Znaš…imam jednu zelju.

Sve je bilo izaslo iz mene. Svaki damar postao nepovezan. Sve sto je bilo u meni napolju je. Sve sto je bilo napolju sada je unutra. A ono opet gomila praznine. I na kraju opet sve sto imadoh. Nije mnogo, skoro ništa je, ali moje je.

Ja vise nisam ja. Disem, a ne disem. Spavam, a ne spavam. Hodam, a ne hodam. Ja sam. A nisam ja. Ko sam? Kao da sam vani, a dusa u staklenoj kutiji zarobljena unutra. Vidim je, a dotaci je ne mogu. Osjecaji prate me, kao sjenka. I varaju. Besomucno varaju.

„Mrznja je zima naše duse”…i ne…neću, ne mogu. Ne mrzim te. Ne dam tom osjecaju da ukorijeni svoj otrov u mojoj dusi. A I da hoću, ne mogu. Ne možeš mrziti ono sto si nekada volio. Ono sto volis. To bi znacilo mrziti sebe…a slaba sam na ljubav...

Dio mene je otisao sa tobom. Cudni smo mi ljudi, znaš, das komad sebe da ti nedostaje na kraju…svega. U meni biva kostur tebe I onoga sto je moglo biti. A nije. Ne želim pocivati u tebi kao losa uspomena. Ne želim nositi uspomenu na tebe kao ruzan oziljak na desnom obrazu. Dovoljno ih imam trajno istetoviranih ispod koze.

Kao vrata koja se otvaraju iznutra, tako ti je misao usetala u moju dusu. Jer ljubav te ne pita. Samo te zaljubljuje u sebe. A sad…sad su izmedu tebe I mene nijeme obale. Bijeli snijegovi I neispadane kise. Suncevi odbljesci. Daljine mjeseca I treptaji januarskih zvijezda. Noćnimir. I razgovori dana. Poljupci bez dodira. Prazni zagrljaji. Razgovor bez rijeci. Snivanje u dvoje. Utihnuta vatra u kaminu. Nedovrsena prica. Nepotrosena ljubav. Okeani tisine. Jaz.

Tresak krhko satkane iluzije I prasak stvarnosti budi me. A dusa se gusi.

Znaš…imam jednu zelju.

Samo mi se učinilo da umijes. Na trenutak. A ne umijes. Tama unutra I vani je postala jedno. Magicnost rijeci je samo imala brz uticaj. Dok nisu dosle one koje su uvijek I dolazile. Koje su uvijek I bile tu. Samo su strpljivo znale cekati svoj trenutak da postanu vise od rijeci. Kao sto uvijek I znaju.

Uvijek.

Omiljena riječ.

I uvijek će biti.

I zao mi je. Obecanje sam prekrsila. A nisam smjela. Neispunjeno obecanje je laz. A laz je grijeh. Pratit će me taj grijeh do zadnjeg uzdaha, to znam, I kajem se zbog toga…zbog straha koji mi je ipak donio na kraju ono čega sam se I bojala…. Od čega sam I bjezala. Ali trebala sam biti hrabrija I tom osjecaju dopustiti da me preplavi…da ubije strah...Jer opet bi bila na istom, zar ne? Samo bez kajanja, bez grijeha…

Ovaj put ne bjezim. Ovaj put sebe vodim kuci. Treba imati umjece prepoznati vrijeme za odlazak. Treba umjeti naciniti korak na putu iz zivog blata na cvrsto tlo...u „stvarnost ljubavi...” Bez ikakve definicije, jer smo odvojeni oblakom laži kao tackom tamo gdje pocinju staze istine.

Skoro je ponoc. Posudujem minute iz sutrasnjeg dana ostajuci vjeciti duznik sebi….ali samo još malo da te imam…jer sutra, sutra je neki novi dan. Biće drugaciji. Po svemu naizgled isti kao predhodni, ali drugaciji.

Hvatam ritam praznih koraka mojih misli. Posrcem I padam. Konci pucaju pod naletima…Ali I ustajem. Polako, teško, ali ustajem. I nije laz bila teska…ne. Teska je nevjera nakon svega. Teske su rijeci.

„I ubi me jaka riječ.”

Ali uprkos svemu ne gubim. Ne. Dobila sam mnogo. Vezem ruzno I stvaram lijepu sliku. Zahvalna sam ti….time cistim dusu….Naucila sam da prastam. Drugima. A sebi…još malo, samo još malo…zeru vremena mi daj… jer kažu da oprostom oslobadas u sebi sile ljubavi…. Zaboraviti ne mogu, toliko još velika nisam, ali prastam. Mocna je I mrva ljubavi…cuda čini. Čini da se prebrodi udarac I da prode zalost zaborava…kada potres noćipretvaras u san…kada slutnja zudno docekuje zoru da podnese sve ono što se izgubilo sa stvarnoscu… Ali se u takvim momentima vratis sam sebi...najlakse dobijes odgovore na sva pitanja. I opet budes ti…malo njezniji…krhkiji…ali budes ti. Jer svaka bolest ima lijek…a ova nije ona od koje se umire…dacu vremenu da prodes kroz mene …a „vrijeme pretvara I dudov list u svilu…”

Soba je u potpunoj tisini. Ni sopstveni otkucaj srca ne brojim. Duže mi trajes. Samo I to trajanje prolazi I nestaje…kucne cas pa I vrijeme poklekne. Čujem samo vjetar udara u okno prozora. Najavljuje otvaranje neba. Vrijeme da se pogled baci u visine.

Uzvratiti udarac?

Ne.

Imam jednu zelju nocas. Jednu cistu, malu zelju.

Da ti zivot podari ono sto ti od njega želiš I sto ti njemu pruzas. Bez kajanja.