Davno su mi govorili…ali džaba kada ja ne znam da slušam:
„ Zaboravljaju ljudi…”

I pokojni stari mi je često ponavljao:

„ Sine, imaš za prijatelje samo mene, majku i sestre – i ako Bog bude dao da sebi nekada nađes srodnu dušu…i to ti je to…ne nadaj se ničem` boljem…”

Kao i što sam često slušao ljude kako kažu da možeš da budeš srećan ako imaš samo jednog jedinog iskrenog prijatelja…

Čuj samo jednog….

Ma ko im je mogao vjerovati ? Ja nisam.
Društvo i prijatelji su mi bili sve u životu.

Sjećam se kao da je juče bilo kada sam došao u ovu zemlju, a evo prođe već i decenija I više od tih događaja…

Mogli su me poslati i na Mars, svejedno bi bilo. Potpuno otuđen, potpuni stranac, nisam znao ni jezik kako treba, čini mi se da sam i sopstveno ime zaboravljao u pojedinim trenucima.
Od onoliko drugova i drugarica, od onoliko veselja i opšte graje koja se po čitav dan i noć čula oko mene čak i u ona teška i podmukla ratna vremen -jer nema te puške i nema tog metka koji će utišati nečiji dragi glas, neki osmjeh, nečiju toplu ruku - ušetao sam se u potpunu tišinu…
Već drugu noć boravka ovde sam odnekud nabavio telefonski imenik i počeo da ga listam, da vidim ima li igdje naših prezimena pribilježenih…našao sam nekolicinu doduše, ali naravno, glupo je zvati ljude i reći im…šta im reći ?

Vrijeme je prolazilo…Lutao sam Kanadom uzduž i poprijeko u potrazi za poslom dok se konačno nisam skrasio u nekom gradiću…

I kako to već biva, naravno da upoznaješ ljude. Nađes našu Crkvu, pročitas negdje da ima neka zabava, pojaviš se, staneš pomalo izgubljeno sa strane i posmatraš šta se dešava…ali prije ili poslije sve to fino krene.
Opet oko tebe ima nekih ljudi, nekih drugova i drugarica…
Nikada neću zaboraviti kako smo tih prvih nekoliko mjeseci pa čak i godina kukali kako je ovdje bezveze…jeste, mirno je, ima posla, možeš stvoriti život…ali nema dovoljno druženja, ne posjećujemo se, ne sjedimo kao nekada ispod vedrog neba i pjevamo uz gitare…kukali smo na sav glas da nam treba Ljubavi I ljudi…

A družili smo se, nije da nije. Bilo je izlazaka, i ludila…ali i tada, kao i sada kada pogledam unazad na te godine, sve mi se to činilo pomalo usiljeno, kao da je na guranje, kao da nismo bili iskreni jedni prema drugima..onako potpuno i bezazleno kao nekad…jedino uz pokoju časicu rakije bi se ljudi možda malo više otvarali, možda bi im duša malo glasnije zajecala pa su i ispustali neku toplinu oko sebe…ali inače…hmmm.

Ne znam…jeste bilo ljudi koji su znali biti tu da te saslušaju, mada izuzetno rijetko, jer ma koliko kukali da nam treba druženja, kada bi se i nasli zajedno, odjednom bi nam se ipak nekud žurilo… „ poslom, kume, poslom…”
I mada sam i tada podsvjesno osjećao i znao da to nije to, ipak se zbližiš sa nekim ljudima…počneš im vjerovati, možda počnu i oni tebi vjerovati, ko će to znati…Ali pomisliš da opet imaš drugove, prijatelje…znao si i da dočekaš ljude, i da ugostiš, i da se veseliš i smiješ…

Dobro, znalo je biti i nesporazuma, niko nije savršen, ali ti se često znalo učiniti da je sve kao nekad..iako bi dušu dao za samo još jednu nedelju onih naših sjedeljki, kada nas po petnaest sjedi zajedno i raspravljamo o muzici, o djevojkama, o ljubavnim patnjama ili srećama…ili da slaviš rođendan i imaš desetine i desetine ljudi da pozoveš na žurku, ili ih pozoveš samo onako, zato što si ih se zaželio… a sada ih više ne slavim…nemam zašto a i nemam s kime…

I neprimjetno dođu dani kao što su ovi.

Kada se umoriš od ljudi. Kada se umoriš od svih laži, od svih prevara, od svih praznih riječi…

Kada se umoriš od sebe, od onoga što si postao, svojom voljom ili ne.

Kada danima znaš da isključiš telefon i da se ne javljaš nikome. Ili mi se javi draga i kada neko i pita za mene kaže da nisam tu, otišao sam negdje…„ poslom, kume, poslom…”

Kada više i ne izlaziš nigdje, ponajmanje na naša mjesta, gdje znaš da ćeš lažno nazdravljati i lažno će ti otpozdravljati…

Kada ćeš radije sjediti ispred ove kutije i družiti se sa njom…

Kada ćeš radije sam ići u šetnju, nego da pozoveš nekoga na kafu ili da ti se pridruži u igri basketa…

Kada ćeš radije sjediti na terasi, slušati bluz, posmatrati kako se jesen polako spušta na grane i zlatna boja zamjenjuje zelenu…

I samo ponekad, rijetko, uz zvuke neke stare pjesme pomisliti na ono što si nekada bio i gdje si ovakve jeseni dočekivao…

I obistini se što mi je stari govorio…jedino sam tu kada nazovem staru majku da čujem kako je i kada mi moja srodna duša dođe i privije mi se uz grudi…kada je zagrlim i poljubim i osjetim da ipak nisam sam…

Spade knjiga na jedno slovo…

Stvarno nisu lagali…

Eh…