Godinama i godinama je tako bila sama u kući, gledajući kroz prozor iščekivajući da joj se pomole najmiliji, djeca i unuci uz put, da joj veselo mahnu i ubrzaju korak da stignu do nje.
Do sigurne luke koju ona predstavlja, do zaštitnika od svih oluja i nevolja koje ljude prate na ovom svijetu, da se uz nju osjećaju bezbjedno, mirno i da upijaju sigurnost i blagostanje koje sama njena pojava pruža.
Samo jedno dijete nikako da dočeka, onu vječitu blentavu lutalicu kojeg su putevi prokleli i uzeli sebi, ne davajući mu da se skrasi nigdje, a ako se negdje i zadrži malo duže, nemirna duša, prazni koferi i neko vrijeme neobuvene cipele mu nisu davale mira nego ga stalno zvale na put. Ko zna zašto, ali mirovanje na jednom mjestu mu je nekako žalostilo dušu.
Čekala ga je sve do jedne zaista olujne večeri, kada je Gospod odlučio da pokaže kolika je njegova sila, kada je slao munje i gromove na zemlju, toliko jaku kišu da si jedva mogao da vidiš dva metra ispred sebe, a ako nije kiša, onda je bila magla i vidljivost još manja.
„Kako to da ih još nema, da se nije šta desilo, dugo ovo njihovo putovanje traje ” - pitala bi brižno.
„ Ma vidiš li kakvo je vrijeme, moraju sporije voziti, sad će oni...”
Ma koliko je boljelo tijelo i noge i stajanje bio jedan od težih zadataka, i dalje je stajala i gledala kroz prozor, ne odustajući...
I baš kad je i mrkli mrak pristigao na Dinaru, sve uz tu nepojmljivo jaku kišu, konačno su se farovi automobila ukazala kroz mrak i počela penjati uz put.
Dočeka ga!
Kao što je konačno dočekao i on da je vidi, mnogo je vremena prošlo, mnogo su se godine igrale po njegovom licu, mnoge šare ostavile po njemu, mnogo toga i odnijele i donijele.
Ljepota njenog lica je i dalje, nakon svog ovog vremena bila nepromjenjena, kao da pred sobom gleda neki lepršavi djevojčurak koja je šale radi ofarbala kosu u bijelo da vidi kako joj to stoji. Toliko se ljepota očuvala, da je doživio nakon nekoliko dana, kada ga je jedan čovjek upitao koliko ona ima godina, a on odgovorio sa „ toliko i toliko”, da ga lik zamalo proglasi lažovom, prosto nije mogao vjerovati.
I mada je imala ovih ili onih problema sa zdravljem, možda joj je bilo pomalo teško hodati, nevolje života stignu svakoga, pa i nju, kroz dane koji su dolazili uvjeravao se sve više i više da je ona i dalje neoboriva tvrđava, da se ne predaje nikome i ničemu, ni bolestima a ni raznim nevoljama koje su znale i od ljudi doći. Jer je odlučila da ako već svijet ide nizbrdo, gubi čast, obraz i poštenje, ne mora i ona. Ona će ostati onakva kakva je bila cijeli život, bez obzira na sve, voljeće i poštovati ljude, kako god ko njoj učini, učiniće i ona njemu.
Mnogo puta kroz te dane ga je posramila, stoičkim ponašanjem, razmišljanjem, mudrošću, savjetima...jer ma koliko on lutao po svijetu i ostavljao otiske svojih cipela po mnogim zemljama planete, pored nje se još uvijek osjećao kao onaj 13-to godišnji dječačić kojeg počinje tresti pubertet i ubjeđen je da već sve zna i da ga malo ko može nadmudriti...i onda dođe ona i objasni par stvari onako kakve jesu a on ćutao i nije odgovarao, jer se na to nije imalo šta odgovoriti.
I dalje je imala najtoplije i najljepše ruke na svijetu, i dalje ga je gledala pogledom kako je valjda Gospod gledao svoju djecu dok je zemljom hodio, i dalje je njen glas zvučao onako milo kao kad je bio dijete, i dalje mu je njen blagi dodir po ramenu bio kao kada mu leptir sleti na dlan.
Boljele su ga njene suze koje je nekad, ali rijetko pokazivala, kada je pričala o prošlim, strašnim događajima kako iz Krajine tako i iz ostalih dijelova one bivše zemlje, ali ga je i uveseljavao njen smijeh, glasan, mio i pun života kada njemu baš i nije bilo do smijanja...
Prebrzo su prošli ti dani, nije se dovoljno najeo njenog kuvanja, nije je dovoljno puta poljubio, nije je dovoljno puta pogledao iskreno u oči i rekao da je voli, nije joj dovoljno puta pomilovao milo lice...
Dok je ulazio u automobil koji ga je ponovo odvodio u magličaste daljine a ona išla za njim i prosipala vodu i molila se Gospodu da ga sačuva od zla, sagnuo je glavu među koljena, pustio dvije gorke suze i još jednom shvatio da je i on nečije dijete dok god je ona živa, dok god ona misli na njega u pustim, dugim noćima prebivajući sama u kući i možda nastavljajući da gleda kroz prozor i da je jedan od izuzetno privilegovanih ljudi na svijetu koji još uvijek imaju tu čast i sreću da mogu da izgovore Najljepšu Riječ Na Svijetu s kojom se nijedna druga ne može mjeriti...
Majka!
Draga i mila Majka, koja će te voljeti i kada možda svi drugi prestanu, koja će ti oprostiti kada niko drugi neće i koja će misliti na tebe kada te svi drugi zaborave...
Hvala ti Majko na svemu i desiće se to opet, da dok gledaš kroz prozor se pojavim nenadano, da te još jednom poljubim i provedem još koje veče puno priča, smijeha i suza sa tobom, samo treba da me prazni kofer opet bude pogledao nekako poprijeko i pozvao da ga napunim nekim stvarčicama i pohrlim tebi u susret, draga moja Majko...