Nježno sa lakim velom sumrak pokriva selo.
Snijeg trpa od jutros i sve je potpuno bijelo.
Iz neke nebeske vreće bezbroj pahulja pada.
Dvorišta pusta ćute. Svuda tišina vlada.

Iz garavih se odžaka dim u visine vije.
Kuće su pune topline. Šporet vrijedno grije.
Na njemu lagano krčka jagnjeća čorba fina.
Domaćin ređa na astal boce crnoga vina.

Sa radija rijeka lijepih pjesama teče
da dobrim raspoloženjem ispune ovo veče.
Napolju, bijeli tepih sve je prekrio staze
ne vidi se puteljak do štale i magaze.

Na sred sobe se djeca igraju „ringe – raja”,
kuću ispunja smijeh,vesela cika i graja.
Na njima džemperčići, vuneni, topli, šareni,
da brane od studeni, majčinom rukom pleteni.

U igri svako dijete rado pogledom mjerka
ugao u kome stoji novogodišnja jelka.
Sijaju kao zvijezde blistavi lampioni
tu su i medenjaci i šareni bomboni.

Prolaze brzo sati i noć je dobro odmakla.
Mraz je svojim kolažom krasio prozorska stakla.
Oko punog astala nije im tijesno bilo
mada je najmlađi brat morao mami u krilo.

Pred njima miriše hljeb, domaći ,okrugli, vreli,
skorupa već po volji – mladi i onaj zreli.
Masni ovčiji sir što lijepi se za prste,
rezana suva mesa, dvije ili tri vrste.

Poslije čorbe stiže kao dar za strpljenje
u slavu Godine Nove i jagnjeće pečenje.
Na satu kazaljka hita, ponoć je blizu bila
kada su djeca na jelci svjećice upalila.

Svima u srcu želja da taj titravi plamen
zdravlju, sreći i slozi bude svijetli znamen.
Redom od kuće do kuće, ispod svakoga krova
krenu radosni poklič: -„Sretna Godina Nova!”

Bez šenlučenja ništa. Čuše se dugi rafali
od kojih su se stresle pospane ovce u štali.
Opet zavlada tišina. U san utonu selo
po kojem snijeg trpa i sve je potpuno bijelo.