Negdje u ljeto 1968 godine, nas Borac je igrao kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. Sezona 68/69. Protivnik Sloboda iz Tuzle.
Oduvjek je Borac imao za velikog rivala Slobodu, Celik i hebem ga Rudar iz Ljubije. Nekako, kad su god te tri ekipe igrale protiv našeg Borca bilo je nekih problema, eto da se kulturno izrazim, iako sam htio da upotrebim neki bolji glagol, recimo od glagola ramnozavati se.
Dolazile su u Banjaluku i jače ekipe, od Slobode, Celika ili Rudara i Borac je uvjek nasao način, da ih pobjedi ili odigra nerjeseno, al ove tri su bile kao uklete. U Ljubiji je uvjek bilo sore mare.
I tako tog ljetnog suncanog popodneva velika bitka. Gostuje na Gradskom stadionu Sloboda iz Tuzle.
Banjaluka se sljeva na stadion. Zastave se viore, na sve strane. Na razglasu muzika tresti. Zvucnici piste, spiker saopštava sastave ekipa. Krca, krca! Sjemenkari i prodavci kitira, rade punom parom. Transparenti sa porukama: „Cigu ligu, Cigu ligu ide Borac u prvu ligu”, na drugom karikatura kamiondzije i kamona:„Napred Spedicija Bugojno”, misleci na Hrgica koji je dosao u Borac iz Iskre. Pola sata prije početka utakmice na tribinama grmi: „Borac, Borac, Borac volimo, Borac Borac Borac slavimo”!
Povjetarac na terenu njise kornerske zastavice. Teren zelen ko najljepsa coja za bilijar.
Napokon igrači se pojavljuju. Istracavaju na teren.. Urnebes. Navijanje. Igrači se zagrujavaju. Sudija trci do golova i provjerava zategnutost i ispravnost mreza. Borac nastupa u crvenim dresovima, a Sloboda u prugastim crveno crnim i ima strasan tim. Tu je neprelazni centarhalf Avdicevic te banjalučka pojacanja Jusic, Nalic i sjajni golman Pendic. Sva trojica ponikli u Borcu i do porosle godine igrači Borca.
Pocinje. Borac napada. Publika navija. Stadion gori. Ludnica.
Odbrana Slobode se savija. Sanse se redaju. Odbrana Slobode u panicnom strahu izbija loptu nasumice. Minute prolaze. Borac bolji nadmocniji.
Al, kako vrijeme prolazi Borac polagano pada u igri. Odjednom da ga hebem u nekoj bizarnoj i bezizlaznoj situaciji Sloboda vodi 1:0. Ne sjecam se ko je dao gol, al se sjecam da su i Jusic i Nalic pravili velike probleme Borcevoj odbrani. Borac gubi, al volja za pobjedom ga ne prolazi. Borac igra punom snagom, a Sloboda se ne trosi previse. Igraju racionalno i drže konce igre u svojim rukama. Pocinju kompletno vladati situacijom, na terenu. Imaju na golu Pendica, koji je svojom sigurnoscu dao odbrani Slobode samouvjerenost.
Borcevi napadi su sad rijedji, a publika i dalje navija.
Odjednom, na jednu loptu sa ivice terena natrcava omalena desetka krivih nogu i salje topovski udraca pod precku: „Ljudi moji, da li je to moguće”? „Ko je to bio Must, Musta, Mustafa Hukic. Da Mustafa Hukic”, „2:0 za Slobodu iz Tuzle”! „Ludnica”.
Sad mislim da je sve već gotovo. I bi gotovo.
Publika cuti, a igrači Slobode se raduju.
Publika kao ofurena. Sokirana. Svi cute ko ribe, al gle ovo! Odjednom. Stadionom se poce oriti: Bora, Borac, Borac! Šta hoćeš vise i bolje. To je Banjaluka ispratila svoj Borac.
Lako je kad se pobjedi biti navijac, al ajd budi navijac i kad izgubis. Borac je imao i ima odlične navijace. Banjalucane.

Odmah potom u Borac dolazi Zoran Smilevski, a ubrzo stasava i Abid Kovacevic. U velikom stilu u sezoni 69/70 Borac pobjedjuje imenjaka iz Cacka i postaje prvoligas za dugo, dugo godina.
Eto tako je to bilo u Banjaluci jednog ljetnog, preljepog, suncanog, popodneva, davne 1968 godine, kad sam ja još u skolu isao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=uUDPgG0cCi0
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-11 08:09 PM
Za niron2009

Pošto onaj Bonus ne radi evo ti ovaj drugi i hvala na ljepim rjecima.

http://www.youtube.com/watch?v=4Rz92JWtS50
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-07-11 11:07 PM
Pocelo je tako što sam otkljucavao vrata na garazi.
Obično sam morao gurnuti vrata ramenom da lakse okrenem kljuc. Taj put vrata uzvratise i odgurnuse me. Cudan neki zvuk je pratio „napad garaznih vrata”, kao kad prazno bure pada u dubok bunar. Pogledah preko ramena, ulične svjetiljke se ljuljaju i neka lagana prasina se digla.
Zemljotres!!

Moja zgrada je gradjena metodom prenapregnutog betona i nije pretrpjela gotovo nikakvu stetu. Ali strah se uvukao u narod i niko nije smio u zgradu. Te veceri je u nasoj garazi „spavalo” dvadesetak ljudi. Ja sam sa jednom Vesnom dijelio krevet na rasklapanje. Jedini način da legnemo je bio da okrenemo noge jedno drugom. Za one koji su „nešto” pomislili imali smo samo 13 godina. A '69-te je trinaest bilo kao danas deset. ;)

Negdje poslije ponoci dodje matori i kaže: „Hajde sa mnom, kod mene u kancelariji ima struje i možeš spavati na stolu”. Od nekud se naslo cebe i nešto za pod glavu i ja zaspah u sekundi savladan uzbudjenjima dana.

Ujutro matori dodje sa tanjirom, dvije hrenovke, senf i snjita hljeba. Doruckovah i on me posla kuci. Kad sam prolazio pored parka sa spomenikom palim borcima, krenu ono bure od juče da pada dublje u bunar. Raširih noge i ukopah se u mjestu. Zemlja se bacakala lijevo desno, malo i gore, ali ostadoh na nogama. Ispratih pogledom veliki nadviseni blok od cigle koji se otkinu sa vrha doma kulture i poravna jedan auto sa asfaltom. Tutnjava stade nakon desetak sekundi. Dok sam ja razmišljao na koju stranu, kuci ili nazad do matoroga koji je bio blize, ugledah ga kako trci. I danas mi je u glavi promjena na njegovom licu kad me je ugledao ukopanog na sredini trotoara. Pozurismo kuci da vidimo šta je sa majkom i sestrom.

Sve je bilo u redu. Naše zgrade su prošle sa nešto ispucanih zidova.
Moja skola je dobila da ide u Sarajevo.

Zaboravilo se dosta toga, ali nešto je i ostalo:
Metar debeli zidovi na skoli Silvije Strahimir Kranjcevic.
Shuga koju je pola nas dobilo nakon nekoliko sedmica i smrdljiva tekucina kojom smo se mazali da pobijemo shugarce.
Obavezno mjerenje tezine i vaspitacica Devla koja je pomagala extra soljom caja da „niko ne izgubi na tezini”
Zakuvavanje sa lokalnom rajom sa Kovaca koji su valjda htjeli da odmjere snagu sa BL-canima.
Nastavnik Rasim koji dolazi da vidi kakva je to buka dole i pali svjetlo u spavaonici, a perje od makljaze jastucima se lagano spusta prema podu.
Dolazak vozom kuci u BL nakon 6 mjeseci i u zurbi da se vide roditelji ostade mi jakna u vozu. Meni bi mnogo krivo, ali matori rece ma pusti jaknu, nema veze. Tek danas kad sam odvojen od djece duže vremena kontam zašto jakna nije bila bitna.

Pozrav i Bonus (kad ga je već Mike napravio obaveznim)
http://www.youtube.com/watch?v=TS9_ipu9GKw&feature=reč-HM-fresh+div
niron2009
2009-07-12 09:48 AM
==
Za niron2009

Pošto onaj Bonus ne radi evo ti ovaj drugi i hvala na ljepim rjecima.
==

Hvala Majk (prošli put rekoh Miki, valjda sam preveo!). Interesantno da je i Nil Dajmond nekad bio mlad!?

Bonusom na bonus, sto bi se reklo. Prije nekoliko dana je bilo 153 godine od rođenja našeg Nikole Tesle(ko je taj dan guglao mogao je uociti njihovu čestitku):

http://www.youtube.com/watch?v=yt-ybUuZjLE

P.S.
Znam da pisanje nije kafanaska muzika da se narucuje, ali... Nisi ništa pisao o Stadionu malih sportskih igara, rukometu i boksu (nekad je Slavija imala meceve na tom stadionu), Slavija je jedno vrijeme bila veca i od Borca.

Pozdrav!

mike-
(dipl.navijac)
2009-07-12 03:07 PM
Pa evo napisacu nešto i o Bataru, Petrovicu, mada moje boksersko znanje nije bas tako loše, al Slavija je tada bila stvarno pravi amaterski klub u kom su tek kasnije krajem sesdesetih poceli da se okupljaju najbolji.
O rukometu moram napisati nešto ako ništa zbog Uncanina Rade s kojim sam veliki prijatelj i danas i iz skole. Za sve treba malo vremena a bogami i inspiracija.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=2N_tmH6y7ng
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-07-14 11:29 PM
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-15 07:12 AM
Hvala za regres. Trebat će mi.
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-17 11:03 PM
Poljak

- Poljak Kowanda je bio rukometas. Kaže da je igrao za Poljsku reprezentaciju, negdje sredinom sesdesetih. Emigrirao je u Kanadu krajem sesdesetih, a bio je mnogo puta u Yugi. Jedan dan mi rece.
- „Znaš, ja mnogo puta bila u Yugoslavija. Ja igrala rukomet u Polsku. Mi nogo putovali svuda po Yugoslavija. Kako bjutiful cure vi imati. Znaš mi igrali utakmica sa Crvenka”.
- „Znam Crvenka je bila prvak yuge, a trenirao ih Stencl”.
- „Ti znaš Stencl”.
- „Ma ne znam ja njega lično, al znam ko je”. „Jes čuo za Borac iz Banjaluke”? priupitah ga.
- „Da, ja bila u Banjaluka”. „Mi igrali utakmicu tamo”. „Ja sve znajem”. „O bjutiful kantri”. „A jel znajes ti ona pesma. Po selu se prica da se zenim ja, a devojke misle da je istina”? „Mi bili posle utakmica, u hotel na veceru, posle utakmica”. „Sve placeno, a pevaljka, kako lepe noge imati, kako lepe sise imati”. „Mi bili vojska i sve bili vojnici i ne nositi farmerke”. „Ja kupila farmerke u Banjaluka”. „Banjaluka najs siti”.
-Eto i moj poljak zna kako je yuga bila bjutiful kantri i kako smo dobro klopali i kako su nam cure bile najs, i imale bjutiful noge.
A sto je najvaznije bio je i u Banjaluci igrao protiv Borca i zna za Karadzu.
Sve je to ljepo kad ti neko spomene Banjaluku i sjeca se vremena kad je on bio tamo. Al ima sad jedan mali „problem”. Ja sad njemu moram svaki dan da pjevam Po selu se prica da se zenim ja.

Evo Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=SLxrrE6wC5I
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-07-18 06:49 AM
Ponte Roso

Podsjeti me ovaj Miodragov (ako Mike to znaci?) Poljak na cuvenu pijacu u Trstu, Rifle, Durango, Wrangler, i druge marke farmerki iz 80-tih.
Sanremo i vrijeme radosti...

http://www.youtube.com/watch?v=Q0wZQbK938Y
I verzija sa engleskim prevodom
http://www.youtube.com/watch?v=SYy1R7a1Cdw
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-18 10:06 PM
1956 god.

-Možda i bi ta godina. Možda sam i profulao godinu, prije ili godinu kasnije, al jedno nisam sigurno. Najveci i najljepsi park u centru grada je dozivio rekonstrukciju. Pitate se, šta je tu nekad bilo!? Bio je park i prije, sa Kocicevim spomenikom, al fontana nije bila takva. Bila je kamena i sa jednim mlazom vode, koji je bio siromasan i zuborio je niz fontanu, od algama zelenog naslaganog kamenja. Bila je visoka oko dva metra. Onda su urbanisti doselili da žive u Banjaluku, sto danas i ne bih mogao da potvrdim da je tako, te napravili ovu fontanu koja je i danas. Ne bih bas kod mog Masirlica vjerovatno na takav način dizajnirana fontana sa ribama okomito postavljenim dobila prelaznu ocjenu, al ova fontana je već preko pedeset godina na tom mjestu. Kad je pustena u rad prvih dana su bili korisceni i reflektori, koji su bili pod vodom u centu kupole iz kojih je mlaz vode pistao i dizao se visoko u vis. Nerjetko su fakini u prolazu otvarali saht, koji je bio nezakljucan i otvarali mlaznice fontane do daske, a voda je padala na bjeli sljunak staza van fontane. Ispočetka su u fontani bile i ribe koje su plivale u krug a mi djeca ih zeljeli vidjeti sto blize.
Taj park je godinama odisao svjezinom i ljepotom.

Pitate me cerka: „Tata, kako se ti svega sjecas”?
-Sjecam se jer sam imao najsretnije djetinjstvo i ja i cjela moja generacija. Kako se onda ne bih sjecao.

Evo i Bonus
http://www.youtube.com/watch?v=bQstQST1GiM
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-20 03:55 AM
BK Slavija

-Pisati o BK Slavija i nije tako jednostavno. Staviti svoje mišljenje samo u par redova i zanemariti dugogodisnji rad, vrijednih sportista tog amaterskog kluba i nije fer. Ipak ja ću napisati nekoliko svojih zapazanja, o BK Slavija. Imali su tada solidne boksere, a po kvalitetu su se izdvajali Batar i Petrovic.
-Moj skolski drug Srdjan Jeftic je stanovao u Cajavcevoj zgradi, odmah pokraj rukometnog stadiona Borac. Cesto smo zajedno upadali na bokserske meceve Slavije, koji su se održavali upravo na tom stadionu. Imao je vezu, jer su ga svi iz Slavije poznavali. Mislim da mu je majka radila kao kuharica.
-Bili smo tek drugi i treci razred OS, tako da moji prvi utisci o BK Slavija i nisu bas najvjerodostojniji, ali ono sto sam kao malisan zapazio, bilo je da je to cisto amaterski klub, koji je kuburio sa financijama. Samo entuzijasti, kao sto je cika Tomo Palanikin, i Sredoje Zekanovic održavali su taj klub u zivotu. Sjecam se da su tada za Slaviju nastupali Batar i Petrovic. Prvi je bio nokauter, a drugi prefinjeni tehnicar. Imali su vrlo siromasnu opremu za treniranje, rasparene, raznobojne trenerke, ali se sjecam da su vrlo marljivo trenirali. Gledao sam nekoliko meceva, na otvorenom. Mislim da je bila 1962god.
-Jedan mec mi se urezao u sjecanje. Boksovao je Batar, imena protivnika se ne sjecam, ali pamtim da je taj protivnik bio debeljuca i vise licio na loptu. Imao je na sebi plavu majicu. Da licio je na okruglica, ali taj okruglic je sjajno odboksovao protiv Batara. Petrovic je bio tanak crnokos bokser, brz izraziti tehnicar. I u najvecoj nadmoci nije nokautirao protivnika, nego ga je uvjek dobijao na poene. To je meni bilo nezamislivo, da nadmocan bokser ne pobjedi nokautom. Valjada iz toga prosistice i ona Boks je plemenita vjestina.
Tek kasnije krajem sesdesetih i početkom sedamdesetih Slavija ulazi u zlatno doba, a sav dugogodisnji rad tog vrijednog kolektiva se visestruko isplatio. Iznjedrili su jednog Benesa, Josipovica, Kospica, bracu Pale i mnoge druge. Ja ih tada nisam gledao, jer vise nisam živio u Banjaluci ali svaki boks mec Benesa pored Tv sam prozivljavao kao i svaki banjalucanin. Strepnja, trema i na kraju urnebesno zadovoljstvo i radost. Benes je nešto posebno, kao covjek i sportista. U ringu tigar, a u dusi vrlo jednostavan i vrlo kreativan. Volio je Banjaluku i sad je voli. Svojim povratkom u grad to je i dokazao.

-RK Borac
-Klub o kom ne treba trositi rijeci i stediti superlative. Sjajan kolektiv. Sjecam se njihovih treninga koji su se odvijali uglavnom popodne i predvece, pred mnostvom znatizeljnih navijaca. Sala i vicevi su uvjek bili prisutni, a pozitivnom energijom zracio je Popovic dr. Nebojsa. Bio je i ostao jedan od najboljih rukometasa na prostorima bivše Yuge. Trenirali su i po najtezim vremenskim uslovima i kad pada kisa. Ali od svega sto je upadalo u oci uvjek su igrali na treninzima mali fudbal. Misaljevic bi sjedio na trebinama u odjelu i citao novine, a rukometasi su igrali mali fudbal. Nebojsa Popovic, Braca Golic. Momo i Boro, Milorad Karalic, Abas Arslanagic, Uncanin Rade, Kekerovic, Selec, Bjelic. Sve su to bili rukometasi za najvece domete.
U tom klubu su mnogo paznje posvecivali i mladim rukometasima. Dobro su ih vodili kroz selekcije i znali tempirati trenutak, kad će svakog pojedinacno ubaciti u prvi tim.
Sjecam se kad je Uncanin kao mlad igrac debitirao. Čini mi se da su igrali u Sarajevu protiv Bosne, ako se ne varam. Cjeli mec sam gledao na Tv. Debitant, najbolji strelac utakmice i igrac utakmice. Bila mu je to prva zvanicna utakmica za prvi tim Borca.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=4Rt1VicF5-0
pachuli
2009-07-20 07:37 AM
pokusavam se ukljuciti...
pachuli
2009-07-20 08:02 AM
Odrasla sam na Bulevaru u jednom od vojnih nebodera.
Tada su to bili najvisi neboderi u gradu.Pored zgrade je teklA
Crkvena koju su uskoro prekrili asfaltom do medicinske skole,
~~danas je tu gimnazija
pachuli
2009-07-20 08:27 AM
Sjecam se kad su gradili bijele nebodere.
Krisom smo ulazili u te gradjevine ,krali kit sa prozora
praveci male kuglice , stavljali na stap i gadjali djecu
iz susjednog nebodera~~plavog~~.
Bili smo suprotstavljeni tabor i uvijek ~~ratovali~~.
Na mjestu danasnje B.L. banke bilo je popovo dvoriste.
Nisam sigurna ali valjda je tu živio neki pop.
Prava mala oaza za nas djecu.
Zeleni orasi i djanarike bile su prava poslastica.
Sjecam se kad se ispod petokatnice otvorila samoposluga.
Tada je to bila senzacija. Zamisli, uzmes korpicu i služiš se.
Normalno bilo je i pokusaja da se nešto sitno ~~mazne~~.
Medicinska skola je bila okruzena velikim jablanovima,
ispod jablanova je tekla Crkvena.
Tu je bila nasa granica za igru,,jer tamo dalje prema Lausu
nismo smjeli.Bojali smo se neke ~~Pekezove raje~~...
Znao je i Ale doći,popeti se na terasu nebodera ,drzati za gelender
i viseci mahao nama djeci.
lunalevi
(prolazim kroz zidove)
2009-07-20 05:02 PM

Ja sam odrasla na Bulevaru, srednja od tri petokatnice.
Prvo, čega se sjecam sa Bulevara je stara kuca, mislim da je u njoj zivjela majka Maglajlica, njene slomljene ruke, kupovine hljeba i mlijeka u staklenim flasama, drvenih stepenica i mirisa kolaca.
Onda su tu kucu srusili i poceli praviti dvije osmokatnice.
A nas djece kao vrapčića, sve nas interesuje.Jedan pametan cuvar gradilista nas sve sakupi oko mreze za prosijavanje pijeska (objasnio nam je da je to misolovka), sipa nam u dlan po malo soli i kaže da budemo tihi,pa kad naidje mis a mi njemu soli na rep :D
Pa asfaltiranje ulice do mosta između med. skole i bolnice,prvi bicikl na tri tocka pa koturaljke nadjene ispod jelke.Uzbudjenjima nikad kraja.
Ratovali smo zgrada protiv zgrade,naročito sa djecom iz plavog nebodera, a kad nam se nije tuklo igrali smo se svi zajedno klikera, limuna i narandze, na kamen sjela Marjanka između dvije vatre, partizana i nijemaca, ili smo svi iznosili igracke pod orah preko puta bijelog nebodera.I stalno prisutan miris cevapa iz cevapcinice kraj Dzinica palate,preko puta vatrogasnog doma...
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-20 05:10 PM
ljeto 1997god

-Jedno ljetno popodne, suncan al prosvjez dan u gradu Sudburijy na sjeveru Kanade. Setam ulicom sa suprugom u gradu, gdje smo zivjeli dvije godine. Pricamo tako, ne obracamo paznju na ženu i djevojcicu oko desetak godina staru, sto nam dolaze u susret. U trenutku mimoilazenja curica iskoraci korak u stranu i potegnu sakom meni u lice. Ja se refleksno izmaknuh i ona me udari po prsima. Žena se pocinje izvinjavati i opravdavati da je mala dusevni bolesnik. Mogu da prihvatim izvinjenje, al mi ipak nešto nije jasno.
-Na ulicama Banjaluke pedesetih i sesdesetih ste mogli sresti Jozu, Viktora, Mujicu, Direktora, al nikad se nije desilo da je neko od njih napao bilo kojeg Banjalucana.
-Kad smo kod Direktora moram ispricati i to da me komsinica koja je radila u Vrapcu negdje sredinom osamdesetih pitala da li poznam Direktora. „Da poznajem ga iz vidjenja” nasalih se. „On je sad kod nas na ljecenju dodade ona”. Ko u Banjaluci nije poznavao dobrocutnog Direktora koji ni mrava nikad nije zgazio.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=iRwOw6Wg4ps
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-21 02:06 PM
-Hasan

-Ako neki klub ima najvjernijeg navijaca onda mu mora biti ime Hasan.
Bilo kad u bilo koje doba godine i bilo na koje mjesto Borac, Slavija, Mladi Krajsnik-„Malene” BSK, putovali Hasan je taj koji će ih sigurno pratiti. Cesto puta usamljen, a nekad i potpuno sam, morao je da se nadvikuje sa domaćim navijacima. Da svima da do znanja da i njegov Banjalucki klub ima svog navijaca na trebinama.
Dakako, svako putovanje iziskuje troskove, ali Hasan je uvjek nalazio način da dodje na vrijeme i na mjesto igranja utakmice. Najcesce su ga vozili u autobusu zajedno sa igračima.
Jednom prilikom rukometasi su isli daleko da igraju utakmicu, a ni mjesta u autobusu nije bilo. Da bih ga postedjeli maltletiranja jednostavno su mu morali reći da ne može sa njima putovati. Al šta se desilo. Kad su rukometasi stigli na odrediste Hasan je stigao prije njih, docekao ih i raširio zastavu.
-Prošle godine kad sam bio u Banjaluci, Unca mi rece da je Hasan umro, prije nekoliko godina.
Hasan je bio navijac svih banjalučkih klubova, bez obzira o kome se radilo.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=Sf6Hw7Al6a4
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-22 09:03 AM
-Jesen 1969g

-Nedjelja, suv oblacan i tmuran dan. Zadnji moj bezbrizan dan u Banjaluci. Popodne oko 5 sati. Stajali smo ispred prodavnice „Borik”. Drustvo iz zgrade. Salama, Mijo, Vojka, Kanta, Zoka, Zaba, Ile, Bibo, Jocvi, Zuja.
-Odjednom zlo,urnebes. Nešto se desava? Snažno, podmuklo, silovito, zamumla iz dubine zemlje. Lomljava, prasina, cika i jeza. Aleja se savija. Asvalt dise. Strasno. Sekunde su vjecnost.Imali kraja tome. Banjaluka se grci, savija, otima. Instiktivno se svi kao jedan povukosmo na travmnjak. Traje i ne prestaje. O boze šta se desava!?. Zemljotres! Al kakav!? Pometnja. Odjednom buka prestade. Panika! Galama, Svako zove svog. Roditelji istrcali iz kuca. Na licima sviju sok i suze.
-Malo smo se pribrali i grupisali na sred Aleje. Vidimo zgradu cjelu i neostecenu. Vojska sa sljemovima trci Alejom pod punom ratnom opremom. Trce prema centru grada. Imali mrtvih? Pitanje svima ne silazi sa usana. Ima mrvih, al se ne zna koliko. Ljudi dolaze uzurbano iz grada, zastajkuju, pricaju. Donose svoje vidjenje stradanja grada.
Nema struje. Šta radiditi? Ništa. Cekaj razvoj situacije, pa ako bude moguće navece kuci. Stariji savjetuju. Nema kuci nikom. Noc na otvorenom, uz vatru na travnjacima Aleje. Oko ponoci Beogradska televizija dolazi. Snimaju nas po trvnjacima preplasene, prozeble.

-Ponedjeljak, jutro. Suncan prekrasan dan. Ljudi se malo smirili. Prepricavaju svoje vidjenje. Neman se smirila? Sad smo svi u skolskom dvoristu OS Petar Kocic, na mjestu gdje je sad baraka. Tu smo sigurni.
Odjednom oko 9 sati lom. Snažan, snazniji nego juče. Sad vidim sve kao na dlanu, a i znam šta se desava. Zgrade oko nas se tresu kao stara zaprezna kola na kaldrmi. Lom, prasak, prasina, cika. Bogami traje i rusi sve po gradu, osjecam. Opsta panika i agonija. Banjaluka izdise.
-Vise nikad, nikad ništa neće biti kao prije. Banjaluka je slomila kicmu. Posvuda plac zapomaganje. Imali mrtvih? Ima, podosta u centru grada. Sirene hitne pomoći se cuju. Jure na sve strane. Ferhadija srusena, Titanik srusen, Dzinica palata srusena. Šta još nije sruseno? Šta nije sruseno nepovratno je osteceno. Posvuda cigle, staklo crijepovi, limovi, zbuka, slomljene grane. Valja se maknuti iz grada na sigurnu lokaciju. Nikad se ne zna. Mi svi na Banjaluckom polju, preko puta danasnje sportske dvorane Borik.
-Vrijeme prolazi. Slusamo tranzistor i glavne vjesti o Banjaluci, saznajemo preko radija. To su poznate i provjerene vjesti. Za sad se zna za dvadesetak mrvih, a najviše u Titaniku. Familija Batic izgubila majku i cerku, ostali clanovi povrijedjeni. Otac ih dobro poznaje. Dolazi vjest. Mito iz naše zgrade je poginuo preko puta poste. Njegova setra Mira i svi ostali clanov familije odselili u Beograd prošle godine i jedini on ostao u Banjaluci.
-Na Banjaluckom polju digosmo satore.
Pomoć stize. Kamioni puni sokova, hrane, robe zastajkuju i pitaju gdje je stab? Zivot u Banjaluci je potpuno stao. Ništa ne radi, struje nema. Voda se ne smije piti.
-Predvece odlazim u grad da vidim. Na raskrscima vojnici strazari, sa puskama na ramenu. Banjaluka kao da je bombardovana. Jezivo. Titanik odvaljen do pola. Sredina zgrade se slegnula. Tuzno da tuznije ne može biti.
Prolazi noć.Jako hladno je pod satorom.
Ljudi solidarni jedan sa drugim, svako pomaze svakom, svako djeli svoje sa nekim. Nema veze biće za sviju.
Dani bezbriznog zivota su prohujali sa zemljotresom.
Banjaluka je blokirana za vanjski svjet. Iz vana se dolazi samo po odobrenju sluzbe bezbedosti.
Odjednom preko Banjaluckog polja ide meni poznata figura. Moj stric Djoko iz Zagreba. Kako su ga pustili da nas posjeti, kad je sve oko grada „zatvoreno”. Zagrljaj i suze radosnice. On nam predlaze. Vas dvojica kod mene u Zagreb, misleci na mene i brata, a vas dvoje kad budete mogli.
-Sutradan elektromotornim iz predgradja pravac Zagrebo. Nisam ni slutio da će to biti moja zivotna prekretnica. Tuga oko srca. Napustamo grad gdje smo rođeni. Zuvjek? Ne zauvjek. Misli su nam uvjek u Banjaluci.
Iste godina u decembru dobijamo stan na Tresnjevci.
Eto tako je to bilo u Banjaluci prije 40 godina.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=MWg3b15ITS8
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-07-22 09:58 AM
Mike,
Hvala za rjecito podsjecanje na nekoliko detalja. I ja sam otisao kod rodbine na nekoliko sedmica dok se nije organizovao smjestaj za moju skolu u Sarajevu. Ostalo mi je u sjecanju da su plotovi u komsiluku nestali za tih nekoliko sedmica. Narod ih je lozio u nedostatku drveta.

Evo i nekoliko slika iz tog perioda:
http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?p=33002436
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-22 10:16 AM
Odličan prilog i slike.
POLARIS
(doktor)
2009-07-23 07:11 PM
Gledam ove slike pa se sjetih jedne pjesme iz tog perioda, koja je kratko trajala pa su je poslije zabranili!!!

Činimi se da ju je pjevao Meho Puzi'!

...Oj narode pruži svoju ruku
te obnovi šeher Banju Luku,...

I od mene bonus

http://www.youtube.com/watch?v=d-5JvACzGp8
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-25 07:40 PM
- Maj 1971 god.

- Vojni rok

- Ne dam da me iko prati, do autobusnog kolodvora. Jedino buraz može. On me prati, a usput i zafrkava. „Remac, sad si ga nahebo”. „Odmah će te osisati i to na celavo”.
- Sjedam u autobus i za tri sata sam u Banjaluci. Docekuje me Mico Savanovic-Salama. Moj drugar iz zgrade. „Dobro doso remac”, smije se dok se pozdravljamo. „Slava je napravila rucak, a Veljo radi pa kad se vrati sa posla on će te odbaciti do ”Kozare„.
- Taj dan sam se malo zadrzao u gradu. Susrecem prijatelje poznanike. Svima drago sto služim vojsku u Banjaluci. ”E jesu te zahebali„ Govore mi svi. Banjaluka rasciscena od rusevina. Na mnogim zgradama se vide skele. Renovacija je u toku. Gosposka ulica je posebno renovirana. Pazljivo su radjene, zgrada do zgrade. Zadrzala je gotovo isti izgled kao i prije. Banjaluka se mjenja. Vidi se stradanje, al se vidi i da je to bila nekad ljepotica. U toku je snimanje igranog film ”Zemlja drhti„. Sve je opet zivahno kao i prije. Ljudi se okupljaju i uz pice druže ispred hotela Palasa, hotela Bosna, po parkovima. Korzo koji je izmjesten preko u ulicu Marsala Tita svako vece vrvi od mladosti i ljepote.
- VP 8840/5 kasarna Kozara. Ulazim u kasarnu. Tu na kapiji me docekuje Mile Ilic. Moj skolski drugar iz razreda. Ista smo raja iz zgrade. On je iz Beograda dosao, a ja iz Zagreba. Mile stara kajla. Ima još samo tri mjeseca do kuce.
”Komsoooo„, zove Mile kapetana Corluku Slavka koji je dezurni oficir. ”Vidi ko nam je dosao„. Sad ovo ”komso„ van kasarne i mogu razumjeti, al ovo je sve u krugu kasarne.
- Ajd valja zapeti. Nema šta. Stisni zube pa kako svima tako i meni.
Porucnik Ivanisevic je bio moj starjesina. Tu je i vodnik Maric Stevo, Prostrog Nikola, Kuben Stjepan. Sve vodnici. Sjajni momci.
Vrijeme polako prolazi. Septembar stize. Obuka u punom jeku. A sad pravac Manjaca. Sest mjeseci Manjace. Zestoka obuka.
-April mjesec 1972. Strazarsko mjesto u Boriku. Tu je sad sportska dvorana. Tri sata popodne, Vidim teta Slavica ide s posla. Spazi me na strazi. ”Sad ću poslati Salamu da ti donese cevape„.
Evo ga, za pola sata dolazi Salama sa cevapima. Smije se. ”Evo Slava ti poslala cevape od Muje„. Ja sa puskom o ramenu jedem cevape i pricam sa Salamom, koji se naslonio na kapiju.
Skolski primjer kako se ne smije i kako se loše obavlja strazarska duznost. Ako naidje neki starjesina ne gine mi pet dana zatvora. Samo sto sam pomislio na to, evo ga. ”Strazar„! ”Šta ti ovaj civil radi na ogradi„? izdera se pukovnik, koji je isao u kasarnu. Salama kao ”motorista„ gotovo lezi na kapiji. Mislim se. Ama kako ću najboljem drugu reći da se odmakne od mene i od kapije!? I još mi je cevape donio. Zamuckujem i nešto pokusavam. ”Mi smo poznanici, pa malo pricamo„. Ne vrijedi. Vidjevsi ozbiljnost situacije Salama se polako udalji. Ja mu mahnu rukom i on ode kuci. Pukovnik vidljivo ljut produzi prema kasarni. Mislim se u sebi: ”Dabogda te demobilisali„. Sad će me ocinkariti dezurnom oficiru na kapiji.
- Dolazim sa smjene, a dezurni me pozva. ”Dodji ovamo kod mene u kancelariju„. ”Pricaj„ rece. Ja mu ispricah po onom obrascu: ”Nisam i neću nikad vise„. On se nasmija. ”Ajd pazi i nemoj nikad vise„.
- Nikom služenje vojske nije lako, al svako je morao ponijeti najljepse utiske poslije osluženja. Starjesine sjajni momci. Normalni ljudi sa svim manama i vrlinama. To je bila nasa JNA.
Kad neko danas kaže okupatorska JNA. Koliko zlobe, neistine i laži lezi u toj tvrdnji. Uostalom JNA je nastala iz partizanskih redova, a zna se ko se borio protiv partizana.
-Te iste godine sam osluzio vojsku i ljetnih mjeseci 1972 god.kuci.
Normalno da sam odmah u Augustu iste godine u Beogradu posjetio Milu Ilica. Druga iz razreda, druga iz raje i druga iz vojske.

- Eto tako je bilo 1972 u Banjaluci kad sam ja sluzio vojsku i bio vojnik. Vladale su boginje, snimao se film, a grad je bio veliko gradiliste. Banjalucanke su i tada bile ljepotice.

http://www.youtube.com/watch?v=7LlsFxWN4ko
CH_1
(elektro)
2009-07-26 05:10 PM
Banja Luka, lepotica Krajine i jedan od najljepših gradova bivše nam domovione/otadžbine, postala je tih zadnjih oktobarskih dana 1969 godine poznati svjetski grad. „Proslavili” su ju zemljotresi jačine i do 9 stepeni Richterove skale! Bio sam tada sedmi razred
OŠ Esad Midžić. Stanovao sam na Starčevici, poznatoj Ćermetani. Te nedelje sam išao visoko na Starčevicu. Nešto mi je tada ostalo urezano u sjećanje. Nevjerovatna rika krava, lavež pasa... Ne, nisam tada znao šta sve životinje mogu da predosjete. A predosjetile su. Popodne sam uzeo knjigu iz hemije da se spremim za test koji je bio najavljen za ponedeljak. Slušao sam radio prenose utakmica. Radio Beograd je uključio spikera sa utakmice na Grbavici. Odjednom zujanje, buka, grmljavina. Instiktivno sam istrčao vani. Sreća pa su oboja vrata bila otvorena tako da sam brzo izjurio. Ulica, tada neasvaltirana Stevan Bulajić se ljuljala kao da sam na čamcu. Kuća mog ujaka se treesla kao da neko trese zrelu šljivu. Vidim i kuća do nje se još više trese. Sekundi kao vječnost, koji se najdublje urezuju u sjećanje. Smiri se nekako. Nastade tada još veće komešanje. Trči se lijevo, trči se desno, trči se na sve strane. Moji su svi živi i zdravi, nepovređeni. Kuća je izdržala prvi udar. Spavali smo vani. Ujutro smo ušli u kuću da doručkujemo. Ujna me posla u dvorišnu kućicu da donesem crveni luk. Dvorišna kuća mala, zidana i gore bez plafona, samo crijep. Odjednom poče ples crijepa, klopotanjke koje je bilo tako žestoko da sam kao metak izjurio vani. Vidim iz kuće, vjerovali ili ne, prvi djeda istrčava! I opet ista slika, samo što je žešće ali malo kraće treslo...
Naravno da tog ponedeljka nije bilo testa iz hemije. Moja škola je tada „otselila” za Ankaran u Sloveniju, a mene mati posla kod tetke kod Osijeka da tamo dovršim taj neurađeni test iz hemije.
mike-
(dipl.navijac)
2009-07-27 02:30 PM
-Maj 2008 god

- Idemo u Banjaluku na cevape.

- Moj buraz isti onaj „moralno politicki nepodoban” za ribarenje na Vrbasu mi rece. Sad kad si napokon tu iskoristit će mo da skoknemo do Banjaluke. „Hebga, pojescemo cevape, vidjeti Uncu i malo prosvrljati gradom.” Tako i bi.
-Nakon punih dvadeset godina idem ponovo u grad na Vrbasu. Moram priznati da me nešto steglo u grudima.
-Mi poranili. Do Banjaluke ima „novim” rekonstruisanim autom-putom možda sat i po, ali sigurno manje od dva sata.
Jurimo i ja opominjem buraza. Smanji malo, nismo na trkama!
-Dolazimo na granicni prelaz. „Republika Srpska”. Carinik nas pogleda. Ništa ne govori, al vidim da nas mjerka. Udari pecat i samo pruzi pasose.
Dolazimo stvarno rano. Samo malo preko osam sati. Za početak vozamo se po Banjaluci. Mnogo se gradi po gradu i naokolo, naročito na Rebrovcu.
- Parkiramo na parkingu kod zeljeznicke stanice.
- Sunacan dan. Grad vrvi od naroda.
Ajd da malo idemo do Aleje, pa će mo onda nazvati Uncu da se vidimo.
-Odrastao sam u toj ulici. Aleja JNA se sad drugcije zove. Drasticne promjene.
- Zabole me, za sve gradove svjeta, šta se gradi i kako izgleda, al kad je Banjaluka u pitanju sve mi smeta. Gledam dlaku u jajetu.
- Primjecujem da je Aleja podosta dogradjivana prepravljana. Ima mnogo novih zgrada koje su umjesto „Skole Ucenika u Privredi” popunile taj prostor. Tik uz kino Kozaru. Odlazim do kina Kozar. Ljetna basta kina više ne postoji. Vrata izlazna otvorena i cuje se neka muzika. Pitam ljude šta rade unutra. „Evo malo vjezbamo”. Gledam na procelja zgrada. Moja bivša zgrada isarana sa crnim grafitima. Balkoni zastakljivani i svi razlicito. Od svih familija na ulaznim vratima stubista čitam samo porodice Dakic i Desponic. Ostali su svi odselili. Tu je i cevapcinica koja je podigla neku improvizovanu ogradu na zidu našeg dvorista. Nekad OS Petar Kocic je od vlastitog velikog skolskog dvorista sad stjenjena i ne možeš joj skoro prici od barake.
- Idem dalje Alejom. Sa desne strane „Cinovnicke” zgrade gradjene za vrijeme Austro-ugarske, muzejska vrijednost, iznakazene. Sve do jedne nacickane raznim buticima, apotekama, advokaturama. Otvarana vrata na mjestima gdje su nekad bili prozori. Strasno ruzno.
Zadrazavam se kod broja 30. Tu sam živio. Ulazim u dvoriste zgrade. I tu je sad baraka na sred dvorista.
Idem dalje. Prelazim grobljansku. Vise i ne znam koju sam ulicu presao. Red novih zgrada, gdje je nekad bila vojna pekara.
Dolazim do mjesta gdje sam cuvao strazu. Tu je sad rekonstruisano i prošireno groblje, a dvorana Borik do groblja. Ulazim u groblje. Vidim mnostvo spomenika poginulih u ratu. Mnogo mladih ljudi.
Vracam se nazad. Banjalicko polje više ne postoji. Sad su tu nove zgrade.
Kod nekadasnje „Mostar” gostionice cekamo Uncu. Evo ga dolazi. Pozdravljamo se. Smijemo se. Drago nam.
Ulazimo na pice u jedan od nekoliko kafica koji se sad tu nalaze. Svi imaju ispred postavljene stolove. Sve popunjeno.
Nakon pica i caskanja idemo u grad. Unca nam prica i objašnjava kako se sad živi u Banjalci. Propitujem se za svakog i za sve. Odlazimo u Gosposku ulicu. Setamo. Nikog ne poznam.
- Kod skole Braca Pavlic idemo na cevape. Zadržavamo se do popodne u Banjaluci, a onda oko pet nazad. Pozdravljamo se. Vidimo se 2010 ponovo. Možda u maju možda u junu.
-Još na autoputu stize poruka na telefon. Unca javlja. Evo me upravo gledam veterane Borca i Zvezde. Nocna utakmica. Eh da smo znali.

Eto tako izgleda Banjaluka u mojim ocima sad. Dobro je, al može i bolje. Sa urbanistima odmah produziti ugovore i prije neg navrse 27 godina ne dozvoliti mu da ide van.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=vr3x_RRJdd4
POLARIS
(doktor)
2009-07-27 08:21 PM
Grad se promjenio!

To je činjenica, ali to je i normalno! Dolaze neke nove generacije koje mjenjaju i prilagođavaju grad prema sebi! Besmisleno je kritikovati promjene! Grad je vanvremenski i koliko god mi željeli da ostane isti, da nas sjeti naše mladosti i djetinjstava, on ima svoj život, raste i mjenja se, ne pitajući nas da li nam to odgovara! I te promjene treba voljeti, jer to je i dalje naš grad, naša Banja Luka!!!

A evo i jedan poseban bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=KttkzefbUSk&feature=related

mike-
(dipl.navijac)
2009-07-27 10:42 PM
- Odličan bonus za sve posjetioce diskusija.

- Slazem se potpuno u svemu sto si napiasao.
- Normalno je da dolaze nove generacije i prave grad po svojim zeljama, mogućnostima, al normalno je da grad pripazi na istorijski vrijedne gradjevine, za koje poneki nemaju razumjevanja. Vjerujem da si i ti na to osjetljiv isto kao i ja. U tom kontekstu treba i gledati moje kritike, ako su to uopste kritike. To su samo moja zapazanja. Grad je u zadnjih cetrdeset godina pretrpio velike promjene, gotovo niti jedan grad u bivšoj Yugi ne toliko kao Banjaluka. Stedim se od „velikih misli” i pametovanja, al iskreno mislim da da urbanisti moraju ostai na visini, banjalucani će biti sigurno.
mike-
(dipl.navijac)
2009-09-04 08:31 PM
Kec mnogo ti hvala.

Svrljam tako, po tipkama i utipkam u „Google” nešto. Kad gle, cuda i to nevidjenog. Otvori se nekoliko naslova, a između njih i naslov „Neboderci”.
Klik, klik!!! kad tamo, kao grom iz vedrog neba. Slika!? Moja raja iz zgrade. Sve poznate face i sve prepoznajem. Ranko, Sesko, Rada, Dragica, Zuja, Kanta, Zare, Pepi, Zoka, Boro, Mira, Bosa sestre Kunstek, Zorica, Nagorka, Goran, Ile, Milica itd. Cazo od godinu dana, Svi su mi nasmijani i uz srce prirasli. Vidim sebe i buraza kako sjedimo, u prvom redu kao klinci. Slika je stara skoro sto godina, a objavio je moj drugar Ranko D.
Hvala ti Ranko za sve godine koje smo proveli zajedno kao klinci.
Evo Ranko mi posla svoj imejl i već smo kontaktirali.
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-09-04 11:01 PM
Pa daj sliku.
Evo nekoliko gdje ima i mene, a možda se još neko prepozna. Godine su osamdesete:

http://blraja.com/blog/elektrijade/osam.htm
mike-
(dipl.navijac)
2009-09-05 05:23 AM
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-09-12 07:58 PM
Petak je tih sezdesetih bio poseban dan. Naime petkom je izlazio Politikin Zabavnik. Ustajalo se ranije i zurilo do kioska po novi broj.
A u Zabavniku...Dikan, Flas Gordon, Supermen, duga je lista. Mislim da sam prvi broj kupio kad je zabavnik krenuo da izlazi na „masnom” papiru u boji, sa Djeda Mrazom na naslovnoj. Moram da idem, pa nek generacija dopuni. ;)
mike-
(dipl.navijac)
2009-09-20 09:21 PM
Leto 1959 god.

Fudbalerska prica.

„Eh da mi je imati, sto bi je ja sutno”.
„Hm, ih ove kopacke”.
„Bas su dobre, da mi je njih imati sigurno bio bi najbolji igrac”.
„Oni pravi igrači sigurno dobro igraju zato što imaju kopacke”.
„Ja bih sve preso i zabio go”.

Gosposka ulica u centru Banjaluke je imala prodavnicu sportske opreme „SPORT”. Cesto sam se kao malisan tu zadržavao i mastao svoje fudbalske snove. Lopta kozna, zuta ko limun, bila je izlozena u izlogu. Pored nje i par djecijih kopacki. Dovoljno, da zagolica znatizelju i razbukta mastu jednog sedmogodisnjeg deckica, koji je tek u zivot zakoracio. Zakoracio, ali sa puno snova i „ozbiljnih' razmišljanja. Kako postati pravi fudbaler.
Šta mislis: ”Sve imam, znanje tehniku i topovski udarac, ali samo nemam kopacke i pravi fudbal„.
”Oćeš ti proćisa odličnim„? zapita me otac nekoliko dana prije raspusta.
”Ocu„ odgovorih.
”Ako prođes odličnim kupit ću ti fudbal„.
”Uh, kako bi to bilo dobro„. ”Jel onaj pravi„?
”Da, onaj pravi zuti iz Sporta„, odgovori otac”.
Sad, ja njemu obacah da ću proćiodličnim, al šta ako ne budem prosao odličnim? Pitanje mi se mota svaki dan po glavi.

Dani prolaze. Ja svaki dan idem u Gosposku da vidim svoj fudbal. Jest ljep i zut ko limun. Sa ovakvim i borcevci igraju. Vidio sam kad Atko nabija isti takav fudbal u zid pomoćnog terena.
Dan ocjena stize. Mene trema. Uciteljica Bilbija Draga nasmijana i vedra, proziva djake: Aliger Jasna, Avdibegovic Emir. Daje im ocjene, a ja cekam šta ću dobiti. „Brujic Milorad” proziva me. Idem do katedre i pruzam ruku. Ona mi predaje ocjenu i kaže:„Odličan”. Ja sav sretan, sad i ne vise toliko zbog ocjene, nego zbog fudbala koji će mi stari sigurno kupiti.
Trcim Alejom, a u ruci mi crveni papir,ocjena odličan. Stara me ceka na prozoru i vidi me da sam sav sretan. Ona sa prozora pokazuje zuti fudbal, meni za poklon. Znaci, vjerovali su mi.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=QQqtfJB3M-g
mike-
(dipl.navijac)
2009-09-22 08:52 AM
ljeto 1959 god.

„Tarzan”

Preko puta mene su stanovale tri sestre Milic. Rada, Mira i Ljilja. Sa Ljiljom najmladjom od njih sam isao u isti razred Os.Petar Kocic. Sve tri ljepotice. Njihov otac Nikola, ratni vojni invalid,spomenicar, prvoborac i majka Desa, jako fini ljudi. Prijalo je biti njihov komsija. Svakodnevno smo se druzili.
U mom dvoristu je bio jedan Goran. Goran vragolan. Nestasan deckic, onako kako malisani znaju biti. Dvije godine stariji od mene. Goran je bio glavni dasa u dvoristu. Niko nije smio da mu se suprostavi. Svima je djelio cvoke. Nije bilo dana da neko ne zaplace, jer ga je Goran malo cusnuo ili dovodio u red. Njegova majka Reza, fina žena. Stalno je intervenisala i kontrolisala Goranovo ponasanje. Teta Reza je svakodnevno spustala sa prozora na spagi u korpi krisku hljeba sa pekmezom, jer Goran nije imao vremena da ide kuci, koliko je bio bizi. Mislim da je do bila preteca FedEx-a.
Svi smo znali da je Goran trzao na Ljilju.
Jedan dan je Goran otisao korak dalje u svom nestasluku, te je htjevsi Ljilju impresionirati popeo na visoki zid našeg dvorista.
„Ljiljo vid me”,povikao je vidjevsi Ljilju na tarasi. Skocio je na granu drveta i sa rukama se zakacio. Istog casa grana je pukla i on je sa visine od preko tri metra pao na ledja. (Pouku izvucite sami)
„Ajoj majko, ajoj majko”!!! Dvoriste grmi. Uzbuna. Svi stanari izletjeli na prozore i gledaju šta se desilo. Svako misli na svoje djete.
Eto kako je ponekad bilo dinamicno dok sam ja bio mali deckic i još u sklolu nisam isao.
Sester Milic su negdje 1959 otselile u Sarajevo, a u njihov stan je doselila porodica Jagodic. Otac Milan, majka Gospava te Sreja i Mladjo-Pindjo. I oni su bili super komsije. Sa Srejom sam provodio jako ljepe djecacke dane.
Ljilja je u Novom Sadu, Rada je u Porecu, a Mira je bila prije rata u Sarajevu.
Goran junak ove price i danas živi u Banjaluci i ugledan je gradjanin.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=JxBA7l_9kiI
Pjer
(svratio samo na 5 minuta)
2009-09-22 10:22 PM
Ova zuta lopta me podsjeti na prve Adidas patike, Rekord.
http://farm3.static.flickr.com/2545/3798155274_134fde1052.jpg
Pa prve Super Rifle...

Bonus, Mike-ova raja će se sjetiti:
http://www.youtube.com/watch?v=0fOF1AJp67Y&feature=related
mike-
(dipl.navijac)
2009-09-23 01:07 AM
Prošle godine sam bio u Banjaluci,
a poslije na Kubi.
Moje su misli i na Kubi bile u Banjaluci.

Kuba je zemlja cudnovata. Osjetio sam patinu vremena naše zemlje iz pedesetih i sesdesetih gdje je Kuba otprilike sada. Ulice pune svjeta. Svi vedri i cili. Jednako imaju i jednako nemaju. Al sto je najvaznije imaju svoju zemlju i imaju sebe.

Kubansko ljeto.

Ljetujem ovdje, nisam kubanac
ja sam ti moj prijatelju
zadrti bosanac.

Uvjek u krivom
i suprotnom kodu,
prkosim sebi i svome rodu.

Slano more, plavo nebo
pa top je Kubaaaa bog te ...o.

Bezbrizni kolibric leti,
od cvjeta ka cvjetu,
i ne brine kolibric
dal će ga neki bemvejac pokupiti u letu.

Po stolovima, suveniri, figurice i znacke.
Majusni kolibric ne mora mislit dok leti
da će ga neko pogodit iz pracke

Kolibri su tiče
sto brzo lete,
smjesim se njima
ko malo djete.

Aparat hvatam,
sliku bi zapiso,
...o mater i ovaj mi zbriso.

Ponovo hvatam u tacki irisa,
...o mater i ovaj mi zbrisa

Ja nisam prostak
sto psuje često,
u pitanju je strofa
i posebno mjesto.

Neki će reci,
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.

Odgovor moj je,
i ja ću im reci.
Niste ni vi
pjesnici veci.

Nikog ne vrjedjam,
i nemoj mi prici,
jer će te moja
desnica stici.

Nebo je plavo, more se pjeni
ja sam na godisnjem
...e se meni.

Kolibri su tiče,
sto brzo lete,
igram se njima,
ko malo djete.

Stihove slazem,
misli mi lete.
Premecem rjeci,
ko malo djete.

Pokusavam sa stihom,
pokusavam u prozi.
Kreativnost prizivam.
Ma daj pomozi.

S svima pricam.
Spominjem Tita,
za zdravlje njegovo
svaki me pita.

Informisani nisu
al znaju za Tita,
za zdravlje njegovo
i ovaj me zapita.

Rusija zna se
zemlja im mila,
al moja je Yuga
nesvrstana bila.

Ja ljetujem ovdje
i nisam kubanac.
Ja sam vam raja
nesvrstani bosanac.

Neki će reci
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.

Ja samo kažem.
Nebo je plavo,
more se pjeni,
dobro je meni,
i mojoj ženi.

Hrana je prava
i svakom sto voli,
popijes Kristal
i glava ne boli.

Kuba je zemlja
sto svakom prija,
malena olovka
i zuta hartija.

Ljetujem ovdje,
a nisam kubanac.
Ja sam vam ljudi
nesvrstani bosanac

Kunem se samom bogu,
da se sa vise sa pjesmicom
na ovom neću pojaviti blogu.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=CzFHprywTcI
mike-
(dipl.navijac)
2009-10-03 11:51 PM
godina 1957

Fijaker
Iznenada, ne najavljeno, kao grom iz vedrog neba, na ulazu našeg dvorista pojavise se dva bjela lipicanera, upregnuta u crni fijaker.
Topotom kopita, laganim kasom, gracioznog pokreta, napravise veliki polukrug po dvoristu. Zaustavise se ispred zgrade. Mi djeca trcimo da ih vidimo.
Cika Mate ne izlazeci iz fijakera. Ceka svoje goste. Konji zadihani frkcu. Savijenog vrata, oholog drzanja, kopaju nogama zemlju ispred sebe. Dlaka im se presijava na svjetlu dana. Silovni, prekrasni pastuvi. Potpuno bjeli i jednaki kao jaje jajetu. Na njima svecana orma, ukrasenih kajseva djinduvama i praporcima. Na glavi dva kitnjasta ukrasa, a niz vrat im se spusta dugacka bjela griva. Cika Mate drzi zategnute kajase, a pastuvi zatezuci glavom prema dole pokusavaju da ih malo opuste. Dugacki kitnjasti repovi im daju dodatnu eleganciju. Nestrpljivi su. Htjeli bi da trce.
Mi djeca sa divljenjem gledamo i ne trepcemo. Htjeli bi da im se priblizimo, ne smijemo.
Fijaker elegantan, sa velikim zadnjim tockovima ceka svoje putnike.
Izlazi cika Milemnko Kucelin i teta Milka i sjedaju u fijaker.
Mi se razmaknusmo u stranu i lipicaneri trgnuse. Istim kasom odlze iz dvorista. Mi trcimo za njima. Ulaze u Vase Pelagica, a onda skrecu u Aleju. Pravac Laktasi. Dugo gledamo za njima. Eh da mi je imati jednog lipicanera. Ja bih sa njim preletio Sehitluke.
Eto tako su se po Banjaluci vozili fijakeri, kad sam ja bio mali deckic.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=ScXXaBu1Ing
mike-
(dipl.navijac)
2009-10-05 08:07 AM

Dogodilo se ovih dana.

E ovo vam moram ispricati
Znam da moj prijatelj ima psica malog pomeraniana. Toliko je mali da bi mu mogao stati u dzep. Pas je ljubimac familije i radi sve stvari kao i svi ostali psi. Vrlo je zivahan i svuda stigne zabadati svoj nos.
Sve granice njegove teritorija su strogo oznacene i nedaj boze da mu neko padne saka ako te granice narusi. Toliko je opasan da čak napada i vucjaka.
Prijatelj prica: „Kažem ja njemu, bjezi Puki jado od toga”. „Taj će te pojesti za veceru”. „Ma da vidis ti kako se on zalijece i napada sve zivo oko sebe, a čim neka opsasnost brze bjezi meni u krilo” Jest da je vucjak sa druge strane ograde, al ipak je cuko hrabar.
Ali jednog dana, dana iznenada „Zazvoni telefon” kaže prijatelj.
„Javlja neka kanadjanka”.
„Znate šta gospodine, vas cuko je napravio mojoj kujici nekoliko beba” Kao mi sad moramo preuzeti „odgovornost” i pravo na dva steneta sto ih je moj cuko napravio„. ”Moj cuko napravio nekoliko sinova tvojoj kujici„!?. ”Da gospodine„. ”Dodjite da se dogovorimo„. ”Ja i žena se zgledasmo pa gledamo u cuku a on se nešto kao mrsti i oblizuje„.
Odose oni i vide da su stenci ljepi, al vise ih interesuje kako će cuko reagovati kad vidi svoju djecu. Odlucise da ga iznenade i obraduju i da vide kako će reagovati kao pravi otac kad vidi svoje potomke.
”I šta se desi'? priupitah
„Ma ništa”! „Moj cuko pod stresom i u soku”. „Da ti vidis mog cuku”. „Ma on je mrtav, gotov je”. „Nema od njega ništa”. „Sve su mu ladje potonule”. „Ne mrda, a samo oci izbuljio”. „Misli cuko, hebiga ovi moji kupili dva nova i sad sam ja gotov”. „Nema me vise ja sam van kuce na ulici” „Stenci se igraju i guraju ga, a on kao da mu je sve pomrlo”. „Ne jede ne spava, samo bulji u daljinu i gleda pred sebe”.
„Kažem ja ženi, on je gotov”. „Gledaj ga kako se oblesio”. „Ne jede ne spava ne igra se”. „Nema druge nego uzmi te stence i vrati onoj gospodji”.
„Ma da ti vidis mog cuku”. „Čim je žena izasla na vrata cuko poce da skace po kuci”. „Isti cas je postao ponovo hrabar”. „Sad je na krevetu, sad na sofi, pa na prozor da vidi da li su oni stenci stvarnoi otisli”. „Ko veli sad sam ja opet na sigurnom i ne vracaj te ih nikad vise nazad.

bruja

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=0lhf9U5Wf3Q
 Comment Remember this topic!

Looking for Chakra Necklaces and Bracelets?
.