Postojalo je vrijeme kada sam bio slomljenog duha, kada mi više niko i ništa nije značilo ama baš ništa.

Izbjegavao sam da ljudima gledam u oči, posebno djevojkama, bojeći se da će možda prošaputati svoje ime, da će mi se to ime svidjeti, da će mi se svidjeti način na koji ga je rekla, da će mi se svidjeti kako se usne pomjeraju...i nisam htio da se to dogodi.

Ni u ludilu. Dosta mi je bilo i njih a posebno mene, dosta mi je bilo praznih priča i buđenja sutrašnjih dana kada sam shvatao da su oni jučerašnji bili samo još jedna u nizu obmana...ko je koga obmanjivao, ne mogu sa sigurnošću reći...oni mene ili ja njih ili sve u svemu možda samo ja sebe...ko će to znati...a i nije važno...

Znam samo da je prašina prekrivala jedno po jedno ime, spomenari blijedili a slike žutile, ostajala su sjećanja i ukus memle i blata u ustima...



A o zemlji, rodnoj grudi i ljudima koji su hodili njome i još uvijek hode, ne puštajući da narod bar još jednom slobodno udahne...ma o tome ne volim ni razmišljati, a kamoli pisati...



Razmišljao sam o manastirima, da se sklonim od ljudi i propalih veza, ne zato što sam mislio da sam bolji od njih ili posebniji, eh, da je bar to slučaj, nego zato što jednostavno nisam više imao snage, bio sam slab, koljena su mi klecala pod bremenom na leđima koji je postajao sve teži i teži a ja sve blijeđi i ranjiviji i oči sve tužnije i sve su više posmatrale kako izgledaju razne ulice nego kako su izgledala lica ljudi...

Ali, po slabosti svojoj, vjerovatno i kukavičluku, ne odoh u manastir da se sklonim od ljudi, nego sam se polako počinjao sklanjati od sebe. Izabrao sam lakši put propadanja i samosažaljevanja, tako da sam radio sve više i više a trenutke koje nisam mogao provesti na radnom mjestu sam provodio po kafanama uz čašu.

A bilo je te čaše bome i kod kuće, sve teže i teže sam podnosio glasove ljudi u kafanama, pjesmu i razdragane ljude koji su se tako veselili životu, dok sam ja, ah da, kukavni ja, propadao i naricao kao kakva baba nad svojom gorkom sudbinom...



Ne želeći i ne mogući više vjerovati nikome, sebi ponamanje, prepustio sam se praznom bitisanju čitavim svojim bićem... a kada neko spomene Ljubav ili Poštenje...prezrivo sam se smijao i kezio se skoro neljudski, pasije na takve riječi...gorčina u meni je bila nevjerovatna. Kao i sopstvena slabost.



A onda...onda si naišla Ti.

Zašto i čime sam te zaslužio, ostaje misterija za mene i dalje. Ali, kao što bi Brane rekao ¨ naišla si kao lak oblačak, lagan leptir sa krilima zlatnim ¨ i ponovo me počela učiti životu, iz početka, kao što majke uče djecu da hodaju, jer ja više hodati kroz život nisam znao, puzanje mi je bila postala uža specijalnost. Izvela si me iz kiše koja je teško padala po meni, iz vjetrova koji su mi nemilosrdno šamarali obraze, iz tamnih dubina duha i najtežeg uninija...

Još veća misterija je ta kako sam te uopšte uspio viditi, pored onoliko slijepila kojeg sam tada imao na očima..ma ne, nisam ja tada imao ni oči, sem za sebe i svoj jad...samo sam u sebe gledao i moju ko zna kakvu muku, kao da je niko drugi na svijetu nije imao...

Jedino objašnjenje je da je Tvoja Ljubav, mila, bila jača od svega, strpljiva, bez granica, bez sile, bez ikakvih uslova...sem jednog...da Ti dozvolim da budeš s vremena na vrijeme kraj mene...



Znaš, često razmišljam o svjetskim čudima.

Ljudi još uvijek nisu pronikli u tajne građenja Egipatskih piramida...a ja još uvijek nisam pronikao u tajnu kako je Tebe Bog takvu stvorio...

Vjerujem da su viseći vrtovi Vavilona oduzimali dah ljudima...ali ne tako kao što ga Ti meni oduzimaš kada te samo vidim...

Ko zna koga je Da Vinči slikao kada je stvarao Mona Lisu i kome li je upućen onaj njen tajanstveni i neponovljivi osmjeh...samo znam da njen osmjeh nije ni blizu tako savršen kao Tvoj...

Kažu da je Kineski Zid dugačak preko hiljadama kilometara...i šta je to u usporedbi sa Tvojom dušom koja je veća od beskonačnosti ?

Zar je onaj krivi toranj u Pizzi veće čudo nego kada se Ti blago nakriviš i nasloniš svoju glavu na moje rame ?

Zar takozvana sjeverna svjetla, ta Aurora borealis, može mističnije da obasjava te krajolike svojim čudnim svijetlima nego Ljubav kojom Ti obasjavaš mene svojim očima ?

I na Mount Everest da se popnem, zar bih disao čistiji vazduh nego onaj koji udišem kada u tami noći legnes pored mene da me ugriješ i zaštitš od svijeta ?



Čisto sumnjam...



Ti si moje Čudo, i kao što to već bude sa pravim čudima, nisam je Tebe pronašao nego Ti mene, čuda se otkrivaju samo onda kada žele biti otkrivena, a Ti si željela da te ja otkrijem...i mogu samo Bogu da zahvalim na tome.



I da mu se molim da će Tvoja Ljubav prema meni trajati vječno, baš kao što će moja prema Tebi trajati vječno, jer vidiš...sva ta čuda koja nabrojah, su propala i propadaju i niko i nšta ih obnoviti ne može, ap eto, sa vremena na vrijeme čak moraju glasati za neka nova... i Titanik su sagradili misleći da je nepotopiv, ali avaj, mnogi su brodovi od tada vladali morima...



I zato se samo mogu moliti iz dubine svoje duše da naša Ljubav ne nestane...mada znam da neće, jer Ti si jednostavno...veća od Života, od svakog čuda, nedodirljiva prašini i zaboravu...i kada se sjeverna svjetla davno budu ugasila...Ti ćeš i dalje obasjavati moju dušu...kroz vječnost i beskonačne galaksije...



Čudo moje nad čudima...