ovo je pismo bez adrese

koje vjerovatno nikada neće biti procitano, zapravo će se izgubiti u bespucima nebitnosti
to što će ga citati stranci, malo je bitno, meni ni najmanje... bitno mi je samo napisati ono sto me muci i sto me boli, makar samo imao iluziju da je smisleno i svrsishodno

a moglo je biti bitno, i trebalo je biti bitno, ali... sve je jasno, i sve je poznato, i sve me boli, i muci, savjest, srce, glava. Nema ništa gore nego kada ispadnes djubre, a znaš da nisi, nisi htio barem.

Moj je grijeh bio sto sam očajnicki tražio ljubav, jer mi je ljubav trebala, u zivotu prepunom nevolja i problema... mislio sam uvijek, biće mi lakse, ako budem imao nekoga ko će me razumjeti... ko će biti uz mene, ti nemas pojma kako je kad nemas nikaga uz sebe, bas nikoga...
A nisam je prepoznao onda kada sam trebao, kada je bila na domak ruke. Zapravo, prepoznao sam je, ali nisam imao hrabrosti uzeti pruzenu ruku... jak sam na rijecima, to odlično znaš, ali samo na slovima. Još bolje znaš koliko sam smotan na rijecima, verbalno... koliko me prokleti zivot s...ao, da vise ni sam sebe ne volim.
Preteski su mi koferi.

Znam da je ovo sve pateticno, i glupo. Htio sam samo napisati da mi je zao, za svaki dan razocarenja i svaku uvredu... i da sam te ipak volio, šta god rekli tvoji prijatelji i „prijatelji”, posebno dusebriznica koja nije mogla preboliti cinjenicu da si mi se ti svidjela i dopala, a ona nije, jer nema taj kapacitet, srca i duse. I učinila je sve da me ogadi kod tebe, i svaka joj cast, uspjela je, malo na ovaj, malo na onaj način... svaka joj cast na upornosti, mastovitosti, zamišljam osobu koja nema svoj zivot već se bavi tudjim, tolike godine, pratiti i proganjati nekoga ko je odbio jer jednostavno u sebi nema ono sto je potrebno da osvoji muskarca kakav sam ja. Ne mislim da sam poseban, ni posebno specijalan, ali eto, kakav sam takav sam.
Čak se predstavila kao jedna od „mojih zrtava”... jadno i bijedno... uz takve prijatelje, ne trebaju ti neprijatelji.
Da sam se ja poigravao sa ženama, nebi danas bio sam, imao bi ih bar tri, ili četiri, ili dvije. Takvi, koji se igraju sa zenskim srcima, ne lijezu sami u krevet i nije im zivot pakao. Svaka, pobjegla je od mene, kada sam iznio svoj zivot u cijelosti, ali to ti dusebriznica sigurno nije rekla, zar ne. Samo si ti ostala i rekla da me želiš zbog mene... ebiga, samo ti, i to joj je smetalo. Ljudi su puni zla i pakosti.

Ostalima je samo imponovalo da im malo dizem ego, a ja sam uvijek mislio e ova je prava, ova je prava. I uvijek sam se prevario.. na kraju sam se prevario najviše, sa tobom... znaš li onu pricu o djecaku koji je plasio ljude sa „vuk vuk!” i na kraju mu vise niko nije vjerovao kada se pravi vuk zaista pojavio. Ti nisi vuk, niti sam ja plasio ikoga, jedino sto nisam prepoznao pravu stvar kada se desila

Trebali smo biti sretni danas. Mojom zaslugom nismo, ja sam sam, nesretan, pun problema, koji i dalje dolaze i odlaze, zivot ide svojim tokom, i to je to... nekada razmišljam o onoj kucici i jezeru i opalom liscu, kukuruzima, kestenju, o karti u tvom djepu, gledam onu knjigu koju si mi poklonila, nisam je još procitao, ne mogu... samo posvetu jesam, i datum 1 juli, i čitam uvijek i uvijek iznova. Još imam parfem koji si mi poklonila, stedim ga kao suho zlato, da sto duže traje... sirup sam odavno pojeo, zapravo nisam ja, malecka, znaš koja, ona je to u slast sa palacinkama... svidjelo mi se što se njoj svidjelo...

Možda si ti ipak zasluzila boljeg od mene, šta sam ti ja mogao dati? znaš i sama kakve sam probleme imao, a to je samo 1% onoga sto zaista jeste... nemas pojma koliko je bolno, koliko je frustrirajuce, koliko se covjek osjeca nemocan, koliko je uzasno proćiono sto sam prosao ja... a i to je samo nastavak prethodne price...
nekad razmišljam, gledam parove u parku, zagrljene, vole se... to smo mogli biti mi.
Želio sam to, želim to i dalje, i zeljecu uvijek. Ali...

Ti se danas negdje brckas u moru, a ja obilazim onkolosku kliniku, to je moje ljeto, to je moj provod već treće ljeto. Ne možeš to razumjeti, jer sit gladnog ne razumije.

Ne tražim ništa, ne ocekujem ništa, nekada sam i u bujnoj masti ocekivao da mi oprostis i dotrcis u zagrljaj i kažeš „razumijem te”, ali budimo realni, ja to vjerovatno nisam zasluzio. Od tebe vise nikada ništa neću traziti, niti ćeš me ikada vise cuti, najbolje bi bilo da me skroz zaboravis. Mislim da ja nisam dobar covjek, kakvim si me smatrala.. i iskreno se nadam da ćeš rijesiti svoju „situaciju”, možda će biti bolje, možda će shvatiti, i nauciti cijeniti tebe..

Znam da bi se samo namrstila kad bi ti ovo rekao, ali... vt, P. I uvijek ću, unatoc svemu, i znam da ćeš i ti mene. I da negdje u dubini duse znaš da mi nisi bila igracka, kako je to možda ispalo.

oprosti