ON

„O, da mi je nešto pa da budem reka,
pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale

o pragove gde ti staje noga meka”

ONA

„U meni se rađa jedno zlatno doba,
jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,

u duši mi puno pokoja i sreće.”

ON

„Što je lice tvoje bl'jedo?
Što je mutan mili gled?
A na usti k'o da stoji

Strašan prekor, ljuti jed?”

ONA

„Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
malaksaće u tom bijesu,
duh moj čili slobodan je,

misli moje slobodne su”

ON
„Nisi samo srcu mila,
što ti oko suncem grije,
što su tvoje r'ječi blage
anđeoske melodije;”

ONA

„Toplim žarom toga plama
ja slabačke zgr'jevam grudi; -
Zagrljeno milinama

u sreći se srce budi..”.

„Porušeni dvori nada
u duši se opet dižu;
Mjesto tuge, bola, jada

ružičasti sanci stižu...”

ON

„Ako hoćeš da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu -

mirisavu meku svilu!”

ONA

„Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka

I stišavam srce i njime se mučim”

„ Ta ja ti nemam ništa dati,

o, ja sam pusto pepelište.”