Bila jedna ljubav... neobična. Kao da se nije ni desila. Bez imena, bez traga na mapi, bez slika I zajednickih izlazaka. I bilo je svega I svačega. Bokesne opsesije I sumljicavosti, prijetnji I uvreda. Ponizavanja I poruge.
A bilo je I njeznosti I milovanja I ljuljanja u krilu I cutanja I spavanja jedno na drugome ili jedno u drugome. I osmijeha I ljubavnih stihova I trabunjanja I saputanja na jastuku. I plakanja poslije stapanja dviju dusa.
Well, za njega ipak ona nije bila dovoljna. On je u njoj pronalazio mane čak I tamo gdje su drugi vidjeli vrline.
Njeni dodiri su uvijek bili nepozeljni kada ih je dobijao a želio ih kada ih nije bilo. Nikada nije rekao šta je on iz te ljubavi naucio.
Ona mi je rekla da je naucila I šta hoće I šta neće u ljubavi. Kaže da ju je podsjetio kakvo krilo treba da bude da bi ona u njega stala, kakvi zagrljaji I strast mogu biti njoj namijenjeni. Kako godi kad se nadje udubina između ramena I vrata gdje možeš da se smjestis kao ptica kada svija gnijezdo. I sve je to pricala pokazujuci mi oziljke nacinjene sjecivom po njenom licu, grudima, stomaku, cijelom tijelu. Oziljke u srcu nije mogla da pokaze Ali ja sam znala da su tu.
Na moje zaprepastenje samo je sjetno odmahnula... tako on voli... dok te ne ubije... mrznjom... prema sebi.
Mnogo cudna ljubav... možda je to ona sve izmislila?